Broj: Kž-208/16

                     

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

                            Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda, Jadranke Biga Milutin, kao predsjednika vijeća, Ive Vukelja i Branka Ivić, kao članova vijeća uz sudjelovanje Jelena Mušćet kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. Š. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 149.st.1. KZ ( NN 125/11 144/125 56/15 i 61/15, dalje u tekstu KZ/11), rješavajući o žalbama privatnog tužitelja i optužene, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru broj K-460/15 od dana 01. lipnja  2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 08. prosinca 2016. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe privatnog tužitelja G. J. i opt. Z. Š. kao neosnovana, te se u cijelosti potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

                            Presudom Općinskog suda u Bjelovaru br. K-460/15 od 01.. lipnja 2016.g.,  oglašena je krivom Z. Š. zbog kaznenog djela protiv časti i ugleda, teškog sramoćenja,  iz čl. 148.st.1. KZ/11, opisanog u izreci te presude,  pa je temeljem tog propisa osuđena na novčanu kaznu uz iznosu od 30 dnevnih iznosa, s visinom jednog dnevnog iznosa od 20,00 kn,  a što ukupno  iznosi 600,00 kn, pa joj je temelje čl. 56 KZ/11 izrečena uvjetna osuda, te određeno da se novčana kazna na koju je osuđena neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja u trajanju od 1 godine ne počini novo  kazneno djelo.

 

                            Temeljem čl.43.st.1., 2. i 3. KZ/11, ako novčana kazna, u slučaju opoziva uvjetne osude, ne bude plaćena u cijelosti ili djelomično u navedenom roku, naplatiti će se prisilno putem ovlaštene institucije, a ako se novčana kazna ne može ni prisilno naplatiti putem ovlaštene institucije u roku od 3 mjeseca, sud će uz pristanak osuđenika donijeti odluku o zamjeni novčane kazne radom za opće dobro na način da se jedan dnevni iznos zamjenjuje s dva sata rada.  Ako osuđenik ne pristane na rad za opće dobro ili ga ne izvrši, novčana kazna, odnosno rad za opće dobro zamijeniti će se kaznom zatvora na način da se jedan dnevni iznos zamjenjuje sa jednim danom zatvora, a rad za opće dobro zamijeniti će se sukladno  odredbi čl. 55. st.2. KZ/11.

 

                            Na temelju čl. 148.st.1. ZKP/08 naloženo je optuženoj  da u roku od 15 dana nadoknadi trošak kaznenog postupka iz čl. 145.st.2. toč.6. ZKP/08 i to uplatom u Državni proračun iznosa od 300,00  kn s naslova paušala, te u istom roku nadoknadi privatnom tužitelju troškove iz čl. 145.st.2. toč.1-7 ZKP/08, i to nužne izdatke privatnog tužitelja i nužne izdatke i nagrade opunomoćenika privatnog tužitelja u ukupnom iznosu od 2.600,00 kn.

 

                            Istom presudom je temeljem čl. 453.toč.3. ZKP/08 opt. D. B. oslobođen od optužbe  da bi počinio kazneno djelo protiv časti i ugleda, klevete iz čl. 149.st.1. KZ/11.

 

                            Temeljem čl.149.st.3. i čl. 145. ZKP/08  naloženo je privatnom tužitelju G. J. da u roku do 15 dana naknadi troška kaznenog postupak iz čl. 145.st.2. toč.6. ZKP s naslova paušala u iznosu od 300,00 kn uplatom u Državni proračun, te je dužan u istom roku naknaditi nužne izdatke i nagradu branitelja opt D. B. u iznosu od 1.250,00 kn..

 

                            Protiv te presude, i to oslobađajućeg dijela, žalbu je uložio punomoćnik privatnog tužitelja,  iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., P. M., N. K., i B. D. iz G., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se žalba uvaži, i osporavana presuda preinači u smislu žalbenih traženja.

