Broj: Kž-378/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Stanke Vuk-Pintarić, kao predsjednice vijeća, te Zdravka Pintarića i Rajka Kipkea, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasminke Tvarog, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. S. zbog kaznenog djela iz čl. 226. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Virovitici broj K-181/17-8 od 18. srpnja 2017., u sjednici održanoj 12. rujna 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17  – dalje u tekstu: ZKP/08) opt. Z. S. oslobođen je od optužbe za kazneno djelo obijesne vožnje u cestovnom prometu iz čl. 226. KZ/11.

 

Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08 odlučeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv navedene presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se žalba prihvati, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na dužno razgledavanje, koje je spis vratilo uz podnesak broj KŽ-DO-393/17-2 od 5. rujna 2017., bez prijedloga u odnosu na podnesenu žalbu.

 

Žalba je osnovana.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 s tvrdnjom da su razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri proturječni jer da sud prvog stupnja najprije navodi da u inkriminiranom ponašanju optuženika nisu sadržana obilježja kaznenog djela iz čl. 226. KZ/11, što upućuje na zakonsku osnovu iz čl. 453. toč. 1. ZKP/08 za oslobađajuću presudu, a zatim navodi da nije dokazano da bi optuženik počinio predmetno kazneno djelo, što upućuje na zakonsku osnovu iz čl. 453. toč. 3. ZKP/08 za oslobađajuću presudu.

 

Naime, iz sadržaja obrazloženja pobijane presude jasno i neproturječno proizlazi da sud prvog stupnja optuženika oslobađa od optužbe temeljem čl. 453. toč. 3. ZKP/08 tj. iz razloga što nije dokazano da bi počinio kazneno djelo za koje se tereti, s obzirom da sud prvog stupnja obrazlaže da nije dokazano da bi zbog inkriminirane vožnje optuženika nastupila konkretna opasnost za život ili tijelo druge osobe, a također da nije dokazano da bi optuženik iz obijesti inkriminiranom vožnjom teško kršio propise o sigurnosti prometa, tj. da bi inkriminirana vožnja bila rezultat njegove obijesti.

 

Stoga nije u pravu državni odvjetnik kada pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, a također oficijelnim ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Međutim, u pravu je državni odvjetnik kada presudu suda prvog stupnja pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (državni odvjetnik pobija presudu i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim ne tvrdi da neka odlučna činjenica ne bi bila utvrđena u kojem slučaju bi se sukladno čl. 470. st. 3. ZKP/08 radilo o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju), osporavajući zaključak i utvrđenje suda prvog stupnja da nije dokazano da bi optuženik inkriminiranom vožnjom izazvao konkretnu opasnost za život ili tijelo ljudi, te da bi se radilo o obijesnoj vožnji.

 

Prije svega valja navesti da je prema stavu ovog suda, suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, za postojanje kaznenog djela obijesne vožnje u cestovnom prometu iz čl. 226. KZ/11 potrebno da sudionik u cestovnom prometu teško krši propise o sigurnosti prometa na jedan od taksativno navedenih načina iz obijesti, kod čega treba izazvati konkretnu opasnost za život ili tijelo ljudi. Dakle, radnju počinjenja kaznenog djela (jedan od taksativno navedenih načina teškog kršenja propisa o sigurnosti prometa), kojom se izaziva konkretna opasnost za život ili tijelo ljudi, počinitelj treba poduzeti iz obijesti, kao subjektivnom obilježju djela, kojoj obijesti je imanentna neobuzdanost i bezobzirnost u upravljanju vozilom. Ukoliko do teškog kršenja propisa o sigurnosti prometa nije došlo iz obijesti, tada prema stavu ovog suda nisu ispunjena zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 226. KZ/11.

 

Što se tiče utvrđenja suda prvog stupnja da nije dokazano da bi optuženik svojom inkriminiranom vožnjom izazvao konkretnu opasnost za život ili tijelo druge osobe, u pravu je državni odvjetnik kada pobija pravilnost navedenog utvrđenja.

