Broj: Kž 57/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Dražena Tripala i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. K. zbog kaznenog djela iz članka 120. u vezi s člankom 118. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 2. studenog 2016. broj K-10/16, u sjednici održanoj 28. lipnja 2017., uz prisutnost javnom dijelu sjednice optuženog S. K. i njegovog branitelja, odvjetnika S. M.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženog S. K., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se uvjetna osuda izrečena optuženom S. K. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 31. ožujka 2014. broj Ko-224/14 neće opozvati pa se optuženi S. K. za kazneno djelo teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120. u vezi s člankom 118. stavkom 1. KZ/11. zbog kojega je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 120. KZ/11., osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 7 (sedam) godina, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11., uračunava vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 21. listopada 2015. pa dalje.

 

II. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. K. odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženi S. K. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti – iz članka 120. KZ/11. u vezi s člankom 118. stavkom 1. KZ/11. pa mu je, na temelju članka 120. KZ/11., izrečena kazna zatvora u trajanju sedam godina, na temelju članka 58. stavka 1. KZ/11. opozvana je uvjetna osuda izrečena optuženom S. K. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 31. ožujka 2014. broj Ko-224/14 te je uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci iz te presude pa je, na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11, optuženi S. K. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju sedam godina i pet mjeseci, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 21. listopada 2015. pa dalje.

 

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), oštećenima Z. B. i L. B. djelomično je dosuđen imovinskopravni zahtjev te je optuženom S. K. naloženo platiti oštećenicima Z. B. i L. B. 2.135,15 kuna, dok su s ostatkom imovinskopravnog zahtjeva do 50.000,00 kuna oštećenici upućeni u parnicu.

 

Na temelju članka 148. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1., 6., 7. i 8. ZKP/08. optuženom S. K. naloženo je da podmiri troškove kaznenog postupka o čijoj visini će sud donijeti posebno rješenje.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi S. K..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „uvaži (…) žalbu i preinači pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda“.

 

Optuženi S. K. žali se po branitelju, odvjetniku Ž. D. „zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP-a, zbog povrede kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 2. i toč. 5. ZKP-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 470. st. 1., 2. i 3. ZKP-a i zbog odluke o kazni čl. 471. ZKP-a te predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači prvostupanjsku odluku i optuženoga oslobodi odgovornosti za djelo koje mu se dostavlja na teret, odnosno da ukine prvostupanjsku odluku i predmet vrati na ponovno postupanje pred drugo vijeće Županijskog suda u Zagrebu“.

 

Optuženik je po istom branitelju podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže njeno odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika S. M. te optuženog S. K. koji se nalazio u Zatvoru u Z., a čija prisutnost na sjednici vijeća je, u skladu s odredbom članka 475. stavka 9. ZKP/08., bila osigurana uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu, te, u skladu s odredbom članka 475. stavka 5. ZKP/08., u odsutnosti glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske koji je o sjednici bio uredno izviješten.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane, a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. našao da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

U odnosu na žalbu optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka:

 

Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., koju odredbu i parafrazira, optuženi S. K. u žalbi tvrdi da je „izreka presude u cijelosti nerazumljiva, jer (…) dinamika događaja ne odgovara niti činjeničnom stanju niti dokazima niti iskazima svjedoka“.

 

Međutim, obrazloženjem ovih tvrdnji optuženik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, a razlozi u odnosu na tu žalbenu osnovu izneseni su u odgovarajućem dijelu ove drugostupanjske presude.

 

Optuženi S. K. u žalbi navodi da „iz (…) izrijeke presude slijedi izravna namjera okrivljenika da počini djelo koje mu se stavlja na teret dok na strani 36. prvostupanjski sud nalazi da bi optuženi s obzirom na smrtnu posljedicu postupao s oblikom krivnje – svjesnim nehajem“, nakon čega analizira provedene dokaze te zaključuje da se „ne može (…) raditi niti o obliku izravne krivnje kako se okrivljeniku stavlja na teret u izreci presude niti o obliku krivnje svjesnim nehajem kako se stavlja na teret okrivljeniku u obrazloženju presude“, već da se „može (…) raditi o nesvjesnom nehaju prema utvrđenju sudskog vještaka iz čl. 29. st. 3. Kaznenog zakona“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, ne postoji proturječje između izreke presude i njenih razloga u odnosu na oblike optuženikove krivnje.

 

Naime, kazneno djelo iz članka 120. u vezi s člankom 118. stavkom 1. KZ/11. predstavlja, zapravo, kvalificirani oblik kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz članka 118. stavka 1. KZ/11., i to kvalificiran upravo smrću žrtve kao njegovom težom posljedicom. Iz odredbe članka 27. stavka 2. KZ/11. proizlazi da odgovornost za težu posljedicu kaznenog djela postoji kad je počinitelj glede te posljedice postupao barem s nehajem. Kod kaznenog djela iz članka 120.KZ/11. kao jedini mogući oblik krivnje u odnosu na smrt žrtve dolazi u obzir samo nehaj, jer bi, da je počinitelj postupao s namjerom (izravnom ili neizravnom) usmrtiti drugog, on počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 110. KZ/11. S druge strane, kad niti u odnosu na teško tjelesno ozljeđivanje ne postoji namjera počinitelja, već samo nehaj u odnosu na smrt žrtve, radi se o počinjenju kaznenog djela prouzročenja smrti iz nehaja iz članka 113. KZ/11.