 

                            Žali se i branitelj optužene, odvjetnik J. P. iz O. B., zbog bitne povreda odredaba ZKP pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede Kaznenog zakona, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda ukine i vrati ponovno prvostupanjskom sudu na postupak pred drugim sucem pojedincem.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Branitelj optužene zatražio je obavijest o sjednici vijeća,  međutim, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da nazočnost stranaka nije korisna za razjašnjenje stvari ( čl. 475ZKP/08)

 

Žalba privatnog tužitelja i optužene nije osnovana.

 

U odnosu na  žalbu privatnog tužitelja:

 

Žali se privatni tužitelj na oslobađajući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o troškovima kaznenog postupka,  tvrdeći da je u osporavanoj presudi  temeljem izvedenih dokaza pogrešno  utvrđeno činjenično stanje,  kada je sud oslobodio 1. opt. D. B., da ne bi bio počinitelj kaznenog djela klevete, a niti sramoćenja, jer da su upravo svjedokinje J. K. i I. M.,  u svojim iskazima potvrdili da je isti kazao utužene riječi za privatnog tužitelja.

 

Suprotno takvoj tvrdnji privatnog tužitelja, prvostupanjski sud je temeljem savjesne i kritične ocjene izvedenih dokaza, pa i iskaza spomenutih svjedokinja, zaključio da optuženi D. B. ne bi bio počinitelj kaznenog djela klevete, jer ni jedna ni druga svjedokinja, u svojim iskazima nisu potvrdile da bi ovaj optuženik za privatnog tužitelja kazao „da mu je pokrao drva, te da se bogati na taj način“,  pa s obzirom da su ove dvije svjedokinje bile neposredni očevidci događaja i izgovaranja navedenih riječi, to ga je pravilno temeljem čl. 453.toč.3. ZKP/08 oslobodio od optužbe.

 

Isto tako je pravilno utvrdio da u ponašanju ovog optuženika nema ni elemenata  nekog drugog kaznenog djela, a niti djela teškog sramoćenja, pa stoga nije osnovana žalba privatnog tužitelja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žali se privatni tužitelj i zbog odluke o troškovima, pa tvrdi da ista nije na zakonu osnovana,  jer da se troškovi u odnosu na optuženika koji je oslobođen od optužbe, ne mogu nikako izdvojiti od cjelokupnih troškova, a obojica optuženika da su zastupana po istom branitelju, pa kako je 2.opt. naloženo da nadoknadi paušalni trošak i trošak privatnog tužitelja, to da isti nije dužan snositi nikakve troškove.

 

Suprotno takvoj tvrdnji prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da optuženiku koji je oslobođen od optužbe pripada u smislu ZKP pravo na naknadu troškova, a koji je isti imao, jer ga je u ovom postupka branio odvjetnik, a isto tako kada se donese oslobađajuća  presuda u odnosu na optuženika,  zakon daje ovlaštenju sudu da može naložiti privatnom tužitelju osim tog troška i plaćanje paušala,  što  je sud sve i učinio, te je i pravilna odluka o trošku postupka u odnosu na oslobađajući dio presude, pa stoga nije osnovana žalba privatnog tužitelja i u odnosu na taj žalbeni osnov, zbog čega je odbijena žalba privatnog tužitelja kao neosnovana ( čl. 482. ZKP/08).

 

U odnosu na žalbu opt. Z. Š.:

 

Opt. Z. Š. osporava prvostupanjsku presudu zbog bitnih postupovnih povreda iz čl. 468.st.1. toč.11. ZKP/08, jer da je izreka  presude proturječna razlozima, navedeni razlozi presude da se nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, te da nedostaju razlozi  o odlučnim činjenicama.

 

To iz razloga što prvostupanjski sud zaključuje da optužena nije počinila kazneno djelo klevete, jer da privatni tužitelj nije dokazao postojanje bitnih obilježja klevete, odnosno neistinitost činjeničnih navoda optuženice, te nastavno tome da  optuženica nije dokazala istinitost tih istih tvrdnji, a slijedom tog zaključka da bi počinila kazneno djelo teškog sramoćenja, kao i da optuženica nije imala ozbiljnog razloga zbog kojeg je povjerovala u istinitost izrečenog.

