Broj: Kžm 8/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. P. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 158. st. 1. i 5. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. prosinca 2016. broj Kzd-1/16, u sjednici održanoj 25. svibnja 2017., u nazočnosti branitelja opt. V. S., odvjetnika J. V. iz Z.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Prihvaća se žalba opt. T. P. i djelomično žalba opt. V. S. te se preinačuje prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. T. P. i opt. V. S., zbog kaznenih djela iz čl. 158. st. 1. KZ/11 za koja su tom presudom oglašeni krivima, na temelju citiranog zakonskog propisa, osuđuju na kazne zatvora u trajanju od po 1 (jedna) godina i 6 (šest) mjeseci svaki, u koje kazne im se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme oduzimanja slobode i to opt. T. P. od 16. listopada 2015. do 15. siječnja 2016., a opt. V. S. od 19. listopada 2015. do 10. studenog 2015.

 

II.              U ostalom dijelu žalba opt. V. S. te u cijelosti žalba državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom oglašeni su krivima opt. T. P. i opt. V. S. zbog kaznenih djela  spolne zlouporabe djeteta mlađeg od 15 godina iz čl. 158. st. 1. KZ/11 za koja im je svakom izrečena kazna zatvora u trajanju od po dvije godine, uz uračunavanje vremena oduzimanja slobode u smislu čl. 54. KZ/11.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženici su obavezani na snašanje troškova kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kn svaki.

 

Protiv te presude žale se optuženici i državni odvjetnik.

 

Opt. T. P. se žali po svom branitelju T. A., odvjetniku iz Z., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i izrekne mu se kazna zatvora u kraćem vremenskom trajanju.

 

Opt. V. S. se žali po svom branitelju J. V. iz Odvjetničkog društva V. i p., Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i taj optuženik oslobodi od optužbe, a podredno da ga se blaže kazni uz zamjenu kazne radom za opće dobro. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Državni odvjetnik podnosi žalbu u odnosu na opt. T. P. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i ovaj optuženik oglasi krivim zbog kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11, a podredno da se tom optuženiku za kazneno djelo iz čl. 158. st. 1. KZ/11 izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

              Sjednici drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj opt. V. S., odvjetnik J. V., koji je izložio navode žalbe i ostao pri žalbenom prijedlogu. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nije pristupio. Poziv upućen opt. V. S. na adresi V. G. (kod M.) vraćen je s naznakom da je optuženik na toj adresi nepoznat, a provjerom kod njegovog branitelja utvrđeno je da nova adresa okrivljenika nije poznata. Budući da tom optuženiku niti dostava prvostupanjske presude na navedenu adresu nije bila moguća, već je izvršena putem oglasne ploče, očito je da optuženik nije izvijestio sud o promjeni svog boravišta ili stana pa je sjednica održana u odsutnosti tih stranaka, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

              Žalba državnog odvjetnika nije osnovana, dok su žalbe opt. T. P. i V. S. zbog odluke o kazni osnovane.

 

             

              O žalbama opt. V. S. i državnog odvjetnika, osim zbog odluke o kazni

 

              Suprotno tvrdnji žalbe opt. V. S., prvostupanjski je sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama pa tako i u odnosu na tvrdnju optuženika da je bio u stanju zablude o protupravnosti djela. Stoga nije ostvarena u žalbi istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, a drugo je pitanje što se žalitelj s argumentacijom prvostupanjskog suda ne slaže smatrajući da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđenim te je time na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Naime, nije sporno da je ovaj optuženik kritične prilike izvršio spolni odnošaj sa ošt. T. P. znajući da ona ima svega 14 godina, međutim, u svojoj obrani, a sada i žalbi, tvrdi da u vrijeme događaja nije znao da je spolno općenje s osobama mlađim od 15 godina zabranjeno. To potkrjepljuje tvrdnjom da je izmjena zakona u tom pravcu bila na snazi manje od dvije godine, da se o tome u školama niti u medijima nije govorilo te da većini laika ta izmjena zakona nije bila poznata, kao uostalom i svjedoku Z. L. kojemu sud inače poklanja vjeru. Kako je raniji zakon, koji je više desetljeća bio na snazi, dozvoljavao dragovoljne spolne odnošaje sa osobama koje su navršile 14 godina, o kakvoj se ovdje radi, to je optuženik smatrao da je njegovo djelo dopušteno pa postoje okolnosti koje isključuju njegovu krivnju.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, u potpunosti prihvaća argumentaciju prvostupanjskog suda koji smatra da je optuženik bio dužan i mogao znati da je njegovo djelo protupravno. Prije svega, izmjena Kaznenog zakona kojim je podignuta zaštita spolne slobode djece na dob od 15 godina donesena je 7. studenog 2011. ("Narodne novine", broj 125/11), a stupila na snagu tek 1. siječnja 2013. Dulji vacatio legis, između ostalog, imao je za svrhu da se građani upoznaju s tim izmjenama. S obzirom da je kritični događaj bio dana 13. listopada 2015., to je od stupanja na snagu navedene izmjene Zakona prošlo gotovo tri godine, a ne manje od dvije, kako pogrešno tvrdi žalitelj. Osim toga, zaštita prava djece kao žrtava seksualnog zlostavljanja bila je učestala tema stručnih rasprava koje su redovito objavljivane u medijima zbog čega je optuženik, kao zrela osoba tada stara 23 godine i žitelj urbane sredine u kojoj je bio i zaposlen, te i sam otac mlt. djeteta, mogao i morao za te informacije znati. Ovo tim više jer je ošt. T. P. u vrijeme događaja imala svega 14 godina i tri tjedna što je doista neznatna razlika u odnosu na dobnu granicu koju je optuženik, kako tvrdi, smatrao dopuštenom.

