Broj: Kž 672/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. S. zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 03. kolovoza 2016. broj K-8/15, u sjednici održanoj dana 04. srpnja 2017., u prisutnosti, u javnom dijelu sjednice, optuženika i branitelja optuženika odvjetnika Lj. D.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I) Djelomično se prihvaća žalba opt. N. S., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni, te se opt. N. S., zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 110. u vezi s čl. 34. KZ/11, za koje je tom presudom proglašen krivim, na temelju tog zakonskog propisa i uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. zoč. 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju mu se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. srpnja 2014. do 16. rujna 2014.

 

              II) U ostalom dijelu žalba opt. N. S. i žalba državnog odvjetnika u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivim opt. N. S. zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 110. u vezi s čl. 34. st. 1. i 2. KZ/11, činjenično i pravno opisanog u izreci te odluke, te ga na temelju istih zakonskih propisa i uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 20. srpnja 2014. do 16. rujna 2014.

 

              Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08), ošt. S. P. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

Na temelju čl. 148. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 optuženik je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn, te troškove za obavljena vještačenja u ukupnom iznosu od 20.308,00 kn, pri čemu je specificiran iznos troškova svakog pojedinog vještaka, a navedeno je da će se o ostalim troškovima odlučiti naknadno.

 

              Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. N. S.

 

              Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kaznenim sankcijama i predlaže pobijanu presudu preinačiti i optuženika osuditi na primjerenu, vremenski dulju kaznu zatvora.

 

              Optuženi N. S. po branitelju Lj. D., odvjetniku iz R., žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovore na žalbe podnijeli su državni odvjetnik i optuženik po branitelju Lj. D. Državni odvjetnik predlaže žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, a optuženik predlaže da se jednako postupi s žalbom državnog odvjetnika.

 

Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              U žalbi podnesenoj po branitelju optuženik je zatražio da se o sjednici vijeća izvijeste on i njegov branitelj u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP08, te su oni i nazočili sjednici, a ista je održana, u skladu s odredbom čl. 475. st. 5. ZKP/08 u odsutnosti državnog odvjetnika, uredno obaviještenog na temelju čl. 475. st. 2. ZKP/08.

 

              Žalba optuženika je djelomično osnovana, dok žalba državnog odvjetnika nije osnovana.

 

              U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kaznenoj sankciji

 

Žalitelj smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, sugerirajući da bi  ispravna analiza i ocjena izvedenih dokaza dovela do zaključka da je optuženik inkriminirane zgode počinio kazneno djelo usmrćenja iz čl. 111. KZ/11, budući da u tom pravcu, po žaliteljevom mišljenju, govore brojni dokazi.

 

Obrazlažući tu osnovnu žalbenu tezu, žalitelj vrlo detaljno raščlanjuje sve segmente inkriminiranog događaja, posebnu pažnju posvećujući okolnostima i zbivanjima koji su doveli do kontakta između optuženika i oštećenika, nakon čega se priklanja stanovištu psihijatrijske vještakinje o tri faze događaja. Ističe da su prve dvije faze karakterizirane verbalnim i fizičkim napadom oštećenika, u kojima je optuženik nepobitno bio inferioran i nije odgovorio ni približno na isti način, da bi u trećem segmentu, u kojem je došlo do ozljeđivanja oštećenika, optuženik djelovao nakon ponovne oštećenikove provokacije, pri čemu je svaka od tih faza bila karakterizirana afektivnim stanjem jake razdraženosti optuženika uzrokovane upravo ponašanjem oštećenika. Žalitelj se pritom poziva na iskaze svjedoka A. L. i I. Š. koji opisuju oštećenikovo agresivno ponašanje prema djevojci A. I. i prijatelju A. L., a opširno ga prikazujući, zbog čega je optuženik i reagirao htijući zaštititi djevojku te se oštećeniku obratio riječima „Što je imaš dirati, pusti curu...“, a što je izazvalo neočekivanu i potpuno neprimjerenu reakciju oštećenika, koji je prvo verbalno, a onda i fizički napao optuženika i onda pobjegao, da bi se ubrzo potom vratio i takav postupak ponovio na pješačkom prijelazu. Pritom optuženik kritizira rezoniranje suda prvog stupnja, koji najprije konstatira takvu dinamiku zbivanja, da bi potom bez osnova umanjio intenzitet i značenje fizičkog napada oštećenika, istodobno neživotno i neadekvatno optuženikovu verbalnu reakciju usmjerenu na prekidanje napada oštećenika na njegovu djevojku tumačeći kao svojevrsni početak „verbalnog sukoba“. Sve to po ocjeni je žalitelja dovelo do pogrešnog zaključivanja o optuženikovoj ubrojivosti u trećem segmentu događaja, kada je došlo do ozljeđivanja oštećenika. Optuženik, pozivajući se na nalaz i mišljenje vještaka psihijatra, ističe da je i u prvom kontaktu i sukobu bio iznenađen, zatečen i kratkotrajno prestrašen i ljut pa je djelovao impulzivno, da je u drugom dijelu sukoba (na pješačkom prijelazu) bio ponovno u afektivnom stanju, čiji su intenzitet i trajanje kratki, dok je u posljednjem sukobu na parkiralištu optuženik zbog osjećaja osobne ugroženosti impulzivno reagirao, a afekt je bio srednjeg do jačeg intenziteta. Stoga žalitelj ističe da je osjećaj ugroženosti i straha postojao i prethodio i tom, odlučujućem segmentu događaja, dodajući se nalazio u stanju jake razdraženosti i jake prepasti.

