Broj: Kž 378/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u vezi sa st. 1. i dr. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama opt. J. K. i opt. A. F. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 30. svibnja 2017. broj K-15/2017-6, u sjednici održanoj 30. kolovoza 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

1.       Povodom žalbi opt. J. K. i opt. A. F., po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na načina da se, na temelju čl. 560. d. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku – („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08) utvrđuje da je opt. J. K. kaznenim djelom iz čl. 230. st. 2. KZ/11 ostvario imovinsku korist u iznosu od 2.819,69 kn te se nalaže opt. J. K. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 2.819,69 kn u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

2.     Odbijaju se žalbe opt. J. K. i opt. A. F. kao neosnovane te se prvostupanjska presuda u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Osijeku proglasio krivim opt. J. K. zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 te ga je na temelju čl. 230. st. 2. KZ/11 uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i opt. A. F., zbog kaznenog djela pomaganja u razbojništvu iz čl. 230. st. 2. u vezi st. 1. i u vezi s čl. 38. KZ/11. te ga je na temelju čl. 230. st. 2. uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja je kazna zatvora uz primjenu odredbe čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 zamijenjena radom za opće dobro na način da je jedan dan zatvora zamijenjen za dva sata rada, s tim da je opt. A. F. upozoren da će, ukoliko se u roku od 8 dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju, ili mu poziv ne bude mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu, ili ako ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležni sud izvršenja i da će sud, ukoliko svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro, donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11 opt. J. K. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 2. veljače 2017. godine do 17. veljače 2017.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. i čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 145/10 – dalje u tekstu: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 2.819,69 kn predstavlja imovinsku korist koju je opt. J. K. ostvario kaznenim djelom iz čl. 230. st. 2. KZ/11, da navedeni novčani iznos od 2.819,69 kn predstavlja imovinu Republike Hrvatske te je naloženo opt. J. K. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 2.819,69 kn u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 79. st. 1. KZ/11. od opt. A. F. je oduzet jedan nož oštrice dužine 19 cm, s crnom PVC drškom dužine 13,5 cm, koji predmet će se nakon pravomoćnosti presude uništiti.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. i 3. ZKP/08. u svezi sa čl. 145. st. 2. točke 1-6 ZKP/08. opt. J. K. i opt. A. F. presuđeni su na solidarno plaćanje troškova svjedoka iznosa od 75,00 kn, te na ime paušalne svote svaki ponaosob iznos od po 500,00 kn.

 

Protiv te presude žalbe su izjavili opt. J. K. putem branitelja K. A., odvjetnika iz O., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijan presuda preinači i da mu se izrekne blaža kaznena sankcija, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i opt. A. F., putem branitelja R. I., odvjetnika iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Državni odvjetnik je na obje žalbe optuženika podnio odgovore s prijedlogom da se žalbe odbiju kao neosnovane.

 

Spis je na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika nisu osnovane.

 

U pogledu postupovnih povreda opt. A. F. u žalbi ističe da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 paušalno u obrazloženju  navodeći „da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su razlozi o odlučnim činjenicama potpuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni“. Iz takvih se uopćenih navoda ne može razabrati u čemu se sastoji nerazumljivost izreke, o kojim to odlučnim činjenicama nisu iznijeti razlozi i koji su to razlozi iz obrazloženja popuno nejasni ili u znatnoj mjeri proturječni. Međutim, suprotno navedenim neargumentiranim tvrdnjama, izreka prvostupanjske presude je posve jasna, o svim odlučnim činjenicama je sud prvog stupnja iznio razloge koji su potpuno jasni i niti u jednom dijelu nisu proturječni.

 

Prema tome sud prvog stupnja, nije počinio navedenu postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, a niti je počinio bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nadalje, suprotno tvrdnjama opt. A. F., sud prvog stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer se prvostupanjska presuda ne temelji na nezakonitim dokazima iz čl. 10. ZKP/08.