 

Dakle, pitanje oblika krivnje u odnosu na teško tjelesno ozljeđivanje žrtve i smrt žrtve odlučno je za pravilnu pravnu oznaku optuženikovih radnji, a prvostupanjski je sud ispravno obrazložio ovaj sastojak optuženikove krivnje.

 

Naime, optuženom S. K. je optužnicom stavljeno na teret, a tako je i pobijanom presudom proglašen krivim, da je postupao s izravnom namjerom da teško tjelesno ozlijedi J. B., a u činjeničnom opisu radnje kaznenog djela u izreci presude taj oblik krivnje određen je na način da je navedeno da je optuženik, „u nakani da teško tjelesno ozlijedi J. B., udario ga šakom u predjelu glave …“.

 

Prvostupanjski je sud, obrazlažući utvrđenje ovog subjektivnog obilježja kaznenog djela, jasno naveo da je „optuženik (…), obzirom na sredstvo i lokaciju udarca, odnosno glavu kao vitalan dio tijela, (…) bio svjestan da može nastupiti teška tjelesna ozljeda, i želi nastup iste, dakle, optuženik je svjestan svih obilježja djela, što znači da je postupao u izravnoj namjeri u odnosu na nanošenje teške tjelesne ozljede.“ (1. rečenica u 3. odlomku na 36. stranici presude).

 

U odnosu na težu posljedicu – smrt J. B. – optuženi S. K. postupao je sa svjesnim nehajem, i to je prvostupanjski sud također valjano obrazložio, navevši: „Imajući u vidu alkoholiziranost oštećenika, optuženik je prema svojim sposobnostima mogao znati da su zbog stanja alkoholiziranosti oštećenika njegovi refleksni pokreti usporeni, da može otežano reagirati i ne može se oduprijeti njegovom udarcu, i da uslijed trzajnog načina kretanja posljedično udarcu može doći i do razdora krvne žile i krvarenja u meke moždane ovojnice pa time i smrti oštećenika, ali je olako držao da uslijed njegovog udarca to neće nastupiti, što znači da je u odnosu na smrtnu posljedicu postupao s oblikom krivnje - svjesnim nehajem.“ (2. rečenica u 3. odlomku na 36. stranici presude).

 

Zbog toga između izreke i obrazloženja pobijane presude nema nikakvih proturječja pa nije počinjen taj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koji ističe optuženik.

 

Iako optuženi S. K. u žalbi ne ukazuje na neke važne činjenice o kojima bi se, izravno ili neizravno, moglo zaključivati na temelju iskaza svjedokinje V. P., ipak tvrdi da je „nejasan zaključak suda o njenom pristranom svjedočenju“ te da je, „obzirom da prvostupanjski sud nije dao valjane razloge takve konstatacije, takvu (…) konstataciju suda nemoguće utvrditi i preispitati“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud i za ocjenu iskaza svjedokinje V. P. dao jasne razloge, navevši da je ova svjedokinja, „bivša optuženikova braniteljica (…) nastojala, ukazavši da joj je svjedokinja G. K. rekla da će reći što treba reći, obilježiti ovu svjedokinju kao osobu sklonu fabuliranju, a kako bi umanjila vjerodostojnost njezinog iskaza i time otklonila odgovornost od optuženika“ (2. odlomak na 40. stranici pisane presude), zbog čega njen iskaz nije prihvaćen.

 

Optuženi S. K. u žalbi, u odnosu na pronalazak DNA optuženika na odjeći žrtve, tvrdi i da „prvostupanjski sud [u obrazloženju pobijane presude] ne navodi da se radi o stražnjem dijelu lijeve nogavice nego da je na lijevoj nogavici nađen ovaj trag, što sasvim sigurno ukazuje na razliku u utvrđenom činjeničnom stanju na glavnoj raspravi i onoga koje se obrazlaže u presudi“, čime sugerira da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud, reproducirajući sadržaj molekularno genetske analize tragova humanog porijekla pronađenih „na mjestu počinjenja djela, a izuzetih tijekom obavljanja očevida proizlazi da je na stražnjem dijelu lijeve nogavice donjeg dijela trenirke iz omota „7“ (donji dio trenirke crne boje, marke „N.“, veličine M, izuzet s mrtvog tijela na mjestu događaja, prema zapisniku o očevidu) pronađen vrlo oskudni smeđi trag promjera oko 1 mm čijom molekularno-genetskom analizom je utvrđen DNA profil identičan DNA profilu optuženog S. K.“ (3. odlomak na 30. stranici pisane presude).

 

Zbog svega iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju u žalbi obrazlaže optuženi S. K..

 

Iako u uvodu žalbe optuženi S. K. ističe samo navedenu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, u nastavku tvrdi da je „povrijeđen čl. 458. st. 1. i 2. jer je presuda otpremljena nakon isteka rokova predviđenih ovim propisa te je na taj način povrijeđen zakon“.

