Broj: Kž-107/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

             

              Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda, Ive Vukelje, kao predsjednice vijeća, te Sanibora Vuletina i Jadranke Biga Milutin, kao članova vijeća, sa  zapisničarkom Ines Badžim, u kaznenom  predmetu protiv opt. B. A. P., zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. al. 4. Kaznenog zakona ( „Narodne novine“ br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97 ), odlučujući o žalbama optuženikove supruge i njegovog branitelja podnesenim protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu br.  K-148/16 od 10. ožujka 2017., u sjednici održanoj dana 14. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Djelomično se prihvaća žalba optuženika, a povodom žalbe i po službenoj dužnosti,  te se preinačuje prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni i izriče da je opt. B. A. P., djelom opisanim u izreci te presude, počinio kazneno djelo utaje poreza ili carine iz čl.  256. st. 3. u svezi st. 1. Kaznenog zakona ( "Narodne novine" br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11 ), pa se na temelju navedenog zakonskog propisa osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 ( jedne ) godine, u koju se uračunava po čl. 54 KZ/11 vrijeme provedeno u pritvoru od 12. svibnja 1998. do 22. lipnja 1998., a temeljem čl. 56. KZ/11 izriče mu se uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

 

              II. U ostalom dijelu odbija se žalba optuženika kao neosnovana, te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom proglašen je krivim opt. B. A. P., zbog kaznenog  djela iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. al. 4. KZ/97, pobliže opisanog u izreci te presude, pa je po čl. 292. st. 2. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju mu je, po čl. 63. KZ/97,  uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 12. svibnja do 25. lipnja 1998. Po čl. 158. st. 2. ZKP/08 optuženik je obvezan da na ime imovinsko-pravnog zahtjeva isplati oštećenoj Republici Hrvatskoj iznos od 1.143.452,97 kuna dok je s preostalim djelom od 554,83 oštećena upućena na paricu. Po čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženik je obvezan platiti troškove kaznenog postupka u iznosu od ukupno 24.493,20 kuna.

             

              Protiv te presude žalbu je podnijela optuženikova braniteljica I. A. V. odvjetnica iz S.. I. Z., te supruga optuženika, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni te odluke o imovinsko-pravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optužba odbije zbog zastare kaznenog progona ili da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Županijski državni odvjetnik u Šibeniku, nakon uvida u spise, na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, vratio je predmet sudu radi donošenja odluke o žalbi. 

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Neosnovano žalitelj prigovara da je u ovom postupku nastupila zastara kaznenog progona zbog toga što je prvostupanjska presuda br. K-299/15 od 16. rujna 2015. bila ukinuta rješenjem drugostupanjskog suda br. Kž-23/16 od 24. ožujka 2016. čime da naznačena prvostupanjska presuda nije egzistentna i ne proizvodi pravne učinke pa se ne može primijeniti odredba čl. 81. st. 3. KZ/11 kojom je propisano da se zastara kaznenog progona produljuje za dvije godine ako je prije proteka zastarnih rokova donesena prvostupanjska presuda jer nakon ukidanja prve presude do dana 3. rujna 2016. kad je istekao zastarni rok od 20 godina nije donesena prvostupanjska presuda.

 

              Naime, okolnost da je prvostupanjska presuda bila ukinuta pa da nakon toga, do isteka zastarnog roka od 20 godina dana 3. rujna 2016., nije donesena nova prvostupanjska presuda, ne utječe na primjenu odredbe čl. 81. st. 3. KZ/11 kojom se propisuje produljenje zastarnog roka za dvije godine u situacijama kad je prije proteka zastarnih rokova donesena prvostupanjska presuda. Okolnost što je prvostupanjska presuda bila ukinuta, nema onaj značaj kojeg mu pridaje žalba, jer se njenim donošenjem 16. rujna 2015. produljio zastarni rok za dvije godine, što znači da bi u ovom kaznenom postupku zastara nastupila tek 3. rujna 2018.

 

              Isto tako, neosnovano žalba tvrdi da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 počinjena time što pobijana presuda nema razloga o odlučnoj činjenici da je optuženik predmetni alkohol prodavao kupcima bez namjere daljnje proizvodnje jer u da u tom pravcu nije izveden niti jedan dokaz niti je u presudi navedeno na čemu se temelji takvo utvrđenje u izreci presude.