 

Izloženo rezoniranje žalitelja koje se odnosi na njegovo psihičko stanje i ubrojivost u posljednjem, odlučujućem dijelu događaja, na parkiralištu, nije prihvatljivo. Točno je da se čitavo zbivanje može podijeliti na tri dijela, odnosno tri sukoba aktera, kako to navodi žalitelj. Nesumnjivo je, nadalje, da je optuženikova verbalna reakcija i njegovo obraćanje oštećeniku uslijedilo radi toga da prekine oštećenikovo agresivno fizičko ponašanje prema djevojci A. I. Takav postupak nepobitno i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda predstavlja intervenciju koja je poželjna i prihvatljiva u civiliziranom društvu. Prvostupanjski sud je nespretnim izričajem takav postupak nazvao „početkom verbalnog sukoba“, iako iz preostalog dijela obrazloženja prvostupanjske presude ne slijedi zaključak da je optuženika u tom dijelu događaja tretirao kao napadača ili provokatora. Drugi dio zbivanja, koji se odigrava na pješačkom prijelazu, također je započeo oštećenik, o čemu nema nikakvog spora, niti to proizlazi iz rezoniranja prvostupanjskog suda izloženog u pobijanoj presudi. Takva objektivna dinamika zbivanja u cijelosti se podudara i čini prihvatljivim i nalaz i mišljenje vještaka psihijatra o psihičkom stanju optuženika u tim fazama događaja, pa je stoga i prihvaćena po prvostupanjskom sudu.

 

Međutim, posljednji i kaznenopravno odlučni dio događaja je onaj koji se odvija na parkiralištu. Ovdje je potrebno naglasiti da je između ranija dva dijela događaja i tog trećeg proteklo vrijeme od nekoliko minuta, što suglasno proizlazi iz iskaza svih svjedoka i obrane optuženika. Štoviše, društvo oštećenika koje je ostalo na mjestu prvotnog sukoba između optuženika i oštećenika, ispričalo se optuženiku, pa su se potom razdvojili. Dakle, kako to naglašava vještakinja psihijatar, a opravdano prihvaća prvostupanjski sud, takav protek vremena nužno dovodi do smanjenja psihičkih tenzija i smirivanja emocija kod optuženika.

 

Netom prije sukoba na parkiralištu oštećenikovo društvo, nakon što su mobitelom obaviješteni da ih oštećenik čeka u trgovačkom centru „V.“, udaljenom petstotinjak metara od mjesta prvog sukoba, a gdje se očito sakrio, automobilom dolazi do parkirališta „V.“ da bi pokupili oštećenika. Prvostupanjski je sud taj dio događaja rekonstruirao analizom i ocjenom iskaza svjedoka pripadnika oštećenikovog društva, oštećenika, obrane optuženika i razgledavanjem video snimke nadzorne kamere na kojoj se djelomično vidi prostor na kojem je došlo do tog zbivanja. Pritom je taj sud kritički i savjesno analizirao svaki od tih, odlučujućih dokaza, dovodeći ih u međusobnu povezanost kao i u vezu s nalazom i mišljenjem liječnika vještaka o načinu zadobivanja povreda oštećenika, uspoređujući iskaze svih svjedoka s obranom optuženika i s onim što je vidljivo na video snimci, da bi potom te dokaze ocijenio, pa se zaključci do kojih je na takav, logički neupitan način došao, ukazuju  ispravnima i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda.