 

Iako je točno da je povrijeđena odredba članka 458. stavka 2. ZKP/08. jer objavljena presuda nije napisana i otpremljena u propisanim rokovima, ne radi se o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. jer ta povreda nije utjecala niti je mogla utjecati na samu presudu.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije našao da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na žalbu optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

Optuženi S. K. u žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja tvrdi da je „prvostupanjski sud propustio (…) proanalizirati sve izvedene dokaze i to poglavito one personalne i povezati ih sa utvrđenim materijalnim dokazima“, da je presudu temeljio na iskazima ošt. Z. i L. B. kao i na iskazima A. M. G. i G. K., međutim, propustio je ove iskaze usporediti s iskazima drugih svjedoka, a poglavito cijeniti ih sa materijalnim dokazima koji, iako manjkavi, ipak postoje“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud pomno analizirao i valjano ocijenio sve dokaze koji su važni za utvrđenje odlučnih činjenica, kako one personalne – iskaze svjedoka te nalaze i mišljenja vještaka, tako i materijalne – dokumentaciju u spisu o pronađenim tragovima i drugim okolnostima vezanima uz počinjenje predmetnog kaznenog djela. Pritom je ocijenio svaki od tih dokaza posebno, ali i u uspoređujući ih s ostalim proturječnim dokazima o spornim činjenicama, a žalbenim navodima takva njihova ocjena te utvrđenje svih važnih i odlučnih činjenica na temelju kojih je odlučeno o postojanju kaznenog djela i krivnji optuženika nisu dovedeni u sumnju.

 

Tako optuženi S. K. u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da bi on „prilagođavao svoju obranu rezultatima dokaznog postupka“ jer da je prilikom prvog ispitivanja iskazao da se ne sjeća gdje je bio kritične noći, dakle, da nije „poricao da bi bio na mjestu događaja jer na tu okolnost nije niti pitan“.

 

Suprotno ovim tvrdnjama, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženi K. prilikom prvog ispitivanja porekao ikakvu vezu s predmetnim događajem, pa time i činjenicu da bi kritične večeri bio u lokalu „A.“. Takav njegov iskaz registriran je audio-video snimkom prvog ispitivanja, a neuvjerljivo je objašnjenje koje je dao na raspravi po predočenju tog ispitivanja da je, kada je bio upitan je li te večeri bio u „A.“, to porekao misleći da ga se pita je li tamo bio u vrijeme događaja. U obrani koju je optuženik iznio na raspravi on je naveo da mu je tadašnja ljubavnica, J. K., porukom javila da su pred „A.“ hitna pomoć i policija, da se zbog toga nije niti vratila kod njega, a optuženik je naveo i da je odmah nakon toga zvao nekoliko osoba kako bi saznao što se tamo dogodilo. Izvjesno je da je događaj u kojem je stradao J. B. bio tema razgovora optuženika i njegovih prijatelja pa je potpuno neuvjerljivo da se on prilikom prvog ispitivanja, pa i usprkos proteku više mjeseci od tog događaja, ne bi sjetio gdje je u to vrijeme bio. Zbog toga njegovu kasniju obranu, iznijetu na završetku dokaznog postupka, nakon provođenja dokaza (ne samo iskaza svjedoka, nego i materijalnih dokaza) iz kojih proizlazi da je te noći bio u navedenom lokalu, a u kojoj je on naveo da je bio tamo, ali tijekom večeri, prije stradavanja J. B., prvostupanjski sud ispravno ocjenjuje neuvjerljivom i posljedicom njegovog pokušaja da je uskladi s opisanim rezultatima dokaznog postupka.

 

Najopširnijim dijelom obrazloženja žalbe optuženi S. K. pokušava osporiti vjerodostojnost iskaza svjedokinja A. M. G. i G. K..

 

Tako optuženik u odnosu na iskaz svjedokinje A. M. G. u žalbi navodi da je, s obzirom na mjesto gdje je ona stajala, „ta osoba gledala iz osvijetljenog dijela u zamračeni dio [lokala] pa je pitanje da li vidi osobe ili samo siluete“, a da se „drugi dio tiče (…) problema njene alkoholiziranosti jer je u postupku utvrđeno da je tijekom boravka u lokalu konzumirala više alkoholnih pića te je za pretpostaviti da je bila u vidno alkoholiziranom stanju“, a vezano uz tu okolnost ukazuje na iskaze svjedoka D. B. i A. P..

 

Međutim, ispravno je prvostupanjski sud ocijenio iskaz svjedokinje A. M. G. istinitim. Prvenstveno treba istaknuti da prostor lokala „A.“, što je vidljivo i na fotografijama snimljenima tijekom očevida, nije velik, da se dio lokala sa stolovima i stolicama, na kojem prostoru se zbio predmetni događaj, nalazi svega par metara od šanka za kojim je, prema svom iskazu, u tom dijelu potvrđenom i iskazom svjedokinje A. P., stajala A. M. G., pa je očigledno da razlike u osvjetljenju nisu bile takve da bi onemogućile ili otežale uočavanje s tog mjesta događaja za stolovima i prepoznavanje njihovih sudionika.

 

U odnosu na alkoholiziranost svjedokinje A. M. G. treba istaknuti da je ona detaljno reproducirala sjećanja u odnosu na događaje te noći, da nema „rupa u sjećanju“, da je određeno iskazala o onome što je vidjela, a jasno je navela i ono o čemu je samo posredno zaključivala. Sama je navela da je u razdoblju od više od dva sata popila dva pića (votke s Red Bullom) pa nema razloga sumnjati u njenu sposobnost uočavanja i pamćenja događaja o kojima je iskazala. Ispravno prvostupanjski sud iskaz svjedoka D. B. u dijelu u kojem on navodi da su imenovana svjedokinja i A. P. te večeri popile „svaka (…) po tri, četiri paketa“, a da su u jednom paketu dvije votke i energetsko piće, ocjenjuje neistinitim. Naime, uistinu je neuvjerljivo da bi se svjedok po proteku oko jedne i pol godine sjećao broja pića koje su te večeri popile njih dvije, koje se ni po čemu nisu izdvajale od ostalih gostiju, a da o samom događaju – fizičkom sukobu više osoba u lokalu – koji je izvjesno privukao pažnju svih prisutnih, a posebno osoblja lokala, kao i o brojnim drugim detaljima iz kritične večeri uglavnom iskazuje nesjećanje, navodeći o samom događaju tek da je u jednom trenutku čuo „da je pala čaša“ te da je uputio S. J. „da ode vidjeti što se dogodilo“, a drugih izravnih saznanja da nema. Osim toga, upravo svjedokinja A. P., koja je navela da je bila pod znatnim utjecajem alkohola kao i marihuane koju je prethodno konzumirala, zbog čega da nije primijetila „gužvu“, odnosno da se ne sjeća nikakve gužve, ne daje vjerodostojan iskaz na temelju kojega bi se moglo zaključiti i o tome je li A. M. G. bila pod utjecajem alkohola. Također se napominje da je svjedokinja A. P. navela da je i prije odlaska u „A.“ u kojem se našla s A. M. G. ona „dosta popila“ pa okolnost da je ona bila pod utjecajem alkohola ne upućuje na zaključak da je u istom takvom stanju bila i druga svjedokinja.