 

              Suprotno tome, pobijana presuda je po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, jasna, razumljiva i određena, izreka presude u skladu je s obrazloženjem u kojem su navedeni razlozi o svim odlučnim činjenicama utvrđenim provedenim dokazima, pa tako i zaključak da je predmetni alkohol optuženik prodao kupcima bez namjere daljnje proizvodnje, jer to proizlazi iz provedenih dokaza, a posebno knjigovodstvenog vještačenja kojim je utvrđeno kako iz raspoložive dokumentacije nije moguće utvrditi da je etilni alkohol koji je bio deklariran da će se upotrijebiti za proizvodnju kozmetičkih proizvoda doista i bio utrošen u proizvodnji deterdženta,  jer firma P. p. ne raspolaže vjerodostojnom dokumentacijom da je etilni alkohol doista bio otpremljen iz skladišta u N. dana 17. 1. 1997. kao i da je isti zaprimljen u S. te da su u S. zaprimljene i ostale supstance za proizvodnju kao i ambalaža; da firma P. p. na raspolaže dokumentacijom koja bi se odnosila da su postojale deklaracije o proizvedenom deterdžentu odnosno da su bile odštampane etikete, a koje su radnici okrivljenika lijepili na boce, kao i da nema dokumentacije o nabavci preostalih 1240 komada boca; da nema dokumentacije da je S. preuzela inkriminirani tekući deterdžent te za svoju uslugu ispostavila adekvatan račun I. koji zaračunava to svojom fakturom P. p., te da je u prethodnim provjerama kod S. utvrđeno da nisu ni u kakvom poslovnom odnosu s I. niti s P. p., te konačno, da nema dokumentacije koja bi govorila u prilog tome da je tekući deterdžent iz S. O. dopremljen na skladište P. p. u N., a iz kojeg skladišta se navodno otprema dalje kupcima, pa štoviše prema ispostavljenoj dokumentaciji jedna količina biva ponovo vraćena u S. O., a koja je količina pak navodno prodana I.

             

              Prema tome, kako nije ostvarena bitna postupovna povreda na koju ukazuje žalba, niti je ispitivanjem pobijane presude u smislu čl. 476. ZKP/08 nađeno apsolutno bitnih povreda kaznenog postupka i povreda kaznenog zakona na štetu žalitelja na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalba izjavljena po ovim žalbenim osnovama ocijenjena neosnovanom.

 

              Nije osnovana žalba ni zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je, u skladu s uputom iz ranijeg ukidnog rješenja ovog drugostupanjskog suda, pokušao pribaviti original skladišne primke koji je u presliku supruga optuženika dostavila uz žalbu na raniju presudu, ali je od TD S. d. d. obaviješten da taj dokument, zbog proteka roka obveznog čuvanja, nemaju u evidenciji, a na temelju nalaza knjigovodstvenog vještaka  L. O., utvrdio je da tvrtka I. d.o.o. u inkriminiranom razdoblju više nije postojala, zbog čega je upitna i vjerodostojnost preslika sporne skadišne primke koja nosi datum 17. 01. 1997., odnosno postojanje poslovnog odnosa između I. i S. Sama skladišna primka, po nalazu vještaka, predstavlja interni dokument koji se ne izdaje isporučiocu robe, a primatelj robe ne može istovremeno biti i dobavljač robe, pa ta primka, bez izlazne fakture i izdatnice kao pratećih dokumenata, praktično ne predstavlja ništa. Kraj takvog stanja stvari potpuno je prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda, utemeljen na nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka, da između TD S. i I. O., u utuženom razdoblju nije bilo nikakvog poslovnog odnosa.

 

              Nadalje, u odnosu na žalbeni prigovor da nije razjašnjeno koji bi to bio deterdžent za kojeg su  svjedoci B. i G., čije je iskaze prvostupanjski sud prihvatio, naveli da je stigao iz O. i da su na boce lijepili etikete, ako ne onaj koji je proizveden u S. od utuženog alkohola, prvostupanjski sud je dao prihvatljive razloge kako je na temelju iskaza svjedoka K. B. koji je naveo da je nakon tog deterdženta dovezena i jedna količina deterdženta iz B.,  zaključio da se na temelju iskaza tih svjedoka, kao i svjedoka M. K., nikako ne može utvrditi da bi deterdžent o kojem oni govore, bio upravo deterdžent proizveden iz spornih 27.395 litra alkohola kojeg je optuženik kupio od B. d.d., naročito kad se ima u vidu da je optuženikova tvrtka bila registrirana i za djelatnost trgovina na malo i veliko i prijevoz robe cestom, što ukazuje na mogućnost da su deterdženti o kojima iskazuju ti svjedoci pribavljeni u okviru obavljanja tih djelatnosti.

