Broj: Kž 135/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv os. R. G. zbog kaznenih djela iz čl. 228. st. 1. Kaznenog zakona i drugih („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 15. prosinca 2016. broj Kv-I-106/16, u sjednici održanoj 31. kolovoza 2017.,

p r e s u d i o   j e

              Žalba os. R. G. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom, na temelju čl. 70. st. 1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima („Narodne novine“, broj 178/04 - u daljnjem tekstu: ZOMP) i čl. 14. Sporazuma o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u kaznenim stvarima između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum), preuzeto je izvršenje kaznene presude strane države Bosne i Hercegovine i to presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 K 023199 14 K od 12. siječnja 2015. (pravomoćna 13. siječnja 2016.) kojom je R. G. osuđen zbog kaznenog djela krađe u pokušaju iz čl. 286. st. 1. u vezi čl. 28. te kaznenog djela lake tjelesne ozljede iz čl. 173. st. 1. Kaznenog zakona Federacije BiH na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci. Ujedno je utvrđeno da navedena kaznena djela, čiji činjenični opis je unijet u izreku pobijane presude, prema hrvatskom zakonodavstvu predstavljaju dva kaznena djela i to kazneno djelo krađe u pokušaju iz čl. 228. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca te kazneno djelo tjelesne ozljede iz čl. 117. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca pa je primjenom odredaba o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci.

              Protiv te presude žali se R. G. osobno, s prijedlogom „da se sasluša ili vi donesete pravično rješenje“. Žalbi je priložen Zapisnik izjave kod policije u Ljubuškom broj 02-2-7/3/14 te zapisnik vještaka broj TO8 O KT 0003253 14.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), spis je dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

              S obzirom da je žalitelj u žalbi zatražio „da ga se sasluša“, to je pozvan na sjednicu drugostupanjskog vijeća u smislu čl. 475. st. 1. ZKP/08. Međutim, uredno obaviješteni osuđenik i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

              Žalba osuđenika nije osnovana.

              Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski je sud u zakonito propisanoj proceduri osnovano utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za preuzimanje izvršenja kazne prema stranoj presudi u smislu čl. 70. i čl. 71. ZOMP-a. Žalbom se, ustvari, pobija činjenično stanje utvrđeno u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Ljubuškom tvrdeći da je taj sud „donio sankcije po pretpostavkama“.

              Međutim prema čl. 16. st. 1. Sporazuma, država izvršenja, tj. Republika Hrvatska, vezana je za utvrđene činjenice na kojima se temelji sudska odluka, a jednako proizlazi i iz čl. 70. st. 2. ZOMP-a koji propisuje da je domaći sud prilikom preuzimanja izvršenja strane presude vezan za činjenično stanje utvrđeno u presudi stranog suda, osim ako se radi o činjenicama koje se protive javnom moralu i pravnom poretku Republike Hrvatske, što u konkretnom slučaju nije ostvareno niti se u žalbi tako tvrdi.

              Stoga, sve kada bi i postojala sumnja u pravilnost činjeničnog stanja na kojem se temelji osuđujuća presuda Općinskog suda u Ljubuškom, hrvatski sudovi ne bi bili ovlašteni to ocjenjivati, već je prema čl. 16. st. 2. Sporazuma za ukidanje ili izmjenu strane sudske odluke isključivo nadležna država presuđenja tj. Federacija Bosna i Hercegovina.

              Isto tako, nema osnova da se osuđeniku u okviru ovog postupka izrekne blaža kazna jer su hrvatski sudovi, kako je već istaknuto, vezani za činjenično stanje utvrđeno u presudi stranog suda, što znači i za utvrđene činjenice koje su odlučne za odmjeravanje kazne, osim ako bi visina izrečene kazne u državi presuđenja nadilazile zakonom propisane okvire domaćim pravom, što također nije slučaj. U konkretnoj situaciji, prvostupanjski je sud osuđeniku odmjerio kaznu u zakonskim okvirima propisane kazne za terećena kaznena djela, uvažavajući pritom sve one okolnosti koje utječu na odabir vrste i mjere kaznene sankcije, a koje su utvrđene pred stranim sudom. Pri tome, nema uvjeta da se izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci zamijeni radom za opće dobro u smislu čl. 55. st. 1. KZ/11 jer i ovaj žalbeni sud smatra da se time ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja, posebno kada se cijeni činjenica da je R. G. prethodno u tri navrata osuđivan zbog različitih kaznenih djela te da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Splitu broj Kv-I-7/17 od 23. siječnja 2017. protiv njega preuzeto izvršenje kazne zatvora prema presudi Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 K 021273 14 K od 15. siječnja 2015. zbog kaznenih djela za koja je primjenom hrvatskog zakonodavstva utvrđeno da se radi o kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. KZ/11 te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci.

              Drugo je pitanje što osuđenik može predložiti tzv. nepravu obnovu kaznenog postupka radi primjene odredaba o stjecaju u smislu čl. 498. st. 1. toč. 1. ZKP/08, odnosno obnovu kaznenog postupka u slučaju da su se nakon pravomoćnosti presude pojavile okolnosti kojih nije bilo kada se izricala strana presuda ili taj sud za njih nije znao iako su postojale, a one bi očito dovele do blaže osude. O tim izvanrednim pravnim lijekovima nadležni su odlučiti hrvatski sudovi.

              Budući da u konkretnom slučaju nisu utvrđene zapreke za preuzimanje izvršenja u smislu čl. 74. ZOMP-a nego su, naprotiv, ispunjeni svi zakonski uvjeti, što podnesenom žalbom nije uspješno dovedeno u sumnju, dok ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08 nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je sukladno čl. 482. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 31. kolovoza 2017.