Broj: Kž 422/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. Ž. zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama opt. I. Ž. i branitelja opt. I. Ž., T. K. odvjetnika iz V. G., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 21. travnja 2017. broj K-10/16, u sjednici održanoj 20. rujna 2017. u prisutnosti optuženog I. Ž. i branitelja optuženika, odvjetnika T. K., u javnom dijelu sjednice,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

1. Odbacuje se žalba opt. I. Ž. kao nedopuštena.

 

2.               Odbija se žalba branitelja opt. I. Ž., odvjetnika T. K. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Velikoj Gorici proglasio je krivim opt. I. Ž. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 110. KZ/11 te ga je na temelju tog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. travnja 2016., pa nadalje.

 

Na temelju čl. 69. KZ/11 prema optuženiku je primijenjena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja na temelju čl. 69. st. 3. KZ/11 može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 od optuženika je oduzeta jedna metalna poluga tzv. pajser ukupne dužine 60 cm i širine 2 cm privremeno oduzet na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta PU Zagrebačke, Službe općeg kriminaliteta br. ... koji će se na temelju čl. 79. st. 6. KZ/11 nakon pravomoćnosti presude uništiti.

 

Na temelju čl. 148. st. 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 i 143/12, 56/13, 154/14 i 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je oslobođen od obveza plaćanja troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. - 6. ZKP/08 te nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

 

Na temelju čl. 148 st. 1. ZKP/08 u svezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. do 8. ZKP/08 naloženo je optuženiku I. Ž. da u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe naknadi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, te troškove mehanoskopskog vještačenja po vještaku F. B. u iznosu od 1.120,00 kuna, te troškove pristupa vještaka F. B. na raspravu 16. ožujka 2017. u iznosu od 1.120,00 kuna, troškove vještačenja za detekciju i vještačenje tragova papilarnih linija vještaka I. M. u iznosu od 10.517,00 kuna, troškove biološkog vještačenja po vještaku M. K. A. u iznosu od 83.476,00 kuna, te pristupa vještaka M. K. A. na raspravu 16. ožujka 2017. u iznosu od 720,00 kuna, troškove kontaktnog vještačenja po vještakinji S. B.₁ u iznosu od 8.450,00 kuna, troškove psihijatrijskog vještačenja po vještakinji E. S. u iznosu od 5.180,00 kuna, troškove psihijatrijskog vještačenja po G. A. u iznosu od 4.560,00 kuna, troškove pristupa na raspravu 14. veljače 2017. G. A. u iznosu od 160,00 kuna, troškove klinike V. za vještačenje u iznosu od 1.875,00 kuna, troškove vještačenja po psihologu A. P. F. u iznosu od 1.248,00 kuna, troškove sudsko medicinskog vještačenja po D. M. u iznosu od 2.400,00 kuna, troškove pristupa na raspravu 16. ožujka 2017. sudsko medicinskog vještaka P. B. u iznosu od 820,00 kuna, kao i troškove branitelja po službenoj dužnosti o čemu će sud izdati posebno rješenje.

 

Protiv te je presude žalbu podnio optuženik osobno i putem branitelja T. K., odvjetnika iz V. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i oduzimanju predmeta te  troškova kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i da se optuženik oslobodi od optužbe, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

U skladu s odredbom članka 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednici vijeća je nazočio branitelj optuženika T. K., a u odnosu na optuženika koji se nalazi u Zatvoru u Zagrebu njegova je prisutnost na temelju čl. 475. stavku 9. ZKP/08 osigurana putem konferencijskog uređaja, dok uredno izvješteni državni odvjetnik nije pristupio pa je sjednica vijeća na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/97 održana u njegovoj odsutnosti.

 

Kako je optuženik u podnesku od 24. srpnja 2017. izjavio da u smislu odredbe čl. 465. st. 1. ZKP/08 odustaje od svoje osobno podnesene žalbe, to je na temelju čl. 481. st. 2. ZKP/08 riješeno kao u toč. I. izreke ove odluke.

 

Žalba branitelja optuženika nije osnovana.

 

Nije u pravu optuženik kada tvrdi da je izreka pobijane presude kontradiktorna i nejasna zbog toga što bi iz navoda sadržanih u činjeničnom opisu proizlazilo da je optuženik oštećenika prvo udario više puta u predjelu glave, da bi mu zatim začepio nos i usta i na taj ga način usmrtio, a da bi potom oštećeniku zadao niz povreda koje se nabrajaju u izreci, što da je nerazumljivo jer bi slijedilo da su oštećeniku povrede zadane poslije smrti.