 

Stoga se ne može zaključiti da je optuženik bio u zabludi glede protupravnosti spolnog odnošaja sa oštećenicom, a time nema mjesta niti isključenju njegove krivnje u smislu čl. 32. st. 1. KZ/11 pa u žalbi istaknuta povreda kaznenog zakona nije ostvarena.

 

Također, nije u pravu državni odvjetnik kada smatra da je činjenično stanje u odnosu na opt. T. P. ostalo pogrešno utvrđenim.

 

Naime, državni odvjetnik ostaje pri težoj pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela iz čl. 158. st. 5. u vezi st. 1. KZ/11 jer smatra dokazanim da je ovaj optuženik pri spolnom odnošaju sa ošt. A. K. (tada starom 13 godina) uporabio silu primjerenu da slomi njezin otpor. Tome u prilog, smatra žalitelj, govore ozljede na desnoj podlaktici tog optuženika koje pokazuju da mu je oštećenica pružala otpor.

 

Nasuprot tome, prvostupanjski je sud osnovano zaključio da iz rezultata provedenog dokaznog postupka, a posebno iskaza same ošt. A. K., ne proizlazi siguran zaključak o tome da bi se radilo o nasilnom spolnom odnošaju.

 

Naime, niti jedna od oštećenica, iako su zajedno boravile u prostoriji za vrijeme obavljanja spolnih odnošaja sa optuženicima, ne iskazuje da bi opt. T. P. primijenio silu prema ošt. A. K. s ciljem da s njom obavi spolni odnošaj. Iako su obje oštećenice tempore criminis bile u alkoholiziranom stanju i stoga dale relativno konfuzne iskaze na sudu, što uočava i državni odvjetnik u žalbi, obje suglasno opisuju da je do verbalnog i fizičkog sukoba između opt. T. P. i ošt. A. K. došlo ranije tj. u stanu svjedoka Z. L. u … kada je oštećenica ošamarila tog optuženika i ogrebla ga po ruci "zato jer ju je živcirao". Jednako tvrdi i svjedok Z. L. koji je zbog takvog agresivnog ponašanja istjerao oštećenice iz stana nakon čega su zajedno s optuženicima otišle  na mjesto događaja. Kako nije sporno da je opt. T. P. obavio spolni odnošaj sa ošt. A. K. u stanu na adresi …, a ne u stanu svjedoka Z. L., očito je da se ozljede tog optuženika u vidu četiri ekskorijacije dužine nekoliko milimetara na desnoj podlaktici ne mogu dovesti u vezu s otporom oštećenice prema sili usmjerenoj na obavljanje spolnog odnošaja, kako pogrešno smatra žalitelj.

 

Kada se, osim navedenog, uzme u obzir i obrana opt. T. P. da se radilo o dragovoljnom spolnom odnošaju, što potvrđuje i opt. V. S., te iskaz svjedoka M. M., odgajateljice u Domu …, kojoj oštećenice nisu spominjale da bi od optuženika doživjele bilo kakvu prisilu ili grubost, tada doista nema dokaza o tome da bi ošt. A. K. bila žrtva nasilnog spolnog odnošaja pa je pravna kvalifikacija kaznenog djela iz čl. 158. st. 1. KZ/11 u svemu zakonita i temelji se na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

 

U odnosu na žalbe optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

 

U pravu su opt. T. P. i opt. V. S. da su im za počinjena kaznena djela izrečene prestroge kazne zatvora, čime ujedno nije osnovana žalba državnog odvjetnika koji predlaže da se opt. T. P. strože kazni.

 

Činjenica da su oba optuženika mlađe životne dobi te im je ovo prvi sukob sa zakonom, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, predstavlja značajne olakotne okolnosti koje prvostupanjski sud nije u dostatnoj mjeri cijenio. Osim toga, treba imati u vidu da su oba optuženika iskreno priznala spolne odnošaje sa oštećenicama iako se one, zbog stanja alkoholiziranosti, o tome nisu mogle sa sigurnošću izjasniti niti su njihovim ginekološkim pregledom utvrđeni znakovi defloracije. Stoga su takvim obranama optuženici doprinijeli razjašnjenju stanja stvari i ubrzali efikasno dovršenje ovog kaznenog postupka.

 

Zbog toga, pravilnom ocjenom olakotnih okolnosti, a prihvaćajući i sve otegotne okolnosti koje utvrđuje prvostupanjski sud, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da će se i blažom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u odnosu na svakog optuženika ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja jer će se i tako odmjerenom kaznom na njih u potrebnoj mjeri utjecati da više ne čine kaznena djela, a ujedno upozoriti i drugi građani da se klone sličnih ponašanja.

 

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba državnog odvjetnika u odnosu na opt. T. P. jer su u žalbi istaknute otegotne okolnosti već našle dostatnog odraza u visini ovdje odmjerene kazne.

 

Žalba opt. V. S. zbog odluke o troškovima kaznenog postupka nije obrazložena, a ovaj žalbeni sud nalazi da je paušalni iznos troškova u visini od 1.000,00 kn odmjeren u skladu s duljinom i složenošću postupka te imovnim stanjem tog optuženika.

 

Slijedom navedenog, a budući da nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. i čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 25. svibnja 2017.