 

Takvi zaključci prvostupanjskog suda da su proturječni provedenim dokazima, jer da je upravo opt. B.,  po nalogu optuženice prijavio rušenje stabala u svojoj šumi, i ta prijava policiji koja je bila na očevid i pozvala šumarskog inspektora da je doista ozbiljan razlog zbog  kojeg je povjerovala u istinitost svoje tvrdnje „da im je oštećenik pokrao šumu“, pa da je zaključak prvostupanjskog suda da ta prijava za  optuženicu nije bila „objektivna okolnost“ ,  sam za sebe proturječna, budući da je nesporno da se događaj dogodio, a podnošenje kaznene  prijave s tvrdnjom optuženika da se radi o njihovoj šumi predstavlja ozbiljan razloga na strani optuženice kao razlog isključenja protupravnosti.

 

Te navode žalbe, drugostupanjski sud je ispitao u smislu čl. 476.st.1. toč.1. ZKP/08, i nije utvrdio da bi  prvostupanjska presuda imala takve nedostatke da bi izreka iste bila proturječna razlozima, ili da su razlozi presude nejasni i u znatnoj mjeri proturječni,  ili pak da  nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, jer je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao jasne, potpune i detaljne razloge za svoja utvrđenja,  koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Okolnost što se žaliteljica  ne slaže sa tim utvrđenjima  može se razmatrati u okviru pravilnosti i potpunosti činjeničnih utvrđenja,  o čemu će biti riječi u nastavku ove  presude.

 

Jednaka je situacija i u odnosni na žalbenu osnovu povredu Kaznenog zakona, zbog kojeg je također podnesena žalba.

 

Ova se povreda obrazlaže na način da je prvostupanjski sud na ono činjenično stanje koje po stanovištu optuženice proizlazi iz provedenih dokaza, treba primijeniti drugu pravnu normu.

 

Međutim, postojanje povrede Kaznenog zakona iz čl. 469. toč.1-4. ZKP/08, ocjenjuje se u okviru onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje prema ocjeni optuženice proizlaze iz provedenih dokaza, pa nije počinjena povreda Kaznenog zakona iz čl 469.toč.4. ZKP/08, jer i sama optuženica u žalbi iznosi da je načelno moguća transformacija kaznenog djela klevete u teško sramoćenje. Dakle, i ovaj žalbeni osnov optuženice zapravo se svodi na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nadalje, žaliteljica ističe u okviru žalbene osnove povrede Kaznenog zakona da isto ne ispunjava obilježja tog kaznenog djela, jer da njezine riječi, a tvrdi da je samo rekla da kradeš šumu  u njezinom vlasništvu,  nije radnja kojom se čini kazneno djelo teškog sramoćenja, jer da je zakonodavac pod tim podrazumijevao najteže oblike počinjenja tog djela kao što su radnje ogovaranja, ružnog i malicioznog prepričavanja pojedinosti iz tuđeg života, iznošenje činjenica koje drugog posramljuju i štete njegovoj časti i ugledu. Sve to da je opet kazala pred zainteresiranim osobama,  J. K., koja je zainteresirana  za rješavanje nastalog problema i I. M. koje se taj događaj ne tiče, pa da ono što je kazala, nije kazala pred trećim osobama.

 

I u odnosu na te tvrdnje žaliteljice, a koje bi  predstavljale povredu Kaznenog zakona, žaliteljica polemizira sa žalbenim osnovom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog  stanja, jer se doista radi o tome da su riječi kazane pred trećim osobama, pa bez obzira  što j jedna od tih svjedokinja bila zainteresirana za mirno rješenje  ovog spora, a u tom pravcu biti će obrazloženje kod žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Ispitujući prvostupanjski presudu u smislu čl. 476.st.1. toč.2. ZKP nije našao da bi bila počinjena kakva  povreda zakona na štetu optužene, a na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, radi čega nije osnovana žalba iste zbog povrede Kaznenog zakona.