 

Slijedom iznesenog, citiranim žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju sposobnost svjedokinje A. M. G. da uoči zbivanja vezana uz predmetni događaj i da ih i zapamti te kasnije i detaljno i dosljedno reproducira u svojim svjedočkim iskazima.

 

Optuženi S. K. u žalbi tvrdi i da je iskaz svjedokinje A. M. G. „u potpunoj (…) suprotnosti s izrekom presude jer ista govori da je vidjela osobu koja je krenula prema dnu kluba zajedno sa još jednom osobom te se počeo tući“, iz čega da „slijedi da je ista vidjela dvije osobe kako napadaju dvije osobe i to nakon što su dvije napadnute osobe nasrnule na trećeg muškarca koji je bio u njihovoj blizini“. Optuženik također navodi da „sud nije cijenio iskaz D. K. koji je osoba napadnuta od oštećenog i njegovog prijatelja T. L. te koji je iskazao vrlo jasno i decidirano da su ova dvojica bila u vrlo alkoholiziranom stanju“, a da to „potvrđuje i vještački nalaz i mišljenje te se za pokojnoga utvrđuje pijano stanje“. Ističe da „ovaj svjedok (…) govori i o nekakvom kontaktu između oštećenog i T. L.“, a da on „opisuje događaj drugačije nego A. M. G.“. Također navodi da „iskazi svjedoka I. J. i J. H., iako su bili blizu mjesta događaja, ne ukazuju na sam događaj i njegovu dinamiku“.

 

Međutim, ne samo iz iskaza svjedokinje A. M. G., nego i iz iskaza drugih svjedoka, a prvenstveno iskaza svjedoka D. K. koji je prvostupanjski sud također ispravno analizirao, proizlazi da je kritične večeri prvo došlo do naguravanja između J. B. i T. L. s jedne strane te D. K. s druge strane, odnosno da je netko od ove dvojice gurnuo D. K. sa stolca te da je pao na pod, a to je neposredno prethodilo prilasku optuženog S. K. i još jedne osobe J. B. i T. L. koji su se očigledno u međuvremenu vratili za svoj stol i tamo sjeli i njihovom sukobu kojega je A. M. G. opisala. Svjedok K. određen je u tvrdnji da nije vidio nikakvo udaranje, ali da je, kada je ustao, vidio osobu koja je ležala na podu i druge osobe koje su joj pomagale. Dakle, nema nikakvog proturječja između njegovog iskaza i iskaza svjedokinje G., kojega prvostupanjski sud ocjenjuje istinitim, a nema proturječja niti između njenog iskaza o dijelu događaja tijekom kojega je optuženi S. K. počinio kazneno djelo i opisa tog događaja sadržanog u izreci pobijane presude.

 

Optuženik u žalbi navodi i da su on i J. B. bili „podjednake visine“, da „A. M. G. (…) opisuje odoru s logom ZET-a dok se na odori optuženika nalazi logo Z. sa logom ZET-a“, o čemu žalbi prilaže i fotografiju, a ističe i da „svjedokinja A. M. G. nije bila sto posto sigurna prilikom prepoznavanja“.

 

Suprotno ovim tvrdnjama, fotografija optuženikove odore iz žalbe ne dovodi u pitanje istinitost iskaza svjedokinje A. M. G.. Na toj fotografiji vidljivo je da je logo ZET-a veći i puno uočljiviji od loga Z. uz koji se nalazi, pa je i životno da je svjedokinja zapamtila upravo logo ZET-a, i to na mjestu na kojem je on vidljiv i na fotografiji. U odnosu na njeno prepoznavanje optuženika kao osobe koja je tukla J. B. treba istaknuti da ono, samo za sebe, nije temelj utvrđenja da je optuženik počinitelj kaznenog djela koje mu je stavljeno na teret, već da to utvrđenje proizlazi i iz drugih dokaza – ne samo i iskaza svjedokinje G. K., nego i iz materijalnih dokaza (prvenstveno tragova optuženikove DNA na odjeći žrtve i na grliću razbijene pivske boce).