 

Međutim, iz činjeničnog opisa ne proizlazi takav redoslijed radnji kako to pogrešno smatra optuženik jer, bez obzira što se brojne povrede koje je zadobio oštećenik u činjeničnom opisu navode nakon opisivanja radnji koje su dovele do smrtnog ishoda, smislenim  tumačenjem nedvojbeno se radi o opisivanju zaživotnih povreda koje je optuženik zadobio udarcima metalnim predmetom „pajserom“ i padom prije gušenja i koje su po prirodi stvari prethodile gušenju.

 

Nadalje, nije u pravu optuženik kada tvrdi da u izreci pobijane presude nije navedeno odnosno određeno točno vrijeme smrti oštećenika jer da se kao vrijeme počinjenja kaznenog djela samo okvirno navodi vrijeme „od 13. travnja 2016. godine iza 18 sati do popodnevnih sati 14. travnja 2016.“.

 

Naime, iako je točno da se niti obdukcijom niti medicinskim vještačenjem nije utvrđivalo točno vrijeme smrti oštećenika, već je u činjeničnom opisu okvirno navedeno vrijeme u kojem je izvjesno došlo do usmrćenja jer u tom periodu, sve do pronalaska leša, oštećenik nije bio više viđen živ, ta okolnost nije odlučna činjenica i ona ne dovodi do nemogućnosti ispitivanja presude zbog nerazumljivosti ili proturječnosti izreke, u smislu odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Iz naprijed navedenih razloga nije osnovana žalba zbog opisanih postupovnih povreda jer izreka presude nema tih nedostataka kako to tvrdi optuženik i stoga se ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Suprotno tvrdnjama optuženika prvostupanjska se presuda ne temelji na nezakonitim dokazima u smislu odredbe čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

Naime, optuženik i u žalbi ustrajava u prigovoru nezakonitosti provedene pretrage doma, koji je isticao u tijeku rasprave, a na koji mu je sud prvog stupnja vrlo opširno i argumentirano odgovorio iznoseći valjane razloge koje u potpunosti, nemajući im ništa bitnije za dodati, prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

 

Dakle, kada je sud detaljnim ispitivanjem svjedokinja pretrage S. B.₂ i D. B., te policijskih službenika S. I., K. J., R. P., I. B., D. S., S. Š., J. B., D. D., N. F. i D. Š. utvrdio da su svjedoci pretrage cijelo vrijeme trajanja pretrage bili nazočni pretrazi koja je trajala u kontinuitetu bez prekida i u svakom su trenutku bili u poziciji vidjeti koje radnje poduzima policija u pojedinim prostorijama objekata koji su se pretraživale, da nije bilo nikakvih primjedbi na zapisnik o pretrazi, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je pretraga provedena na zakonit način i da stoga zapisnik o pretrazi i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta u kojima se navode pretragom pronađeni predmeti nisu nezakoniti dokazi. Optuženik u žalbi u nastojanju da dovede u sumnju zaključak suda o zakonitosti pretrage vrši detaljnu usporedbu pojedinih dijelova iskaza svjedoka policajaca Š., D., F. i Š. želeći na takav fragmentaran način dovesti u sumnju vjerodostojnost njihovih iskaza.

 

Međutim, kako su svi svjedoci, osim svjedokinje D. B., kojoj sud opravdano nije poklonio vjeru zbog očite pristranosti, na gotovo suglasan način potvrdili da su svjedoci pretrage cijelo vrijeme bili nazočni i da su mogle vidjeti pronalazak spornih predmeta, to navodi žalbe niti u najmanjoj mjeri ne dovode u dvojbu ispravan zaključak suda prvog stupnja o zakonitosti pretrage.

 

Nadalje, u dijelu žalbe koji sadrži činjenične prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja (str. 6.) optuženik pogrešno smatra da je policija trebala nalog i za pretragu nekretnine oštećenika koja graniči s njegovom nekretninom. Naime, iz zapisnika o pretrazi nekretnina optuženika koja je provedena 15. travnja 2016. i za koju nije sporno da je za nju postojao nalog za pretragu, i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, na koje nije bilo primjedbi (list 33.-36), slijedi da je ključ koji otvara vrata kuće oštećenika pronađen na nekretnini optuženika. Međutim, sve i da je, a i kako to paušalno tvrdi žalba, ključ pronađen na dijelu nekretnine koja pripada oštećeniku, ne bi radilo o nezakonitom dokazu, jer za tu pretragu nekretnine oštećenika koji je usmrćen ne bi niti trebao nalog.