 

Naime, prije svega valja navesti da je u činjeničnom opisu djela opisano da je optuženik inkriminiranom vožnjom izazvao konkretnu opasnost za život ili tijelo druge osobe, s obzirom da u činjeničnom opisu stoji tvrdnja da je optuženik svojom inkriminiranom vožnjom oduzeo prednost prolaska vozilu kojim je upravljao B. M. s posljedicom da je prednjim dijelom svog vozila udario u prednju desnu bočnu stranu vozila kojim je upravljao B. M.. Na taj način u činjeničnom opisu je opisano izazivanje konkretne opasnosti za život ili tijelo druge osobe, tj. B. M.. Nadalje, bez obzira na utvrđenja suda prvog stupnja o maloj šteti na vozilima i maloj sudarnoj snazi, te subjektivnoj ocjeni B. M. da se nije osjećao ugroženim zbog malih brzina vozila, kako optuženikovog, tako i njegovog, pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da time nije izazvana konkretna opasnost za život ili tijelo B. M.. Naime, konkretna opasnost postoji u slučaju postojanja bliske, neposredne mogućnosti nastupanja štetne posljedice (izazivanja opasnosti za život ili tijelo ljudi). Izazivanje opasnosti nastupa čim je povreda zaštićenog dobra bliska ili kada postoji neposredna mogućnost nastanka opasnosti, kada počinitelj uglavnom nije više u mogućnosti upravljati danom prometnom situacijom, a izostajanje povrede ovisi od slučaja, sreće ili ponašanja druge osobe. S obzirom da je optuženik svojom inkriminiranom vožnjom oduzeo prednost prolaska vozilu s kojim je upravljao B. M., pri čemu je došlo i do slabog naleta vozila optuženika na vozilo B. M., na taj način optuženik je svojom vožnjom izazvao konkretnu opasnost za život ili tijelo B. M., bez obzira na izostanak težih posljedica, koje su očito izostale, između ostalog, i zbog ponašanja B. M. koji se kretao malom brzinom iz razloga što je uočio policijsko vozilo koje je sa uključenim rotacijskim svijetlima krenulo za vozilom optuženika. Zbog navedenih razloga državni odvjetnik osnovano pobija pravilnost utvrđenja suda prvog stupnja da nije dokazano da bi optuženik inkriminiranom vožnjom izazvao konkretnu opasnost za život ili tijelo druge osobe.

 

Nadalje, državni odvjetnik osnovano pobija zaključak i utvrđenje suda prvog stupnja da nije dokazano da bi optuženik iz obijesti inkriminiranom vožnjom teško kršio propise o  sigurnosti prometa na cestama, ali ne iz razloga kako je to navedeno u žalbi državnog odvjetnika, s obzirom da državni odvjetnik smatra da teško kršenje propisa o sigurnosti prometa taksativno navedeno u čl. 226. KZ/11 ujedno predstavlja i obijesno postupanje, tj. da zakonodavac u opisu kaznenog djela iz čl. 226. KZ/11 element obijesti poistovjećuje s taksativno navedenim teškim kršenjem propisa o sigurnosti prometa na cestama.

 

Naime, već je ranije obrazložen stav ovoga suda o elementima kaznenog djela iz čl. 226. KZ/11, dakle da je za postojanje kaznenog djela potrebno da počinitelj teško krši, na jedan od taksativno navedenih načina, propise o sigurnosti prometa na cestama iz obijesti, koja predstavlja subjektivni odnos optuženika prema teškom kršenju propisa u vidu neobuzdanog i bezobzirnog teškog kršenja propisa. Kod toga valja dodati da kad bi se kazneno djelo iz čl. 226. KZ/11 sastojalo samo od teškog kršenja propisa o sigurnosti prometa na cestama, na jedan od taksativno navedenih načina, i izazivanju konkretne opasnosti za život ili tijelo druge osobe, tada bi u više slučajeva došlo do izjednačavanja prekršaja iz Zakona o sigurnosti prometa na cestama (NN 67/08, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14 i 64/15, u daljnjem tekstu ZOSPC) i predmetnog kaznenog djela. Tako primjerice vozač koji u organizmu ima alkohola iznad 1,50 g/kg čini prekršaj iz čl. 199. st. 8. ZOSPC, a ukoliko je tim prekršajem izazvana prometna nesreća sa materijalnom štetom ili u kojoj ima ozlijeđenih osoba, čini prekršaj iz čl. 293. ZOSPC. Prema tome, ukoliko bi za postojanje kaznenog djela iz čl. 226. KZ/11 bilo dovoljno da sudionik u cestovnom prometu teško krši propise o sigurnosti prometa vozeći u stanju nesposobnosti za vožnju izazvanom trošenjem alkohola uz koncentraciju od najmanje 1,50 g/kg alkohola u krvi, te da tim teškim kršenjem propisa izazove konkretnu opasnost za život ili tijelo druge osobe, a za što se optuženik tereti, kako to državni odvjetnik ističe u žalbi, tada bi navedeno ponašanje ujedno predstavljalo i prekršaj iz čl. 293. u svezi čl. 199. st. 8. ZOSPC, što sigurno nije bila intencija zakonodavca.

