Broj: Kž-eun 22/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv tražene osobe D. T., zbog kaznenog djela iz čl. 242. i dr. Kaznenog zakona Savezne Republike Njemačke, odlučujući o žalbi tražene osobe podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Vukovaru od 8. kolovoza 2017. broj Kv-eun-15/17-8 (Kir-eun-11/17), u sjednici održanoj dana 31. kolovoza 2017.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba tražene osobe D. T. kao neosnovana.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem pod toč. I. izreke, temeljem čl. 29. st. 1., 2., 3., 4., 5. i 6. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenom stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“, broj 91/10, 81/13, 124/13 i 26/15 – u daljnjem tekstu: ZPSKS-EU), odobrena je predaja tražene osobe D. T. Saveznoj Republici Njemačkoj na temelju Europskog uhidbenog naloga Ureda javnog tužitelja u Münchenu broj 244 Js 123798/17 od 19. srpnja 2017. (rješenje Osnovnog suda u Münchenu broj ER IV Gs 4553/17 od 8. svibnja 2017.) radi vođenja kaznenog postupka zbog kaznenog djela iz čl. 242. st. 1., čl. 244. st. 1. i čl. 303. st. 1. Kaznenog zakona Savezne Republike Njemačke počinjenog na način da je u razdoblju od 2. studenog 2016. do 5. studenog 2016., zajedno sa za sada nepoznatom ženskom osobom, provalio u kuću oštećenog A. na adresi …, pri čemu su otuđeni novac i predmeti ukupne vrijednosti od 23.440 EUR-a, koje odgovara kaznenom djelu teške krađe iz čl. 229. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11).

              S obzirom da se tražena osoba nije odrekla primjene načela specijalnosti, određeno je da se, bez dopuštenja Republike Hrvatske, za djelo počinjeno prije predaje, D. T. ne smije kazneno goniti niti se protiv njega smije izvršiti kazna zatvora u državi izdavanja, biti predan drugoj državi članici radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora odnosno izručiti trećoj državi radi kaznenog progona ili izvršenja kazne zatvora.

              Pod toč. II. i III. izreke tog rješenja, temeljem čl. 26. st. 1. i 2. ZPSKS-EU, protiv tražene osobe produljen je istražni zatvor radi predaje koji može trajati najdulje do izvršenja rješenja o predaji tražene osobe na temelju čl. 35. ZPSKS-EZ. Ujedno je odbijen kao neosnovan prijedlog branitelja tražene osobe da se istražni zatvor zamijeni nekom od mjera opreza iz čl. 98. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - dalje u tekstu: ZKP/08).

              Pod toč. IV. izreke, temeljem čl. 35. st. 1. ZPSKS-EU, određeno je da će predaju tražene osobe nadležnim tijelima Savezne Republike Njemačke izvršiti Ured S.I.Re.N.E. Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Protiv tog rješenja žali se tražena osoba D. T. po svom branitelju B. I., odvjetniku iz V., bez posebno istaknutih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odbije predaja tražene osobe, a podredno da se isto ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

              Temeljem čl. 495. u vezi čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Žalitelj u žalbi osporava postojanje osnovane sumnje o učinu kaznenog djela iz naloga uz napomenu da mu je "trebalo omogućiti iskazivanje o činjenicama pozivanjem i sl.". S obzirom da je u pitanju oduzimanje slobode, a tražena osoba u Njemačkoj nikada nije primila kakav poziv ili nalog te joj je onemogućeno sudjelovanje u postupku, to postoje razlozi za odbijanje izvršenja naloga navedenih u čl. 21. st. 2. ZPSKS-EU.

Protivno navedenim tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je potpuno ispravno, nakon provedenog postupka i ispitivanja tražene osobe, utvrdio da su ispunjene sve zakonske pretpostavke da se D. T., i pored njegovog protivljenja, temeljem čl. 29. ZPSKS-EU preda Saveznoj Republici Njemačkoj radi vođenja kaznenog postupka za kazneno djelo koje je u nalogu opisano. Tvrdnja žalbe o nepostojanju osnovane sumnje da bi tražena osoba počinila kazneno djelo za koje se tereti nije prihvatljiva za ovaj drugostupanjski sud. Naime, sud u ovom postupku ne utvrđuje osnovanost činjeničnog i pravnog opisa djela iz naloga, već ocjenjuje jesu li ispunjene pretpostavke za predaju tražene osobe te postoje li eventualno razlozi za odbijanje iz čl. 20. i čl. 21. citiranog Zakona. Kako se radi o prigovoru činjenične naravi, zaključak o tome može donijeti tek sud države izdavanja naloga nakon sveobuhvatne rasprave i izvođenja svih potrebnih dokaza.

Nadalje, promašen je navod žalbe o postojanju razloga za odbijanje izvršenja europskog uhidbenog naloga koji polazi od pogrešne pretpostavke da je protiv tražene osobe već donesena pravomoćna sudska presuda u njezinoj odsutnosti. Međutim, ne radi se ovdje o predaji radi izvršavanja zatvorske kazne ili mjere koja uključuje oduzimanje slobode temeljem pravomoćne presude, već o tome da je protiv tražene osobe pred njemačkim pravosudnim tijelima tek potrebno provesti kazneni postupak za terećena kaznena djela. Stoga primjeni čl. 21. st. 2. ZPSKS-EU koji se citira u žalbi, ovdje nema mjesta.

Vezano za navode žalbe kojima se predlaže zamijeniti istražni zatvor nekom od mjera opreza propisanih u čl. 98. ZKP/08, treba reći da ovaj žalbeni sud prihvaća razloge navedene u obrazloženju prvostupanjskog suda o tome da se predaja tražene osobe može osigurati isključivo istražnim zatvorom. Ovo tim više kada se uzme u obzir da tražena osoba ima prijavljeno prebivalište u Srbiji, tj. državi koja nije članica Europske unije, a po vlastitom iskazu često mijenja boravište putujući po inozemstvu. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se samo istražnim zatvorom radi predaje može prevenirati opasnost od bijega tražene osobe izvan područja Republike Hrvatske ili teritorija zemalja članica EU čime bi njezina predaja bila osujećena odnosno znatno otežana.

Ispitujući prvostupanjsko rješenje po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 494. st. 4. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije utvrdio da bi rješenje donijelo neovlašteno tijelo niti da je počinjena povreda kaznenog zakona na štetu tražene osobe, pa je sukladno čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 31. kolovoza 2017.