 

Osporavajući žalbom vjerodostojnost iskaza svjedokinje G. K., optuženi S. K. tvrdi da na neistinitost njenog iskaza upućuje nalaz i mišljenje vještaka za telekomunikacije prof. dr. sc. M. B. prema kojemu da „telefoni i osobe optuženog S. K. i svjedokinje G. K. nikada ni u jednom trenutku nisu bili na istom mjestu niti na istim baznim stanicama“ pa da je „priča o dolasku optuženika u stan svjedokinje G. K. (…) čista konstrukcija“ jer da je „nevjerojatno da bi u vrijeme navodnog dolaska u stan optuženi toliko puta zvao svjedokinju, a da su navodno bili u istome stanu te da su položaji baznih stanica mobilnih telefona (…) evidentirani na različitim baznim stanicama“. Ovaj žalitelj ističi i da je ta svjedokinja „iskazala da se telefon pokvario zbog starosti, a sudski vještak je utvrdio da se radi o mehaničkom oštećenju ekrana“.

 

Optuženi S. K. ukazuje na nalaz i mišljenje telekomunikacijskog vještaka prof. dr. sc. M. B. i kada tvrdi da ga „sud uopće nije detaljno obrazlagao“, već da „krivo navodi da je vještak `zaključio da je (…) optuženik u vrijeme predmetnog događaja bio zahvaćen u komunikaciji na području grada Zagreba´.“, a da je „nesporno da je sudski vještak utvrdio dvije bitne činjenice, a to je da optuženi nije bio dana 21.02.2015. oko 2,40 sati u Z., u noćnom klubu `A.´, a isto tako je utvrdio bitnu činjenicu (…) da u analiziranom periodu mobilni telefon 098 1755 934 nije zabilježen u isto vrijeme i na istim ćelijama u kojima je zabilježen telefonski broj 099 2411 277“ pa zaključuje da to „u cijelosti potvrđuje obranu optuženoga i svjedoka (…), a u cijelosti ukazuje na neistinitost iskaza svjedoka G. K.“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, vještak prof. dr. sc. M. B. u nalazu i mišljenju nije naveo da „telefoni i osobe optuženog S. K. i svjedokinje G. K. nikada ni u jednom trenutku nisu bili na istom mjestu niti na istim baznim stanicama“, već da „mobilni telefon koji je prema podacima u spisu koristio S. K. (…) nije zabilježen u komunikaciji u isto vrijeme na ćelijama u kojima je zabilježena komunikacija mobilnog telefona koji je prema podacima u spisu koristila G. K.“, pri čemu se podaci o lokacijama mobilnih telefona odnose isključivo na vrijeme kada su ih njihovi korisnici rabili za pozivanje ili slanje SMS poruka, a ne i u razdobljima između takvih korištenja. Zbog toga ti podaci ne dovode u sumnju istinitost iskaza svjedokinje G. K. o dolasku optuženika u ranim jutarnjim satima kritičnog dana, dakle, par sati nakon predmetnog događaja, u njen stan i o onome što joj je optuženi S. K. tada ispričao, a za ocjenu njegove istinitosti nije značajna niti okolnost zbog čega je G. K. prestala koristiti taj mobitel.

 

Vještak prof. dr. sc. M. B. u nalazu i mišljenju nije utvrdio niti da „optuženik nije bio dana 21.02.2015. oko 2,40 sati u Z., u noćnom klubu `A.´“. Naime, iz njegovog nalaza i mišljenja proizlazi da upravo u razdoblju od 2:21 sati pa do 3:02 sati optuženi S. K., iako je prije i nakon tog razdoblja intenzivno komunicirao mobitelom, upravo u tom vremenu, unutar kojega se i zbio inkriminirani događaj, nije koristio mobitel pa, budući da tada nije zabilježena nikakva njegova komunikacija mobitelom, nije moguće zaključivati niti gdje se on tada nalazio.

 

Optuženik u žalbi također navodi da „prvostupanjski sud utvrđuje bitnom poruku koju je svjedokinja G. K. (…) poslala osobi imena B.“, odnosno „B. K., ocu optuženog“, a žalitelj smatra da je „ova poruka evidentno čista konstrukcija jer nema nikakvog dokaza da bi ova poruka bila poslana predmetnog dana te da bi bila dostavljena upravo B. K.“. Optuženik tvrdi i da je iskaz svjedokinje G. K. „u odnosu na poruku (…) kontradiktoran sa iskazom da bi bio vođen telefonski razgovor“.

 

Okolnost je li osoba kojoj je G. K. poslala poruku sadržaja koji potvrđuje njen iskaz uistinu otac optuženika nije odlučna činjenica, ali treba napomenuti da je ona poslana na broj mobitela koji je u njenom mobitelu zaveden pod imenom „B.“, a to je ime optuženikovog oca, te da je ta poruka poslana dan nakon što je optuženi S. K. uhićen pa te okolnosti potvrđuju njen iskaz i u dijelu u kojem je navela da je tu poruku poslala upravo optuženikovom ocu, nakon njegovih pokušaja da utječe na sadržaj iskaza kojega je trebala dati.

 

Optuženi S. K., osporavajući istinitost iskaza svjedokinje G. K., ukazuje i na iskaze J. S. i I. D., ističući da su „ovi svjedoci (…) negirali da bi ikada ova svjedokinja, pa i 01.02.2015. godine, bila u njihovom stanu, a negiraju da su ikada s ovom svjedokinjom razgovarali o ovom događaju“ te da „G. K. (…) nije uspjela vjerno opisati taj stan u kojem je navodno bila što sve ukazuje na jedan krajnje neuvjerljiv i tendenciozan iskaz u pravcu optužbe za S. K.“.

 

Suprotno ovim tvrdnjama, svjedokinja G. K. opisala je stan J. S. i I. D., a taj opis se, u bitnom, podudara s opisom jednog od stanova koji je opisao i svjedok S.. Prvostupanjski je sud iskaze svjedoka S. i D. ispravno ocijenio neistinitima, ukazavši i na interes tih svjedoka otkloniti ne samo od optuženika koji je njihov prijatelj odgovornost za inkriminirano mu kazneno djelo, nego i vlastito prikrivanje svih okolnosti tog događaja kojemu su izvjesno bili barem nazočni.