 

Međutim, za sada je pogrešan zaključak i utvrđenje suda prvog stupnja da nije dokazano da bi optuženik inkriminiranom vožnjom teško kršio propise o sigurnosti prometa na cestama iz obijesti.

 

Naime, optuženik se tereti da je upravljao osobnim automobilom pod takvim utjecajem alkohola da su mu vozačke sposobnosti bile bitno smanjene, s obzirom da je u krvi imao koncentraciju od najmanje 2,15 g/kg apsolutnog alkohola, pristajući da takvom vožnjom ugrozi druge sudionike u prometu, s time da je bježeći pred policijskom ophodnjom na inkriminirani način izazvao prometnu nesreću, oduzevši prednost prolaska vozilu kojim je upravljao B. M..

 

U očitovanju na optužbu optuženik je priznao počinjenje kaznenog djela, premda je u svojoj obrani osporio tvrdnju iz optužbe da bi bježao pred policijskom ophodnjom. Sud prvog stupnja zaključuje da je upitno da li je optuženik bježao pred policijskom ophodnjom, uzimajući kod toga u obzir dinamiku kretanja njegovog vozila, te obranu optuženika. Državni odvjetnik osnovano pobija pravilnost navedenog zaključka suda prvog stupnja.

 

Naime, iz iskaza svjedoka B. M. proizlazi da je primijetio da se optuženik nije zaustavio kada mu je policijski službenik svjetlosnom palicom davao znak da se zaustavi, nakon čega su se na policijskom vozilu uključila rotaciona svijetla, te je policijsko vozilo krenulo za vozilom optuženika, pri čemu svjedok navodi da je od tog mjesta pa do parkirališta auto praonice, na koje je skrenulo vozilo optuženika, udaljenost  oko 400 metara. Uzimajući u obzir iskaz navedenog svjedoka, doista se dovodi u pitanje zaključak suda prvog stupnja da je upitno da li je optuženik bježao pred policijskom ophodnjom, kao i obrana optuženika da je policijsko vozilo sa uključenim rotacionim svijetlima uočio tek u trenutku kad je došlo do kontakta njegovog vozila sa vozilom B. M.,  te da je imao namjeru okrenuti se na parkiralištu auto praonice i vratiti na  mjesto na kojem ga je policijski službenik pokušao zaustaviti sa svjetlosnom palicom.

 

Zbog navedenih razloga u pravu je državni odvjetnik kada pobija zaključak suda prvog stupnja da se ne može isključiti obrana optuženika da nije bježao od policijskih službenika koji su ga pokušavali zaustaviti, pogotovo imajući u vidu činjenicu da je upravljao vozilom s koncentracijom alkohola u krvi od najmanje 2,15 g/kg.

 

S obzirom da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da optuženik nije bježao od policijskih službenika, koji su ga pokušali zaustaviti, za sada je i pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da nije dokazano da bi optuženik inkriminiranom vožnjom teško kršio propise o sigurnosti prometa na cestama iz obijesti. Naime, s obzirom da je optuženik upravljao osobnim automobilom s koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi od 2,15 g/kg, uslijed čega su mu vozačke sposobnosti bile bitno smanjene, s time da je prema tvrdnji optužbe bježeći od policijskih službenika koji su ga pokušali zaustaviti, koju činjenicu je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio, prouzročio prometnu nesreću na način da je oduzeo prednost prolaska vozilu kojim je upravljao B. M., pogrešan je zaključak i utvrđenje suda prvog stupnja da nije dokazano da bi optuženik inkriminiranom vožnjom teško kršio propise  o sigurnosti prometa na cestama iz obijesti, kojoj je imanentna neobuzdanost  i bezobzirnost u upravljanju vozilom, što nesumnjivo predstavlja vožnja sa koncentracijom od 2,15 g/kg apsolutnog alkohola u krvi i bježanje od policijskih službenika koji pokušavaju zaustaviti alkoholiziranog vozača, u kojem bježanju alkoholizirani vozač izazove prometnu  nesreću  na način da drugom sudioniku u prometu oduzme prednost prolaska.

 

Zbog navedenih razloga valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će ponovno provesti već provedene dokaze, na temelju kojih će činjenično stanje pravilno i potpuno utvrditi, uzimajući u obzir nedostatke u činjeničnom utvrđenju na koje je ukazano ovim rješenjem, na koje će pravilno primijeniti kazneni zakon i donijeti novu pravilnu i zakonitu odluku koju će valjano obrazložiti.

 

Slijedom svega navedenog valjalo je temeljem čl. 483. st. 1. ZKP/08 odlučiti kao u izreci rješenja.

 

U Varaždinu 12. rujna 2017.