 

U odnosu na pogrešno činjenično stanje osim onog što je naprijed izneseno, a vezano za bitne postupovne povrede i povredu Kaznenog zakona, žaliteljica ističe  da  u njenom ponašanju nije bilo namjere za počinjenjem kaznenog djela, jer da je sporne riječi  kazala u polemici i svađi sa drugom vlasnicom i posjednicom šume koja međaši sa šumom  žaliteljice, i da nije bilo namjere teško sramotiti oštećenika pred nekim trećim osobama, i da je sud neprihvatljivo i ekstenzivno primijenio odredbu iz čl. 148. KZ/11, a namjera zakonodavca da je bila da reducira obilježja djela samo na najteže oblike počinjenja, a ne na uobičajene teške riječi koje budu izrečene u svađi svije osobe oko nekog imovinskog prava, kao  što je to bilo u konkretnom slučaju.

 

U odnosu na takvu tvrdnju žalbe, valja kazati da je prvostupanjski sud  u osporavanoj presudi najprije obrazložio da li je optužena riječima „da im je pokrao drva, te da se bogati na taj način“ počinila kazneno djelo protiv časti i ugleda, klevete iz čl. 149.st.1. KZ/11, a kojeg čini onaj tko pred drugim za nekoga iznese ili prenese neistinitu činjeničnu tvrdnju  koja može škoditi njegovom časti i ugledu, znajući da je neistinita, što znači da je privatni tužitelj morao dokazati da se radi o neistinitoj činjeničnoj tvrdnji, koja može štetiti njegovoj časti i ugledu,  i da je 2.opt. u vrijeme kada ih  je iznosila znala da je neistinita.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su navedene riječi činjenična tvrdnja čija se istinitost ili neistinitost može objektivno utvrditi, i da su riječi „pokrao drva  i bogati se“  po kontekstu povezane i odnose se na točno određeni događaj,  pa se njihova istinitost, odnosno, neistinitost također može utvrđivati, i da navedene riječi predstavljaju jednu cjelinu.

 

Dakle, prema utvrđenju suda iz provedenih dokaza  proizlazi da je postojao prijepor u građansko pravnom smislu,  tko je vlasnik ili nositelj kakovog na zakonu utemeljenog prava, na površinu sa koje su nesporno rušena stabla u predmetnoj šumi,  pa kako sud iz niti jednog provedenog dokaza nije mogao sa sigurnošću utvrditi tko je vlasnik, odnosno na zakonu utemeljeni ovlaštenik tog dijela šume, pa tako niti iz iskaza saslušanih svjedokinja, privatnog tužitelja saslušanog u svojstvu svjedoka, a niti obrane optužene,  te u tom dijelu nije predočen niti jedan materijalni dokaz, da bi sud mogao na nedvojben način zaključiti da privatni tužitelj nije protupravno sjekao stabla u  šumi i na površini koja nije vlasništvo optuženih, te da su tvrdnje da im je pokrao drva neistinite.

 

Kako je teret dokazivanja da je riječ o neistinitoj činjeničnoj tvrdnji na privatnom tužitelju, što znači da je privatni tužitelj trebao dokazati  da je neistinita tvrdnja  da je on   pokrao drva, te da su neistinite nastavno i kontekstualno povezane riječi da se na taj način bogati, jer bi bogaćenje, pa makar je riječ o naknadi u vidu dijela izrađenih drva bilo isključeno samo kad bi bio neistinit navod o pokradanju drva, pa sud pravilno zaključuje da nije dokazano  da je inkriminiranim riječima koje je rekla žaliteljica ona počinila kazneno djelo klevete iz čl. 149.st.1. KZ/11.

 

Slijedom toga prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju ovaj činjenični opis u smislu čl. 449.st2. ZKP/08 može podvesti pod pravnu kvalifikaciju kaznenog djela teškog sramoćenja iz čl. 148.st.1. KZ/11,  jer opis djela zadovoljava obilježja lakšeg kaznenog djela,a  to je upravo teško sramoćenje iz čl. 148.st.1. KZ/11.

 

Kada je sud na takav način izvršio prekvalifikaciju, i zbog  navedenih riječi oglasio optuženu krivim za to kazneno djelo, ne samo što nije počinio bitnu postupovnu povredu da bi  izreka bila proturječna razlozima, već nije ni povrijedio identitet optužbe i presude.