 

Optuženik u okviru postupovnih prigovora, kada ukazuje da je sud prvog stupnja vrijeme smrti utvrđivao na temelju iskaza E. B. iz istrage, a ne na temelju iskaza s rasprave, promašeno implicira na povredu iz čl. 431. st. 2. ZKP/08, jer, sve da je sud prvog stupnja u pogledu vremena smrti i prihvatio navode ove svjedokinje iz istrage, prvostupanjska presuda se ne temelji isključivo niti u odlučujućoj mjeri na zapisniku o iskazu svjedokinje E. B. od 24. svibnja 2016.

 

Nadalje, optuženik također u dijelu žalbe u kojem pobija činjenična utvrđenja suda prvog stupnja (str. 5, toč VI.) tvrdi da mu je narušeno pravo na obranu time što sud prvog stupnja nije pažljivo analizirao njegov iskaz i obrazložio iz kojeg razloga mu uskraćuje pokloniti vjeru. Međutim, ovaj je prigovor u biti činjeničnog karaktera te će o njemu više biti riječi u nastavku obrazloženja ove odluke, u dijelu koji se odnosi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Povreda prava na obranu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 na koju smjera žalba se odnosi na povredu prava na obranu na raspravi, što u konkretnom predmetu nije slučaj, jer žalba niti ne tvrdi da je optuženiku na raspravi pravo na obranu bilo na bilo koji način povrijeđeno, već prigovara paušalnoj ocjeni njegove obrane, što je očito činjenični prigovor.

 

Prema tome, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredba kaznenog postupka na koje ukazuje žalba, a niti bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl. 476. st. 2. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U ostalom dijelu žalbe koji se u obrazloženju žalbe označuje toč. VI.-IX. optuženik prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Kako se prvostupanjska presuda temelji na zatvorenom krugu posrednih činjenica, tj. indicijama koje tvore tako čvrst lanac i koje s potpunom izvjesnošću ukazuju na postojanje odlučnih činjenica, optuženik u žalbi pokušava osporiti svako posredno činjenično utvrđenje tj. indicij, ukazujući potom da je slijedom tako pogrešnih indicijalnih utvrđenja i konačan zaključak o dokazanosti počinjenja predmetnog kaznenog djela pogrešan.

 

U tom kontekstu optuženik tvrdi da je sud prvog stupnja propustio obrazložiti zašto ne prihvaća njegov iskaz, tj. njegovu obranu iznijetu na raspravi te da mu je na taj način povrijeđeno pravo na obranu. Međutim, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude u najvećem dijelu reproducirao obranu optuženika koju je on iznio na raspravi, te je, nakon što je izvršio ocjenu dokaza koji terete optuženika i opovrgavaju navode obrane, zaključio da je iznijeta obrana neprihvatljiva jer je u suprotnosti s materijalnim i personalnim dokazima (koje u nastavku obrazloženja analizira i ocjenjuje). Dakle, na taj je način sud prvog stupnja na dostatan, jasan i nedvosmislen način ukazao zašto se obrana optuženika ne prihvaća kao istinita.

 

Nadalje, optuženik na opisani fragmentaran način, nakon subjektivne ocjene indicijalnih okolnosti ukazuje da svaki od tih dokaza nema takvu dokaznu snagu dostatnu za donošenje osuđujuće presude.

 

Tako optuženik u pogledu iskaza svjedoka D. S. ukazuje da je trebalo njegov iskaz konfrontirati s ostalim dokazima, posebice s obranom optuženika te iskazom svjedokinje E. B. i tek nakon toga su se mogli izvoditi relevantni zaključci.

 

U pogledu činjenice da je tijelo oštećenika pronađeno u zaključanoj kući, a da su ključevi nađeni u neuređenom prostoru koji koristi optuženik, zatim u pogledu pronađena dva para rukavica s tragovima DNA optuženika, činjenice pronalaska DNA profila oštećenika ispod noktiju ruke optuženika, činjenice pronalaska „pajsera“ u prostorijama optuženika, žalba ističe prigovore kojima se ova utvrđenja osporavaju jer da nemaju takvu dokaznu snagu za donošenje osuđujuće presude.