 

Sud prvog stupnja je potpuno pravilno, na temelju čl. 431. st. 2. ZKP/08, raspravnim rješenjem od 29. svibnja 2017., odbio prijedlog opt. A. F. da se iz spisa predmeta izdvoje kao nezakoniti dokazi potvrda o privremenom oduzimanju predmeta PP Našice od 2. veljače 2017., serijskog broja 1034308, zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta PP Našice od 2. veljače 2017. potvrda o privremenom oduzimanju predmeta PP Našice od 2. veljače 2017., serijskog broja 1034309 i zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta PP Našice od 2. veljače 2017. jer se i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja radi o dokazima koji su, sukladno odredbama čl. 212. i 261. ZKP/08, pribavljeni na zakonom propisan način,

 

Naime, u ovom kaznenom predmetu nije sporno, jer to i sam opt. F. u žalbi ističe, da policija u konkretnom slučaju nije obavila dokaznu radnju pretragu doma ovog optuženika, kao što nije sporno niti to da je opt. F. odjeću i nož, koje je opt. K. koristio pri počinjenju kaznenog djela razbojništva, a potom ih ostavio u kući opt. F., 2. veljače 2017., predao policiji. Nadalje, nesporno je da je pri predaji tih predmeta opt. F. potpisao potvrde o privremenim oduzimanju predmeta i zapisnike o privremenom oduzimanju predmeta, u kojim je navedeno da se radi o dragovoljnoj predaji predmeta i da on ne stavlja nikakve primjedbe na postupak policije. Kraj takvog stanja stvari, kada je evidentno da se radi o dragovoljnoj predaji predmeta, potpuno je pogrešan stav opt. F. da je policija morala, jer je on u tim trenucima faktički već imao status osumnjičenika, primijeniti odredbe iz čl. 242. i čl. 243. ZKP/08 koje se odnose na pretragu doma uz nalog suca istrage i da mu je prethodno trebalo uručiti  pouku o pravima, a da se nije mogla primijeniti odredba iz čl. 261. st. 2. ZKP/08 koja se ne odnosi na osumnjičenike, već na građane koji se ne sumnjiče za počinjenje kaznenih djela.

 

Prije svega, opt. A. F. se ukazuje da je policija bila ovlaštena, sve da je on u toj fazi i imao status osumnjičene osobe, na temelju odredbi čl. 212. ZKP/08 i čl. 261. st. 1. ZKP/08, kao hitnu istražnu radnju, i bez formalne dokazne radnje pretrage doma, od A. F. privremeno oduzeti predmete koji mogu poslužiti pri utvrđivanju činjenica u postupku koje im je on dragovoljno predao. To, naime, stoga jer se odredba čl. 261. ZKP/08 ne odnosi, kako to pogrešno smatra opt. F., samo na građane koji nisu osumnjičeni, već i osumnjičene osobe mogu na zahtjev državnog odvjetnika, istražitelja ili policije, dragovoljno i bez provođenja dokazne radnje pretrage doma predati takve stvari, o čemu se u smislu odredbe čl. 262. st. 6. ZKP/08, sačinjava zapisnik i osobi koja je predaju izvršila izdaje se potvrda o privremenom oduzimanju predmeta.

 

Dakle, odredba čl. 261. ZKP/08 koja propisuje uvjete pod kojim se ima provesti dokazna radnja privremenog oduzimanja predmeta, ne pravi nikakvu razliku između osoba koje predaju predmete koji su važni sa dokazivanje relevantnih okolnosti u kaznenim postupcima, jer nedvojbeno da i osumnjičene osobe mogu dragovoljno predati takve predmete i tada nije potrebno provoditi formalnu dokaznu radnju pretrage kojom se, dakako uz odobrenje suca istrage, u određenoj mjeri ipak intenzivnije zadire u privatna prava tih osoba. Argumentacija opt. F., da se u odredbi čl. 261. st. 4. ZKP/08 navodi da se mjere kažnjavanja iz čl. 259. st. 1. ZKP/08 osoba koje odbijaju predati takve stvar, ne mogu primijeniti prema okrivljenicima, jest upravo potvrda se ovaj propis o privremenom oduzimanju predmeta može primjenjivati  na sve osobe, dakle i na osumnjičenike, s tim da se okrivljenici i privilegirani svjedoci ne mogu kažnjavati, a što je posve razumljivo s obzirom na specifične pozicije i blagodati koje ove osobe imaju u kaznenom postupku.

