Broj: Kž 30/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. D. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. u vezi sa st. 3. i 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi opt. D. D. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 27. listopada 2014. broj K-10/2013, u sjednici održanoj 20. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              Povodom žalbe opt. D. D., po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela te se izriče da je opt. D. D. djelom za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.).

 

II.              Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni te se opt. D. D. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11. za koje je proglašen krivim, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine.

 

III.              Odbija se žalba opt. D. D. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Bjelovaru proglasio je krivim opt. D. D. zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti zlouporabom položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4., 3. i 1. KZ/97 te ga je na temelju čl. 337. st. 4. KZ/97 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17 dalje: ZKP/08) optuženiku je naloženo da ošt. A. S. R. d.o.o. B. na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati iznos od 63.888,57 kn.

 

Na temelju čl. 145. st. 1. ZKP/08 optuženik je presuđen na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 200,00 kn i paušala u iznosu od 1.000,00 kn.

 

Protiv te je presude žalbu podnio optuženik putem branitelja Z. V., odvjetnika iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači da se optuženik oslobodi od optužbe, odnosno podredno, da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Optuženik u uvodu žalbe kao žalbene osnove pobijanja prvostupanjske presude ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povredu kaznenog zakona, ali u obrazloženju ne konkretizira o kojim se to postupovnim povredama iz čl. 468. ZKP/08 radi, niti u kojem od pitanja iz čl. 469. toč. 1. do toč. 6. ZKP/08 je povrijeđen kazneni zakon. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 pobijanu presudu ispitao po službenoj dužnosti te je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu od taksativno pobrojanih povreda odredaba kaznenog postupka iz toč. 1. citiranog propisa, ali da je u smislu odredbe iz toč. 2. citiranog propisa na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, o čemu će biti više riječi u okviru te žalbene osnove.

 

Suprotno tvrdnjama optuženika, sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice pravilno i potpuno utvrdio.

 

Sud prvog stupnja je optuženika proglasio krivim što je kao vozač u firmi A. S. R. d.o.o. kao odgovorna osoba, u cilju pribavljanja znatne protupravne imovinske koristi, putem službene kartice namijenjene za točenje goriva u dvadeset navrata uzeo u raznim zemljama zapadne Europe ukupno 5.755,46 litara goriva više od potrebnog i potrošenog za obavljena službena putovanja, tako da si je na štetu navedene prijevozničke firme na taj način pribavio dobit u iznosu od 63.888,57 kn.

 

Sud prvog stupnja je na temelju obrane optuženika, obračuna goriva sačinjenih po izvršenim pojedinim putovanjima od strane optuženika, putnim radnim listama koje se odnose na svaki međunarodni prijevoz kamionom, računima za kupljeno gorivo u inozemstvu, financijsko-knjigovodstvenog vještačenja koje je proveo vještak M. M. te na temelju sporazuma od 25. svibnja 2012. zaključenim između optuženika i S. R., direktora oštećenika, na nedvojben način utvrdio da optuženik u vremenskom periodu od 8. prosinca 2011. do 31. srpnja 2012. nije u obračunskim listama koje je sačinjavao po povratku sa službenih putovanja u dvadeset navrata u odgovarajuće rubrike obrasca upisivao sva točenja goriva koje je kupovao u inozemstvu.

 

Sud prvog stupnja je potpuno opravdano prihvatio nalaz i mišljenje financijsko-knjigovodstvenog vještaka koji je na temelju navedene službene dokumentacije oštećenika i vjerodostojnih računa o kupnji goriva, na egzaktan način, u skladu s pravilima struke, utvrdio nesklad između evidencije iskazanog goriva u obračunskim listama i računa o kupljenom gorivu i da je na opisan način za oštećenika nastupila šteta u navedenom iznosu. Stoga su u tom pravcu promašeni prigovori žalitelja da je upitna vjerodostojnost obračunskih lista jer da se nije provelo grafološko vještačenje i ne zna se tko je potpisnik navedenih lista, da je upitna vjerodostojnost računa za gorivo jer da se radi o zbirnim računima, da nije prometnotehničkim vještačenjem utvrđena stvarna potrošnja na predmetnom kamionu, da je upitno u koji je kamion gorivo točeno i od strane kojih vozača, te koja je tvrtka inkriminiranim radnjama doista oštećena s obzirom na podatke o kupcu goriva koji se navode u računima.

 

Naime, sud prvog stupnja je s pravom odbio kao neosnovan prijedlog optuženika da se provede grafološko vještačenje potpisa na obrascima obračuna goriva jer je sam optuženik u svojoj obrani naveo da se obračun goriva vršio u kancelariji oštećenika u B. i da je on samo upisivao količinu goriva koje je kupovao na benzinskim postajama. Dakle, bez obzira što optuženik na vrlo neuvjerljiv način osporava da su potpisi na obračunima goriva njegovi, već iz ove obrane optuženika u kojoj priznaje da je on bio taj koji je upisivao sporne količine goriva (manje od stvarno kupljenih) slijedi da je predloženo grafološko vještačenje potpisa optuženika s obračunskih lista nepotrebno.

 

Nadalje, da je suvišno provoditi vještačenje potpisa sa lista obračuna goriva sud prvog stupnja je potpuno opravdano zaključio jer je optuženik s direktorom oštećenika dana 25. svibnja 2012. sklopio i ovjerio kod javnog bilježnika sporazum u kojem priznaje da je u razdoblju od 8. prosinca 2011. do 10. ožujka 2012. neovlašteno točio gorivo u količini od 5667 litara te se obvezao dug u visini od 8500,50 Eura oštećenoj firmi vratiti ustezanjem od mjesečnih plaća u visini od 70% bruto plaće. Kao osiguranje ispunjenja ugovorne obveze optuženik je oštećeniku predao dvije po notaru ovjerene bjanko zadužnice na iznos od 50.000,00 kn.