 

Konačno, optuženik u žalbi tvrdi i da je svjedokinja G. K. „u određenim kontaktima s osobama iz policije“, da je „ista članica policijske udruge `I.´ te je često u prostorijama tog kluba što dokazuje i (…) slika“ koju prilaže žalbi.

 

Međutim, okolnost druži li se svjedokinja G. K. s djelatnicima policije ni na koji se način ne ukazuje odlučnom za ocjenu istinitosti njenog iskaza.

 

U odnosu na obje navedene svjedokinje, A. M. G. i G. K., treba navesti i da optuženik niti u obrani, niti u žalbi ne ukazuje na neke njihove motive zbog kojih bi one neistinito iskazivale. Nesporno je da A. M. G. ne poznaje niti optuženika (pa, dakle, nije s njim niti u svađi) niti žrtvu, radi se o osobi čija objektivnost ničim nije dovedena u pitanje, a G. K. živjela je s optuženikom u bračnoj zajednici, ali njenim prestankom očito nije došlo do prekida u njihovim odnosima niti iz obrane optuženika proizlazi da bi mu ta svjedokinja željela nanijeti bilo kakvo zlo pa da bi zbog toga lagala posredno ga tereteći za ovaj događaj. Zbog toga, kao i ostalih razloga detaljno iznesenih u pobijanoj presudi, prvostupanjski sud ispravno prihvaća njihove iskaze kao istinite.

 

U odnosu na pronalazak na donjem dijelu trenirke J. B. D. profila identičnog DNA profilu optuženog S. K., ovaj žalitelj tvrdi da se, „s obzirom na poziciju, (…) inkriminaciju te (…) navodnu dinamiku događaja, (…) sa sigurnošću može utvrditi da je do traga na stražnjem dijelu lijeve nogavice donjeg dijela trenirke došlo sekundarnim putem prilikom ležanja oštećenika na podu ili prilikom skidanja (…). Ovakav trag je sigurno sekundaran jer nema ni jedne pozicije koja bi ga dovela u odnos s inkriminiranim događajem i njegovom nastanku upravo tada“. Također tvrdi da se DNA profil optuženika pronađen „na grliću razbijene pivske boce (…) ne može nikako povezati s predmetnim događajem jer nije nađen na mjestu navodnog sukoba te niti jedan od svjedoka ne spominje razbijanje pivske boce“, a ističi i da je „optuženik (…) bio neko vrijeme prije kritičnog događaja u klubu, i to prije više od dva sata (…) i konzumirao pivo, pa je moguće da je kasnije ta boca bila razbijena te da je zato bačena u kantu za smeće gdje je i nađena“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, lokacija pronalaska traga koji sadrži optuženikov DNA profil na hlačama J. B. ne upućuje „sa sigurnošću“ na prethodnu ili naknadnu kontaminaciju, već ukazuje na izravni kontakt optuženika s J. B., dok ga je on udarao, pri čemu ga je mogao i gurnuti ili je do takvog kontakta moglo doći i dok je B. ustajao sa stolca, ili dok je padao od udarca koji mu je zadao optuženi K.. Pritom za zaostajanje ovakvog traga nije nužno da je optuženik dodirnuo hlače J. B., već je moguće da je on tu dospio kapanjem optuženikovog znoja tijekom udaranja B. ili krvi ako je i on zadobio ozljedu šake dok ga je udarao u glavu.

 

Pronalazak optuženikovog DNA profila na grliću razbijene pivske boce uistinu, sam za sebe, nije dostatan dokaz za zaključak o njegovoj nazočnosti u lokalu u vrijeme inkriminiranog događaja, ali, uz ostale dokaze – iskaze svjedokinja A. M. G. i G. K. te trag njegovog DNA profila na odjeći žrtve – kao kontrolni dokaz potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda o optuženikovom počinjenju kaznenog djela zbog kojega ga je i proglasio krivim.

 

Nasuprot žaliteljevoj ocjeni iskaza svjedokinja A. M. G. i G. K. kao neistinitih, optuženik u žalbi navodi da su svjedoci S. J., T. M. i Đ. T. „vrlo vjerno opisali kretanje optuženoga kritične večeri i u inkriminirano vrijeme, što je sve potvrđeno vještačkim nalazom i mišljenjem vještaka prof. dr. sc. M. B.“, kao i da je „svjedokinja J. K. dala uvjerljiv alibi optuženome s kojim je bila u tajnoj ljubavnoj vezi“ te da je „cijela ova priča oko svjedokinje J. K. (…) i uvjerljiva i životna jer njezin identitet optuženi nije želio javno otkriti“, a da je ta svjedokinja „vrlo precizno i životno opisala svoju vezi sa optuženikom“ te da „taj iskaz jasno i nedvojbeno upućuje da je okrivljeni u inkriminirano vrijeme bio sa njom u svome stanu (…) te da je tamo i ostao“, a da „njen iskaz u cijelosti potvrđuje nalaz i mišljenje sudskog vještaka prof. dr. sc. M. B. koji lokaciju optuženika u inkriminirano vrijeme i vrijeme nakon inkriminiranog događaja utvrđuje na adresi …“.