 

Nastavno je sud pravilno obrazložio da kazneno djelo teškog sramoćenja iz čl. 148.st.1. KZ/11 čini osoba koja pred drugim za nekoga iznese ili  pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovom časti ili ugledu, i za ispunjenje objektivnih obilježja tog djela dovoljno je da je iznesena nepovoljna činjenična tvrdnja o drugome, a što su doista  riječi opt. Z. Š. za privatnog tužitelja „ da im je pokrao drva te da se bogati na taj način“, a što opet sve utvrdio iz kazivanja  svjedokinja K. i M. , jer je notorno da je krađa i stjecanje imovinske koristi na  takav način nezakonito, i da stvara negativan dojam o osobi u društvu, posebno manjoj sredini,  i može škoditi časti i ugledu osobe za koju se to iznese, a u ovom slučaju časti i ugledu privatnog tužitelja.

 

Prema tome sud je nedvojbeno utvrdio da su ispunjeni i objektivni i subjektivni elementi predmetnog kaznenog djela, a to što bi sud  na ovakav način optuženu oglasio krivom i utvrdio da je ista počinitelj ovog kaznenog djela, ne bi bio povrijeđen Kazneni zakon, jer su navedene riječi kazane pred trećom osobom, a podobne su da škode časti i ugledu privatnog tužitelja.

 

Osim  tog utvrđenja, a suprotno tvrdnji žalbe,  prvostupanjski sud je  pravilno utvrdio i obrazložio da u konkretnom slučaju za izgovorene riječi nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 148.st.3. KZ/11 , jer optužena nije dokazala istinitost svoje činjenične tvrdnje koju je iznosila ili pronosila, a niti postojanje kakvog ozbiljnog razloga zbog kojeg je povjerovala u njezinu istinitost, jer je dokaz istinitosti činjenične tvrdnje kao razlog isključenja protupravnosti  za kazneno djelo teškog sramoćenja na strani optužene, pa je sud utvrdio da ista nije dokazala  istinitost te tvrdnje,  pa niti činjenicom da bi  ona za ovu krađu drva podnijela kaznenu prijavu policijskom upravi, na koju se pozvala u prilog istinitosti njezine izjave, jer ta izjava kako je to zaključio i obrazložio sud za nju nije bila nikakva objektivna okolnost, a niti ozbiljan razlog, koji bi joj davao osnova da vjeruje  da je istina ono što je za privatnog tužitelja iznijela, budući da izvješća  policijske uprave, Policijske postaje Garešnica  istraživanje nije uopće bilo dovršeno, i da su policijski službenici konstatirali činjenicu da je u predjelu gdje su rušena stabla  točno neutvrđena međa,  a niti je  optužena do tada  dostavila kakvu dokumentaciju o vlasništvu šume.

 

Obrazložio je sud da s obzirom kada,pred kim i u kakvoj prilici je optužena izrekla inkriminirane riječi, a ne postoji niti razlog isključenja protupravnosti ovog kaznenog djela iz čl. 148.a. KZ/11,  a sama izjava  da je  pokrao drva te da se bogati na taj način,  kao i zrelu životnu dob optužene, ista da je bila svjesna da je riječ o nepovoljnoj činjeničnoj tvrdnji, koja može štetiti  časti i ugledu privatnog ružitelja, jer je notorno da je krađa i stjecanje imovinske koristi na takav način nezakonito, stvara negativan dojam o osobi u društvu, posebno manje sredine,  te je pristala na počinjenje djela,  dakle, da se te negativne posljedice izjavljenog i ostvare, pa slijedom toga mogu štetiti njegovom  časti i ugledu, te time  djelo teškog sramoćenja iz čl. 148.st.1. KZ711 počinila s neizravnom namjerom.

 

Prema tome, sve naprijed izneseno i utvrđeno po prvostupanjskom sudu  i po stavu ovog vijeća je pravilno i zakonito, a žalitelj svojom žalbom nije doveo u sumnju  takve zaključke i utvrđenja suda, pa je žalbu  optužene zbog žalbenog osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja valjalo također odbiti kao neosnovanu.

 

Zbog toga je presuđeno kao u  izreci ove presude ( čl. 482 ZKP/08 ).

 

U Šibeniku, 08. prosinca 2016. godine.