 

Iz navedenih razloga nije osnovana žalba opt. F. u dijelu koji se odnosi na prigovore nezakonitosti dokaza.

 

Optuženik J. K. i opt. A. F. uvodno u žalbi ističu žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim, iz obrazloženja žalbi sadržajno se ti prigovori u odnosu na opt. K. svode na odluku o kazni, a u odnosu na opt. F, na utvrđenja u vezi nezakonitosti dokaza. Dakle, obje žalbe ne sadrže prigovore koje se odnose na pravilnost utvrđenja činjenica koje je sud prvog stupnja utvrdio u vezi okolnosti počinjenja predmetnih kaznenih djela.

 

Nisu osnovane žalbe optuženika zbog odluke o kaznenim sankcijama jer im je sud prvog stupnja, pravilnim utvrđivanjem i vrednovanjem olakotnih okolnosti koje je utvrdio, (J. K. mladost, izraženo kajanje i priznanje, neosuđivanost, da je nezaposlen i da je bez imovine, a opt. A. F. neosuđivanost i da je bio samo pomagač) izrekao upravo primjerene kazne.

 

Naime, imajući u vidu objektivnu težinu počinjenih kaznenih djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11 za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od tri do dvanaest godina, kazna zatvora koja je izrečena opt. J. K. i to uz primjenu odredbi o ublažavanju iz čl. 48. st. 2. i 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 u trajanju od jedne godine, kao i opt. A. F. kojemu je na temelju zakonskog ublažavanja izrečena ista mjera kazne zatvora i koja je, na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11, još i zamijenjena radom za opće dobro, svakako nisu prestroge kaznene sankcije jer se blažim od izrečenih ne bi ostvarila svrha kažnjavanja u smislu individualne i opće prevencije.

 

Kraj takovog stanja stvari, kada je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice koje se odnose na kazne ispravno i potpuno utvrdio, isticanje priznanja kao vrlo važne okolnosti koje je dovela do otkrivanja kaznenog djela počinjenog od strane opt. F., nema taj značaj koji mu opt. K. pridaje. U ostalom dijelu svoje žalbe opt. K. samo ponavlja olakotne okolnosti koje je već imao u vidu sud prvog stupnja prilikom odabira i odmjere kazne, kao i opt. F. koji u svojoj žalbi ističući okolnost neosuđivanosti koju mu je sud prvog stupnja adekvatno vrednovao.

 

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe optuženika zbog odluke o kazni.

 

Međutim, u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi je pobijana presuda preinačena na način da je od opt. J. K. ta korist oduzeta na temelju čl. 560. d. ZKP/08 i to iz razloga jer je ZPOIK, na temelju kojeg je pobijanom presudom oduzeta imovinska korist, na temelju čl. čl. 1. st. 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 70/2017,) prestao važiti, te je u čl. 2. istog zakona propisano da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama kojim se uređuje kazneni postupak. Dakle, imovinsku korist je pravilnom primjenom zakona valjalo oduzeti na temelju sada važećeg propisa, a to je novelirani ZKP/08 (Zakon o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku „Narodne novine“ br. 70/2017). Stoga je pobijana presuda u ovom dijelu  preinačena na način kako je to navedeno u izreci presude.

 

Slijedom izloženog, kako je žalbe optuženika nisu osnovane, valjalo je u smislu odredbe čl. 486. st. 1. ZKP/08, i čl. 482. ZKP/08, presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 30. kolovoza 2017.