Broj: Kž 289/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv izručenika G. L., zbog kaznenog djela iz čl. 204. st. 1. i 4. i dr. Krivičnog zakonika Republike Srbije, odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 3. svibnja 2017. broj Kv II-75/17-5 (Kir-139/17), u sjednici održanoj 25. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba izručenika G. L. te se ukida pobijano rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem, temeljem čl. 56. st. 1. u vezi čl. 33. i čl. 34. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima ("Narodne novine", broj 178/04 – u daljnjem tekstu: ZOMP), utvrđeno je da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje G. L. Republici Srbiji radi izdržavanja kazne zatvora u trajanju od šest godina na koju je pravomoćno osuđen presudom Apelacionog suda u Kragujevcu broj Kž 1 914/15 od 14. rujna 2015., kojom je preinačena presuda Osnovnog suda u Užicu broj K-334/14 od 19. lipnja 2015. zbog produljenog kaznenog djela teške krađe u supočiniteljstvu iz čl. 204. st. 4. u vezi st. 1. toč. 1. u vezi čl. 33. i 61. Krivičnog zakonika Republike Srbije (što odgovara kaznenom djelu protiv imovine – teškom krađom iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi čl. 228. st. 1. i čl. 52. st. 1. te čl. 36. st. 2. Kaznenog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11).

 

Protiv tog rješenja žali se izručenik G. L. po svojoj braniteljici S. D. K., odvjetnici iz V., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Sukladno čl. 495. u vezi čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba izručenika je osnovana.

 

U pravu je žalitelj da je u postupku izručenja teško povrijeđeno pravo na pravičan postupak time što dokumentacija koju je država moliteljica dostavila uz molbu za izručenje nije prevedena na hrvatski jezik i latinično pismo. Time je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 na koju žalba ukazuje.

 

Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je Republika Srbija molbu za izručenje zajedno s dokumentacijom (presudama Apelacionog suda u Kragujevcu te Osnovnog suda u Užicu, izvodom iz Krivičnog zakonika Republike Srbije, uvjerenjem o državljanstvu te kartonom o izdanoj ličnoj karti za G. L.) dostavila na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

 

U žalbi se tvrdi da braniteljica izručenika, odvjetnica S. D. K., ne poznaje ćirilično pismo zbog čega, usprkos izvršenog uvida u spis, ne može svom branjeniku pružiti odgovarajuću pravnu pomoć niti kvalitetno sastaviti pravni lijek s obzirom da joj nije poznat sadržaj dokumenata temeljem kojih se izručenje traži.

 

Prema čl. 23. Europske konvencije o izručenju od 13. prosinca 1957. ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, broj 14/94), dokumenti temeljem kojih se izručenje traži moraju biti na službenom jeziku države moliteljice ili službenom jeziku zamoljene države, dok se u čl. 3. st. 1. bilateralnog Ugovora između Republike Hrvatske i Republike Srbije o izručenju od 29. lipnja 2010. navodi da se zahtjevi i dokumentacija sastavljaju na jeziku države moliteljice te da prijevod na jezik zamoljene države nije potrebno prilagati.

 

Sukladno citiranim aktima, proizlazi da Republika Srbija nije bila dužna dostaviti prijevod zahtjeva i dokumentacije na hrvatski jezik i latinično pismo, a što prihvaća i žalitelj u svojoj žalbi.

 

Međutim, s obzirom da se u smislu čl. 81. ZOMP-a u postupcima međunarodne pravne pomoći supsidijarno primjenjuju postupovna pravila Zakona o kaznenom postupku, žalitelj osnovano ukazuje na prava obrane iz čl. 8. tog Zakona koji propisuje da je u kaznenim postupcima pred domaćim sudom u uporabi hrvatski jezik i latinično pismo te da okrivljenik koji ne govori i ne razumije jezik na kojim se postupak vodi, ima pravo na usmeno odnosno pisano prevođenje. Osim dokumentacije koja će se pisano prevesti po čl. 8. st. 5. ZKP/08, u st. 8. tog članka se navodi da okrivljenik ima pravo i na prevođenje razgovora i dopisivanja s braniteljem potrebnih radi pripremanja obrane, podnošenja pravnog sredstva ili lijeka ili poduzimanja drugih radnji u postupku, ako je to potrebno za korištenje procesnih prava obrane.

 

Prema čl. 66. st. 1. toč. 3. ZKP/08, okrivljenik mora imati branitelja kada je protiv njega donesena odluka o određivanju pritvora ili istražnog zatvora, kao što je ovdje slučaj, a branitelj je, sukladno čl. 67. st. 1. ZKP/08, ovlašten u korist okrivljenika poduzimati sve radnje koje može poduzeti i sam okrivljenik.

 

Slijedom izloženog, neovisno o tome što se izručenik na ročištu od 3. travnja 2017. izričito odrekao prava na prevođenje, treba imati u vidu važnost učinkovitog i efikasnog ostvarivanja njegovog prava na branitelja što je, osim odredbama zakona i čl. 29. st. 2. Ustava Republike Hrvatske, proklamirano i u čl. 6. st. 1. i 3. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prema autonomnom i mjerodavnom tumačenju Europskog suda za ljudska prava, koje je izloženo u brojnim odlukama tog Suda, ostvarivanje prava okrivljenika na obranu uz branitelja mora biti djelotvorno što podrazumijeva kompetencije branitelja ne samo u stručnom, već i u svakom drugom pogledu. Obveza suda da okrivljeniku osigura iskusnog i stručnog branitelja naglašena je tim više kada se, kao ovdje, radi o branitelju po službenoj dužnosti za čiju kompetentnost odgovara tijelo koje ga je postavilo (presuda ESLJP Prežec protiv Republike Hrvatske od 15. listopada 2009.). Stoga, samo iskusan i stručan branitelj koji poznaje jezik i pismo koje se upotrebljava u postupku, može okrivljeniku osigurati učinkovito zastupanje u postupku i ostvariti zahtjeve djelotvorne obrane.

 

Kako braniteljica u žalbi navodi da ne poznaje ćirilično pismo, a što i nije njezina dužnost budući se radi o pismu koje nije u službenoj uporabi suda, to je u cilju djelotvornog korištenja procesnih prava obrane, prvostupanjski sud bio dužan sam ili na obrazloženi pisani zahtjev naložiti prevođenje dokumentacije na latinično pismo, sukladno čl. 8. st. 6. ZKP/08.

 

Slijedom navedenog, žalbu izručenika je trebalo prihvatiti i temeljem čl. 494. st. 1. toč. 3. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje mu je ovdje ukazano te će, ako ponovno utvrdi da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje, voditi računa o tome da se uvjeti izručenja primjenom načela specijaliteta iz čl. 37. st. 1. ZOMP-a, trebaju naznačiti u izreci, a ne samo u obrazloženju rješenja.

 

Zagreb, 25. svibnja 2017.