 

              Osnovano, međutim, žalitelj prigovara da mu je izrečena prestroga kazna, jer prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio značaj olakotne okolnosti optuženikove poodmakle životne dobi - radi se o osobi koja je u 87. godini života, kao i činjenicu da je od počinjenja kaznenog djela prošlo više od dvadeset godina.

 

              Međutim, kako po "starom" kaznenom zakonu uvjetnu osudu, u smislu čl. 67. st. 3. KZ/97, nije bilo moguće primijeniti u konkretnom slučaju, jer nisu bile, niti mogle biti primijenjene odredbe o zakonskom ublažavanju kazne, a radi se o kaznenom djelu s zapriječenom kaznom zatvora od jedne do osam godina, ovaj drugostupanjski sud ispitao je, u smislu čl. 3. st. 2 KZ/11, koji je zakon blaži za počinitelja – čl. 292. st. 2. KZ/97 ili 256. st. 3. KZ/11, u odnosu na kojeg je prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoji pravni kontinuitet. Prvostupanjski sud je pogrešno zaključio da odredbe KZ/11 za optuženika ne mogu biti blaže od onih iz KZ/97 samo zato što je za kazneno djelo iz čl. 256. st. 3. KZ/11 propisan stroži maksimum zapriječene kazne zatvora od deset godina, jer zapriječena kazna predstavlja samo jedan, ali ne presudan razlog za ocjenu koji je zakon blaži za počinitelja. Naime, u skladu s načelom konkretnosti treba uzeti u obzir ukupnu situaciju konkretnog optuženika, pa ocijeniti da li su odredbe jednog ili drugog zakona u nekoj od mogućih varijanti povoljnije za njega kao počinitelja kaznenog djela. To znači da je i u situaciji kada je zapriječena kazna u novom zakonu KZ/11 stroža od one kakva je bila propisan u ranije važećem zakonu KZ/97, moguće primijeniti novi KZ/11 ako u konkretnom slučaju u odnosu na konkretnog optuženika neke njegove odredbe mogu biti primijenjene na optuženika u za njega povoljnijem smislu.

             

              Kako je u skladu s odredbom čl. 56. st. 2. KZ/11 optuženiku koji je zbog kaznenog djela iz čl. 256. st. 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine moguće izreći uvjetnu osudu, a to nije moguće ako bi se djelo kvalificiralo po čl. 292. st. 2. KZ/97, treba zaključiti da je u konkretnom slučaju, u skladu s načelom konkretnosti, za optuženika blaži zakon KZ/11.

 

              Imajući u vidu da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotnom okolnošću optuženikovu poodmaklu životnu dob, te da je od počinjenja kaznenog djela prošlo više od 20 godina, a pogrešno je otegotnim cijenio okolnost da je optuženik nedostupan tijelima kaznenog progona, ovaj drugostupanjski sud je našao da u konkretnom slučaju za ostvarenje kazneno pravne zaštite nije nužno prema optuženiku primijenit bezuvjetnu kaznu zatvora, već da će se postizanje svrhe kažnjavanja ostvariti i izrečenom uvjetnom osudom.

 

              Konačno, nije u pravu žalitelj niti kad navodi da nije jasno na koji je način optuženik grubo povrijedio dužnost urednog i savjesnog gospodarenja odnosno kojim je to lažnim prikazivanjem činjenica grubo povrijedio dužnost urednog i savjesnog poslovanja, jer je to optuženik počinio upravo radnjama navedenim u opisu kaznenog djela za koje je proglašen krivim, tako da je kod dosude imovinsko-pravnog zahtjeva oštećeniku prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 252. st. 5. Zakon o trgovačkim društvima, te dao iscrpne i valjane razloge zbog kojih je optuženika obvezao na plaćanje imovinsko-pravnog zahtjeva, koje u potpunosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

              Kako žalba zbog odluke o troškovima postupka nije posebno obrazložena, na tu se žalbenu osnovu nije moguće posebno ni osvrtati, osim zaključiti da je prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženika pravilno obvezao da plati troškove kaznenog postupka koji su u izreci te presude detaljno navedeni.

 

              Iz izloženih razloga valjalo je o žalbi optuženika odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

 

U Šibeniku, 14. rujna 2017. godine