 

Međutim, svjedoci T. i M., u suštini, ne daju alibi optuženom S. K., jer oni ne iskazuju da bi upravo u vrijeme smrtnog stradavanja J. B. oni bili s optuženikom na nekom drugom mjestu. Ti svjedoci, a dijelom i svjedok J., samo potvrđuju obranu optuženika u dijelu u kojem on opisuje svoje kretanje tijekom večeri do oko 1 sat iza ponoći, pri čemu T. iskazuje i o njihovom boravku u „A.“ do oko ponoći te odvoženju optuženika njegovoj kući da presvuče odoru ZET-a. Dakle, jedine okolnosti koje proizlaze iz ovih iskaza, a koje bi bile značajne za ocjenu optuženikove obrane, odnose se na optuženikov boravak u „A.“ kritične večeri, ali prije inkriminiranog događaja, kao i na odjeću u kojoj je on bio odjeven, a takvim njihovim svjedočenjem relativizira se pronalazak traga s optuženikovim DNA profilom, kao i iskaz svjedokinje A. M. G. koja opisuje počinitelja predmetnog kaznenog djela kao muškarca odjevenog u odoru ZET-a.

 

Iako nalaz i mišljenje vještaka prof. dr. sc. B. nije suprotan iskazima navedenih svjedoka i obrani optuženika o njegovom kretanju kritične večeri prije predmetnog događaja, okolnost je li optuženik te večeri i ranije bio u lokalu ne ukazuje se odlučnom za ocjenu je li on počinitelj kaznenog djela zbog kojega je proglašen krivim.

 

Jedino svjedokinja J. K. svojim iskazom potvrđuje obranu optuženog S. K. prema kojoj on u kritično vrijeme nije bio u lokalu „A.“ već s njom u svom stanu.

 

Međutim, ispravno je prvostupanjski sud, pomno uspoređujući i analizirajući pojedine dijelove iskaza svih ovih svjedoka s obranom optuženika, ukazao na određene nedosljednosti i proturječja te nelogičnosti u njihovim iskazima, ali i obrani optuženika (od posljednjeg odlomka na stranici 36. do 1. odlomka na stranici 38. pisane presude) te ih je sve ocijenio neistinitima, s jasno i valjano obrazloženim razlozima takve raščlambe i ocjene koje prihvaća i ovaj sud pa se žalitelj na njih i upućuje. Takve zaključke prvostupanjskog suda citirane žalbene tvrdnje ne dovode u sumnju. Pritom ovdje samo treba ponovno navesti da vještak prof. dr. sc. M. B., suprotno žalbenim tvrdnjama, nije potvrdio obranu optuženika da je ovaj u inkriminirano vrijeme bio u svom stanu jer, kako je već ranije navedeno, upravo u vremenu prije i nakon počinjenja kaznenog djela optuženik nije koristio mobitel pa nema podataka niti o njegovoj lokaciji u tom razdoblju.

 

Slijedom svega navedenog, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pa nije osnovana žalba optuženika podnesena iz razloga navedenih u članku 470. stavku 2. ZKP/08.

 

U odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, optuženi S. K. u žalbi „ukazuje na manjkavost kriminalističke obrade i istrage“, prvenstveno vezano uz „pitanje snimaka videokamere“ ističući da „spisu prileži detaljan foto-elaborat (…) u kojem je snimljeno i područje ispred i unutar toga kluba iz čega je vidljivo da nije bilo nikakve nadzorne kamere na ovome klubu tako da se iskaz svjedoka – ošt. Z. B. – u tome pogledu ne može prihvatiti“. Optuženik također navodi da je „najveći problem i nedostatak ovoga postupka identifikacija brojeva mobitela (…) i prikupljanje podataka TK operatera glede komunikacije svih osoba koje su u danom trenutku bile u određenom kontaktu, a koji se tiču ovoga postupka“. Optuženik tvrdi i da „telefon G. K. nije izuzet što je trebao biti, a kasnije na njemu nije mogla biti obavljena nikakva radnja po telekomunikacijskom vještaku“ te da je „prvostupanjski sud propustio utvrditi bitnim i postojanje telefonskog razgovora G. K. i njenog svekra“ pa da je „i na ove okolnosti trebao saslušati B. K.“.

 

Međutim, prvostupanjski je sud u opsežnom dokaznom postupku proveo sve raspoložive dokaze, a neprikupljanje telekomunikacijskih podataka o uspostavljanju kontakata i lokacijama osoba koje su bile u lokalu „A.“ u vrijeme kritičnog događaja posljedica je nemogućnosti pravovremenog utvrđivanja njihovih identiteta, što je dijelom posljedica i proteka duljeg vremena od samog događaja do uhićenja optuženika i pokretanja istrage. Optuženik u žalbi sam tvrdi da nisu postojale video-kamere kojima bi bilo snimljeno mjesto događaja, pa je nejasno na koji način bi to bilo vezano uz „manjkavost kriminalističke obrade“, a ispitivanje optuženikovog oca nije bilo predlagano tijekom rasprave, niti bi se njegov iskaz, kako je to već ranije obrazloženo, odnosio na odlučnu činjenicu, a okolnosti komunikacije G. K. sa svekrom utvrđene su u dovoljnoj mjeri na temelju njenog iskaza.

 

Slijedom navedenog, žalbom se ne ukazuje na neke činjenice koje bi prvostupanjski sud propustio utvrditi, a koje bi mogle biti odlučne za ocjenu optuženikove odgovornosti, pa nije osnovana niti žalba optuženog S. K. podnesena iz razloga navedenog u članku 470. stavku 3. ZKP/08.