 

Međutim, navedena metoda optuženika kojom se nastoji svaki dokaz analizirati izolirano te se potom ustvrđuje da takav dokaz svaki za sebe nema dokaznu snagu za donošenje osuđujuće presude je pogrešna jer se zanemaruje činjenica da je sud prvog stupnja svoj zaključak o dokazanosti navoda optužbe donio na temelju zatvorenog kruga indicija. Radi se o tzv. lancu indicija koji s potpunom izvjesnošću ukazuje na to da je optuženik počinio predmetno kazneno djelo, a istovremeno isključuje mogućnost da je oštećenika usmrtio netko drugi.

 

Dakle, u načelu je točno da pronađeni „pajser“ bez relevantnih tragova sam za sebe ne bi predstavljao dokaz da je optuženik počinitelj ovog kaznenog djela, kao što niti tragovi rukavica koji su pronađeni u kući oštećenika, iako je na rukavicama nađen genetski materijal optuženika, sami za sebe ne bi imali veće značenje u smislu dokazanosti tvrdnju optužbe. Isto se odnosi i na tragove DNA oštećenika ispod noktiju optuženika, jer niti taj dokaz, sam za sebe, kraj činjenice da su optuženik i oštećenik kao bliski srodnici često bili u kontaktu, pa i u inkriminiranom periodu, ne bi mogao biti osnova za donošenje osuđujuće presude. Pronalazak ključeva ulaznih vrata kuće oštećenika na kojima nema tragova koji bi ukazivali na optuženika, iako su nađeni u prostoru kojeg je koristio optuženik, također nije okolnost koja bi sama za sebe bila dostatna za donošenje presude kojom se optuženik proglašava krivim za predmetno kazneno djelo.

 

Međutim, kada se sve ove okolnosti povežu, kao što je to potpuno pravilno učinio sud prvog stupnja, dolazi se do ispravnog zaključka o tome da su svi navodi optužbe dokazani.

 

Dakle, kada se ima u vidu da je obrana optuženika, u kojoj opisuje zbog čega se 13. travnja 2016. potpuno sam nalazio u kući oštećenika, kada ga je tu zatekao svjedok D. S., potpuno neuvjerljiva jer je navedeni svjedok opisao kako se optuženik čudno ponašao jer mu nije dopuštao da uđe u kuću na način da je gurao vrata i stavljao rezu, pri čemu mu je neuvjerljivo objašnjavao da oštećenika nema i da je u selu, tada ta okolnost neuvjerljive obrane ima značajnu dokaznu vrijednost. Iako je optuženik ovu tvrdnju svjedoka S. osporavao, kraj činjenice da su tvrdnje ovog svjedoka potvrdili svjedoci G. B. i M. B. navodeći da su u vrijeme kada je pronađeno tijelo oštećenika i kada je došla policija, pred kućom čuli svađu S. i optuženika u kojoj je optuženik poricao da je svjedoku S. dan prije zatvarao vrata oštećenikove kuće, te svjedok N. B., zet oštećenika, koga je svjedok S. telefonom obavijestio o tome da mu je čudno što oštećenika nema i što mu je optuženik otvorio vrata od oštećenikove kuće, evidentno je da optuženik neistinito opravdava svoje prisustvo u kući oštećenika u inkriminirano vrijeme.

 

Kada se ima u vidu takva vrlo neuvjerljiva obrana optuženika, u tom svjetlu i ostale naprijed navedene brojne okolnosti, protivno stavu žalitelja, imaju značajnu dokaznu vrijednost.

 

Dakle, činjenica da su vrata od kuće oštećenika u trenutku kada je pronađeno njegovo mrtvo tijelo bila zaključana, a ključ kojim su bila zatvorena (trag 69) je nađen u prostoru optuženika, ukazuje da je ključ na to mjesto bacila osoba koja ima veze s tim prostorom, a to je nedvojbeno optuženik. Prema tome, bez obzira što na ključu nisu pronađeni relevantni tragovi (otisci prstiju, odnosno DNA) ovaj dokaz nedvojbeno tereti optuženika.

 

Nadalje, u kući oštećenika su nađeni tragovi (36, 37 i 52) koji potječu od dva para rukavica koje su tijekom provođenja dopunskog očevida pronađene u objektu (šupi), a koji je, prema objektivnom iskazu svjedokinje E. B., susjede oštećenika i optuženika, koristio optuženik, premda se nalazila na nekretnini oštećenika. Kako su na rukavicama pronađeni tragovi DNA profila optuženika nedvojbeno proizlazi zaključak da je optuženik koristeći te rukavice bio u kontaktu s policama ormara u sobi oštećenika.