 

Doista se, naime, podudaraju iskazi svjedoka A. I., A. L., N. P., pa i ošt. S. P. u dijelu u kojem oni opisuju na koji su se način od V.-a do automobila kretali prvo oštećenik, a ubrzo za njim optuženik s prizorom vidljivim na video snimci nadzorne kamere V.-a. Kako je, dakle, s izvjesnošću utvrđeno da je od V.-a do automobila prvo dotrčao oštećenik, gol do pasa, noseći majicu preko ramena, da bi vrlo brzo nakon njega u istom pravcu žurnim hodom išao optuženik, poveže li se ranije zbivanje s opisanim, nesumnjivo je da oštećenik u tom trenutku nije bio napadač, već se sasvim očito povlačio i htio ući u automobil, pa je to čak i učinio. Oštećenik je ponovno izašao iz automobila i prišao optuženiku tek naknadno, nakon što je iz automobila izašla svjedokinja A. I. koja se, iako se to jasno ne može uočiti na snimci (jer ista prikazuje samo donji dio tijela aktera), objašnjava s optuženikom. Sve detalje zbivanja nakon što je oštećenik prišao optuženiku i svjedokinji A. I. iz snimke nije moguće utvrditi, no, kako to pravilno naglašava prvostupanjski sud, to i nije odlučno, kraj činjenice da je iz ranije opisanog kretanja optuženika koji je nepobitno slijedio oštećenika nepobitan zaključak da je optuženik evidentno htio obračun s oštećenikom. Nerealno je bilo kakvo drugo objašnjenje, a takvo nešto u suštini ne navodi ni optuženik u obrani. Osjećaj osobne ugroženosti optuženika tempore criminis, spomenut u psihijatrijskom vještačenju, i po ocjeni iste te vještakinje ne odgovara stvarnim uvjetima, obrazlažući izloženo rezoniranje time što je optuženik bio alkoholiziran, kao i zbog dijagnosticiranog organskog psihosindroma – poremećaja ličnosti i ponašanja. Dakle, kada je optuženik išao za oštećenikom u namjeri da s njim „poravna račune“, odnosno fizički se obračuna, nije prihvatljivo njegovo pozivanje na jaku razdraženost ili prepast izazvanu napadom, teškim vrijeđanjem ili zlostavljanjem oštećenika, budući da je od ranijeg napada oštećenika na optuženika proteklo vrijeme od prvotnog osjećaja iznenađenosti, zatečenosti, prestrašenosti i ljutnje, za koje je osjećaje vještakinja naglasila da su bili kratkotrajni. Stoga se ne može govoriti ni o nekakvom proturječju između zaključaka suda prvog stupnja i nalaza i mišljenja psihijatrijske vještakinje, jer su oni u bitnom suglasni.

 

Iz navedenih razloga žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, nije našao da bi bila ostvarena neka bitna povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje pazi po službenoj dužnosti ili da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

 

Odluku o kazni žalbama pobijaju državni odvjetnik i optuženik.

 

Državni odvjetnik smatra da su prilikom odmjeravanja kazne precijenjene olakotne, a podcijenjene otegotne okolnosti. Mišljenja je da je alkoholiziranost optuženika tempore criminis neodlučna za odmjeravanje kazne, ističući da se radi o samoskrivljenoj smanjenoj ubrojivosti. Starosnu dob optuženika, nadalje, po ocjeni državnog odvjetnika bilo je moguće cijeniti i kao otegotnu okolnost, jer se od osoba starije dobi očekuje razboritije ponašanje nego od mladih ljudi. Ističe i da optuženikovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela ni u jednom trenutku nije bilo usmjereno da naknadi štetu žrtvi ili da pokuša s oštećenikom stupiti u kontakt, a nakon što je ozlijedio oštećenika optuženik mu nije pružio nikakvu pomoć. Najzad, napominje i da se po počinjenju djela optuženik riješio sredstva izvršenja – noža, koji nije pronađen, što žalitelj također vrednuje otegotnim.