 

U odnosu na žalbu optuženika zbog povreda kaznenog zakona:

 

Optuženi S. K. u žalbi ističe, ali ničim ne obrazlaže žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08. te je našao da je opozivom uvjetne osude na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon.

 

Naime, prvostupanjski je sud opozvao uvjetnu osudu izrečenu optuženom S. K. presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 31. ožujka 2014. broj Ko-224/14 kojom je optuženi S. K. bio proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela pokušaja krađe iz članka 228. stavka 1. u vezi s člankom 34. KZ/11. te osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci i izrečena mu je uvjetna osuda kojom je određeno da se ta kazna neće izvršiti ako optuženik u roku jedne godine ne počini novo kazneno djelo, postala je pravomoćna 12. travnja 2014. pa su, budući da je optuženik kazneno djelo koje je predmet ovog postupka počinio 1. veljače 2015., a s obzirom na kaznu izrečenu mu pobijanom presudom, u trenutku njenog donošenja bili ispunjeni uvjeti za njen opoziv iz članka 58. stavka 1. KZ/11.

 

Međutim, odredbom članka 58. stavka 7. KZ/11. propisano je da se uvjetna osuda, između ostalog i u slučaju iz stavka 1. toga članka, ne može opozvati nakon što su protekle dvije godine od isteka vremena provjeravanja.

 

Budući da vrijeme provjeravanja počinje teći pravomoćnošću presude (članak 56. stavak 3. KZ/11.), dvije godine u kojima je bilo moguće opozvati uvjetnu osudu istekle su 12. travnja 2017., tijekom drugostupanjskog postupka, zbog čega u trenutku donošenja ove drugostupanjske presude više nema uvjeta za njen opoziv kojim bi, stoga, bila počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08, na štetu optuženika.

 

U odnosu na žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluka o kaznenim sankcijama:

 

Optuženi S. K. u uvodu žalbe ističe da presudu pobija i zbog odluke o kazni, ali tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže, a žalba zbog odluke o kazni sadržana je, prema odredbi članka 478. ZKP/08., i u njegovoj žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Državni odvjetnik, žaleći se zbog odluke o kazni, tvrdi da je prvostupanjski sud podcijenio značaj otegotnih okolnosti te ukazuje na optuženikovu raniju osuđivanost i prekršajnu kažnjavanost, zaključujući da „njegova kriminalna volja znatno eskalira“, da je „predmetno kazneno djelo počinio pod rokom kušnje“, iz čega da proizlazi da je on, usprkos ranijoj sankciji, „uporno nastavio činiti kaznena djela. Navodi i da „odrastanje optuženika u vidu izbjeglištva za vrijeme rata i druženje s problematičnim osobama za vrijeme adolescencije ne predstavljaju olakotne okolnosti“ jer da „optuženik ovo kazneno djelo čini kao odrasla osoba u dobi od 37 godina“. Smatra da niti „činjenice da je optuženik otac maloljetnog djeteta i da je (…) bio uredno zaposlen na rukovodećem mjestu ne predstavljaju olakotne okolnosti“, da „ne postoje objektivizirani podaci o tome da je optuženik kritične zgode konzumirao alkohol ili drogu“. Zaključuje da je „trebalo u značajnijoj mjeri cijeniti otegotnim njegov prijašnji život (…) i ponašanje optuženika nakon počinjenja predmetnog kaznenog djela koje se ogleda u činjenici da optuženik ni na koji način nije pokušao pružiti pomoć oštećeniku“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama državnog odvjetnika, ranija optuženikova osuđivanost ne odnosi se na istovrsna kaznena djela niti na kaznena djela s elementima nasilja, već na imovinski delikt i na kaznena djela protiv sigurnosti prometa, pa je ta okolnost u dovoljnoj mjeri našla odraza u kazni izrečenoj mu za predmetno kazneno djelo. Okolnosti vezane uz optuženikovo odrastanje, a posebno činjenica izbjeglištva na koje je bio prisiljen izvjesno su značajno utjecale na formiranje njegove ličnosti pa i njih treba cijeniti kao okolnosti koje se odnose na njegov prijašnji život, jednako kao i činjenicu da je bio zaposlen. Njegove obiteljske prilike također su značajne za odmjeravanje kazne, dok prvostupanjski sud nije niti utvrdio da bi optuženik kritične zgode bio pod utjecajem alkohola pa mu to, niti kao olakotno, niti kao otegotno, nije cijenio prilikom odmjeravanja kazne.

 

Slijedom iznesenog, prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim tvrdnjama, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, ispravno utvrdio i pravilno ocijenio sve okolnosti koje, u skladu s odredbom članka 47. KZ/11., utječu na odmjeravanje kazne pa se kazna zatvora koja mu je za predmetno kazneno djelo izrečena od strane prvostupanjskog suda u trajanju sedam godina ukazuje primjerenom kako počinjenom djelu, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnom da ostvari i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Zbog toga niti žalbe optuženog S. K. i državnog odvjetnika podnesene zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.) nisu osnovane.

 

Zbog svega iznesenog je, na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08., s obzirom na razloge iznesene u dijelu ove odluke koji se odnosi na povredu kaznenog zakona, trebalo u povodu žalbi državnog odvjetnika i optuženika preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kaznenoj sankciji i presuditi kako je odlučeno pod točkom I. izreke, a, budući da ne postoje razlozi zbog kojih državni odvjetnik i optuženik pobijaju prvostupanjsku presudu, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbe državnog odvjetnika i optuženog S. K. odbiti kao neosnovane i u nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke ove presude.

 

Zagreb, 28. lipnja 2017.