 

Nadalje, ispod noktiju desne ruke optuženika su nađeni DNA tragovi oštećenika, pa, bez obzira što optuženik tvrdi da su njih dvojica bili u svakodnevnim kontaktima, i ova okolnost upućuje na optuženika kao počinitelja ovog kaznenog djela.

 

Nadalje, imajući u vidu ozljede optuženika evidentirane u području prednje strane desne podlaktice i ozljeda 5. prsta lijeve šake, za koje su medicinski vještaci D. M. i P. B. dozvolili mogućnost da ovi tragovi potječu uslijed grebanja noktima oštećenika u nastojanju da se otme prilikom gušenja i da si omogući disanje, izvan sumnje je i da ovaj dokaz tereti optuženika.

 

Slijedeća okolnost koja također kao indicij tereti optuženika jest „pajser“ koji je pronađen u objektu optuženika skriven u bačvu napunjenoj vodom, a kojim su sprema suglasnom mišljenju navedenih medicinskih vještaka, mogle nastati ozljede oštećenika i to prvenstveno ozljede glave, vrata i ozljede na desnoj ruci, koje su prema vještacima tipične obrambene ozljede. Stoga, bez obzira što na ovom metalnom predmetu nisu nađeni upotrebljivi tragovi DKT ili DNA, nedvojbeno je da ove okolnosti skrivanja „pajsera“, kojim je ozlijeđen oštećenik, u prostoru optuženika također potvrđuju navode optužbe.

 

Kraj takvog stanja stvari, kada je sud prvog stupnja s pravom obranu optuženika ocijenio neuvjerljivom i nevjerodostojnom, a tereti ga velik broj materijalnih i personalnih dokaza, nema baš nikakve dvojbe da je oštećenika usmrtio upravo optuženik. Potpuno je neprihvatljiva teza žalbe da je ubojstvo mogla počiniti neka nepoznata osoba, jer se postavlja pitanje zašto bi ta osoba nakon ubojstva, kad je izvjesno u žurbi, išla zaključati vrata na oštećenikovoj kući te ključeve bacati kod objekta optuženika, a „pajser“ s kojim je oštećenik napadnut, išla sakrivati u bačvu s vodom koja se nalazila u gospodarskom objektu optuženika.

 

Kako je sud prvog stupnja sve odlučne činjenice utvrdio izvan bilo kakve dvojbe svi prigovori koje u žalbi ističe nemaju taj značaj koji im optuženik pridaje.

 

Naime, neodlučno je to što je oštećenik imao običaj ključeve od vrata držati s vanjske strane prozora, jer ta okolnost ne znači, kraj svih naprijed navedenih dokaza koji terete optuženika, da je ključeve mogao uzeti nepoznati počinitelj, otvoriti ulazna vrata, usmrtiti oštećenika, te nakon toga vrata zaključati i ključeve sakriti kod objekta optuženika.

 

Vještak F. B. je objasnio na koji se način utvrđuje podudarnost tragova koje su ostavile rukavice i samih rukavica s obzirom na opće i individualne karakteristike, te je sud prvog stupnja opravdano ovaj nalaz i mišljenje prihvatio utvrđujući postojanje veze između tragova u kući oštećenika s rukavicama, a okolnost koju žalitelj ističe da su na rukavicama pronađeni i tragovi neke ženske osobe, niti u najmanjoj mjeri ne utječe na ovaj zaključak suda prvog stupnja.

 

Promašen je i prigovor optuženika u pogledu pronađenih tragova DNA oštećenika ispod njegovih noktiju, jer bez obzira što su optuženik i oštećenik bili u svakodnevnom kontaktu, u sklopu ostalih dokaza i ovaj dokaz ima značajnu dokaznu snagu jer ukazuje na to da je oštećenik pružao otpor optuženiku. Jednako tako je neodlučno što takvi tragovi oštećenika, očito stjecajem okolnosti, nisu nađeni i na ostalim prstima optuženika, bez obzira što je nedvojbeno da se optuženik prilikom gušenja morao služiti sa dvije ruke.