 

Optuženikova žalba, iako u njoj nije naznačena ova žalbena osnova, smatra se da istu osnovu sadrži, u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08, pa je u tom smislu pobijana presuda i ispitana.

 

Razmatrajući pobijanom presudom izrečenu kaznu zatvora, kako u svjetlu prigovora državnog odvjetnika, tako i u odnosu na po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, zaključio je da je kazna zatvora u trajanju od tri godine prestrogo odmjerena. Naime, uz brojne olakotne okolnosti koje je sud prvog stupnja opravdano uzeo u obzir kao takve (ranija neosuđivanost, životna dob optuženika koja u povezanosti s do tada društveno prihvatljivim ponašanjem svakako ukazuje da je riječ o ekscesu u urednom funkcioniranju optuženika, bolest optuženika, odnosno dijagnosticirani psihosindrom i time uzrokovani poremećaj ličnosti i ponašanje zbog bolesti koji su u povezanosti s alkoholiziranošću tempore criminis doveli do smanjenja ubrojivosti optuženika), nije adekvatno u odmjeravanju kazne uzet u obzir doprinos oštećenika, čije ponašanje je i prije bilo kakve intervencije optuženika bilo potpuno neprihvatljivo u civiliziranom svijetu. Oštećenik je, naime, prethodno verbalni i fizički agresivno napadao svoju djevojku, a potom i prijatelja iz društva koji je taj napad htio prekinuti. U takvim se okolnostima verbalna, a donekle i fizička intervencija bilo kojeg građanina, pa tako i optuženika, ukazuje razumnom i očekivanom, pa i društveno prihvatljivom. Dakako, druga je stvar što je do onog dijela događaja koji je kaznenopravno odlučan došlo naknadno, no nije prihvatljivo ne honorirati ranija zbivanja koja su nesumnjivo predstavljala motiv za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela. Stoga nije u pravu državni odvjetnik kada inzistira na tvrdnji o podcijenjenosti otegotnih okolnosti, a poglavito je neprihvatljiv stav da je stariju dob počinitelja moguće ocijeniti otegotnom okolnošću. Usklađenost ponašanja neke osobe sa zakonom odnosi se na sve osobe, osim djece, pa to uključuje čak i maloljetne osobe, zbog čega je neprihvatljivo da društvo u takvom očekivanju pravi razliku između kaznenopravno odgovornih građana ovisno o njihovoj dobi. Alkoholiziranost optuženika tempore criminis je, dakako, rezultat njegove prethodne aktivnosti, no ni na koji način nije moguće zaključiti da je optuženik prije nego što je konzumirao alkohol mogao predvidjeti da će se naći u sličnoj situaciji. Nepružanje pomoći oštećeniku nakon ozljeđivanja ne razlikuje se od uobičajenog ponašanja počinitelja takvih i sličnih djela, a odbacivanje sredstva izvršenja neodlučno je kraj činjenice da je optuženik priznao da je oštećenika ozlijedio upravo na način kako mu se to inkriminiralo. Konstatacija prvostupanjskog suda da je optuženik pokazao upornost u traženju oštećenika ne može se prihvatiti kao bezrezervno utvrđena, naročito cijeni li se udaljenost V.-a od mjesta prvog sukoba, pa je nije prihvatljivo cijeniti otegotnom. S obzirom, dakle, na brojne olakotne okolnosti, ovaj drugostupanjski sud smatra da iste opravdavaju odmjeravanje i blaže kazne zatvora, u trajanju od dvije godine, što je ujedno i najniža moguća kazna zatvora koja se za počinjeno djelo može izreći. Tom kaznom, imaju li se u vidu težina počinjenog djela i podaci o ličnosti optuženika, postići će se i specijalna i generalna prevencija, jer ona reflektira sve okolnosti počinjenja djela.

 

Slijedom gore iznesenog, trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08, djelomično prihvatiti žalbu opt. N. S., i to u dijelu u kojem se ista odnosi na kaznu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je to opisano pod toč. I) izreke ove presude, a na temelju čl. 482. ZKP/08 žalbu optuženika u preostalom dijelu, kao i žalbu državnog odvjetnika u cijelosti odbiti kao neosnovane, pa u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu (toč. II) izreke).

 

U Zagrebu 04. srpnja 2017.