 

Iako je točno da je vještak B. na raspravi u pogledu ozljeda oštećenika koje su najvjerojatnije nastale „pajserom“ dozvolio mogućnost da su mogle nastati i nekim drugim tupotvrdim predmetom sličnih karakteristika, te je mišljenja da bi bilo za očekivati u navedenim okolnostima borbe optuženika i oštećenika da se i ispod noktiju oštećenika nađu tragovi tijela optuženika koji je zadobio ozljede na rukama, a u pogledu „obrambenih ozljeda“ na ruci oštećenika je ukazao da se ne može s apsolutnom sigurnošću reći da se radi o obrambenim ozljedama, niti te okolnosti protivno stavu žalitelja ne dovode u sumnju ispravnost utvrđenja suda prvog stupnja. Naime, u konkretnom slučaju su se medicinski vještaci na gotovo identičan način očitovali na sve sporne okolnosti koje terete optuženika s medicinskog aspekta, a to što je vještak B. na općenito pitanje obrane dozvolio da teoretski postoje i drugačije varijante, time ne znači da je odstupio od svog nalaza i mišljenja.

 

Optuženik pogrešno u žalbi smatra da izostanak motiva za počinjenje ovog kaznenog djela ukazuje da on nije ubojica jer motivi u dokazivanju ovakvih kaznenih djela u pravilu nisu relevantni i stoga je dokazivanje te okolnosti i u konkretnom slučaju nepotrebno.

 

Jednako tako, tvrdnje žalitelja o tome da bi optuženik, da je počinio ovo kazneno djelo, sigurno uklonio sve tragove, predstavljaju tek puku spekulaciju i također nisu od značaja kod izvođenja relevantnih zaključaka.

 

Prema tome, nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik povredu kaznenog zakona ne obrazlaže, te je ovaj drugostupanjski sud, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 i tom pravcu ispitao prvostupanjsku presudu te je utvrdio da sud prvog stupnja nije na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon.

 

Nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni jer je sud prvog stupnja optuženiku, kraj niza pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti (neosuđivanost, narušeno zdravstveno stanje sudioništvo u Domovinskom ratu) te otegotnih okolnosti (način počinjenja, izrazita upornost, ustrajnost i bezobzirnost, okolnost da je oštećenik stric optuženika, osoba stara 82 godine), izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvanaest godina koja je kazna posve primjerena i nije prestroga. Radi se doista o vrlo pogibeljnom kaznenom djelu za koje se u cilju ne samo individualne već i generalne prevencije mora izreći znatna društvena osuda. Blaža kazna od izrečene, ne bi po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, polučila te svrhe i zato žalba optuženika nije osnovana.

 

Sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu optuženiku je osnovano izrečena sukladno rezultatima provedenog psihijatrijskog vještačenja po vještakinji E. S., a na temelju propisa citiranim u izreci. Prema nalazu i mišljenju vještaka, kojega je sud prvog stupnja s pravom prihvatio, optuženik je teški ovisnik o alkoholu i djelo je počinjeno pod odlučujućim djelovanjem alkohola, a postoji potencijalna opasnost od mogućnosti počinjenja težeg kaznenog djela zbog ovisnosti o alkoholu, te je primjena sigurnosne mjere liječenja pravilna.

 

Odluka o oduzimanju predmeta kojim je djelo počinjeno je pravilno donijeta na temelju propisa citiranim u izreci tako da je u i ovom dijelu žalba neosnovana.

 

Optuženik se neosnovano žali zbog troškova kaznenog postupka jer su svi troškovi, bez obzirna na njihovu brojnost i visoke iznose, bili potrebni da bi se utvrdio počinitelj ovog kaznenog djela i utvrdile odlučene činjenice. Optuženik paušalno tvrdi da su troškovi zatraženi na nespecificiran način, iako su vještaci za svoje radnje koje su poduzeli podnijeli određene račune i zahtjeve. Optuženik neosnovano problematizira mogućnost plaćanja troškova na koje je presuđen navodeći da mu je ostavljen prekratak rok i da nema dovoljno imovine od koje bi tolike troškove platio. Međutim, ukoliko se ispostavi da optuženik nije u mogućnosti platiti troškove kaznenog postupka, predsjednik vijeća može u smislu odredbe čl. 148. st. 6. ZKP/08 donijeti rješenje kojim optuženika oslobađa od obveze plaćanja troškova.

 

Iz naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, na temelju čl. 482. ZKP/08, trebalo ju je kao neosnovanu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 20. rujna 2017.