 

Dakle, kada je sam optuženik na opisan način nedvojbeno priznao da je upravo u inkriminiranom periodu za sebe zadržavao veće količine goriva koje za taj period uglavnom i odgovaraju onim količinama manje prikazanog goriva u obračunskim listama koje su utvrđene vještačenjem, evidentno je da vještačenje potpisa na listama te ispitivanje drugih vozača kao svjedoka (koje optuženik do sada nije niti imenovao) nije potrebno.

 

Ovdje treba dodati da je sud prvog stupnja potpuno pravilno odbio prihvatiti vrlo neuvjerljivu i neživotnu obranu optuženika u kojoj tvrdi da je opisani sporazum potpisao pod prijetnjama jer da mu je direktor oštećenika govorio da će mu ubiti ženu i djecu.

 

Naime, niti ovom drugostupanjskom sudu nije uvjerljivo da optuženik takve ozbiljne prijetnje, kojima direktor oštećenika od njega na kriminalni način iznuđuje novac tako da mu prijeti da će mu ubiti članove obitelji, ako ne potpiše priznanje nepostojećeg duga, ne bi prijavio policiji, dok s druge strane optuženik zbog puno manje značajne stvari, neisplata plaća, direktora oštećenika prijavljuje inspektoratu i s njim se zbog toga nalazi u sporu.

 

Kraj takvog stanja stvari, kada je na potpuno izvjestan način utvrđeno da je optuženik na opisan način, neiskazivanjem svih računa za gorivo koje nije utrošio za obavljanje prijevoza, a koje je platio službenom karticom, ostvario obilježja predmetnog kaznenog djela, promašene su tvrdnje optuženika o tome da nije utvrđeno na koji je način on unovčavao gorivo koje je na potpuno automatiziranim benzinskim crpkama utočio u rezervoar kamiona, jer ta okolnost utvrđivanja načina prisvajanja, u kontekstu stjecanja imovinske koristi uopće nije bitna.

 

Jednako tako, sud prvog stupnja je opravdano odbio prihvatiti prijedlog obrane da se provede prometno tehničko vještačenje kako bi se na temelju konkretnih podataka o starosti kamiona, težini prevezenog tereta za svaki konkretan prijevoz, podacima o trajanju prijevoza, odnosno o vremenu stajanju vozila s upaljenim motorom, utvrdila stvarna količina potrošenog goriva za svaki obavljeni prijevoz.

 

Naime, taj dokaz nije niti potrebno provoditi u kontekstu neuvjerljive obrane optuženika koji uopće ne priznaje da je sačinjavao manjkave liste obračuna goriva i problematizira pitanje vjerodostojnosti računa o kupnji goriva u inozemstvu. Dakle, upravo ta kontradikcija u obrani optuženika, dok s jedne strane optuženik tvrdi da ga direktor oštećene firme neistinito tereti da je potrošio više goriva od iskazanog u obračunima iz čega slijedi da je stav obrane da je svo gorivo (i ono iz optužnice) koje je kupovao i bilo stvarno utrošeno za prijevoz, dok s druge strane osporava autentičnost računa o kupnji goriva, iz čega bi slijedilo da optuženik tvrdi da nije kupovao gorivo za koje se tereti optužnicom, ukazuje da je njegova obrana konstrukcija kojom nastoji izbjeći kaznenu odgovornost.

 

Nadalje, neosnovano optuženik problematizira pitanje točenja goriva u kamion VŽ... kojim je obavljao međunarodne prijevoze navodeći da se u izreci presude navodi i kamion reg. oznaka VŽ... koji nije vozio. Naime, nije sporno u ovom kaznenom postupku da je gorivo za prijevoz optuženika plaćao karticom S. koja je bila izdana na ime teretnih vozila navedenih registarskih oznaka, tako da je neodlučno to što je optuženik tom karticom plaćao gorivo samo za kamion VŽ... kojeg je vozio na spornim rutama, a u računima se navodi i druge registarske oznake vozila.

 

Naime, iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je vještak u pogledu spornih plaćanja goriva imao u vidu samo one račune koji se odnose na putovanja koje je obavljao optuženik, što nedvojbeno slijedi iz pratećih putnih nalog koje je optuženik dobivao prije putovanja, zbog čega nije relevantno to što se u računima na zbiran način iskazuje kupnja goriva i za druge kamione.

 

Nije sporno da je optuženik bio u radnom odnosu u firmi A. S. R. d.o.o. u kojoj je vozio kamione i nesporno je da je gorivo plaćao karticom tvrtke koju je upravo u svrhu plaćanja goriva i zadužio. Dakle, izvan sumnje je da je optuženik prisvajanjem goriva koje je kupio karticom firme oštetio upravo to trgovačko društvo, jer će upravo to društvo u konačnici snašati teret plaćanja goriva, bez obzira što su fakture naslovljene na neko drugo trgovačko društvo (E. S. R.za koje optuženik priznaje da je u vlasništvu direktora oštećenika), tako da taj prigovor nema to značenje koje mu pridaje optuženik u žalbi.

 

Dakle, sud prvog stupnja je pravilno utvrdio ove odlučne činjenice i stoga nije osnovana optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Sud prvog stupnja je, kao što je naprijed istaknuto, na optuženikovu štetu povrijedio kazneni zakon jer je primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti, u smislu odredbe čl. 469. toč. 4. ZKP/08.

 

Naime, kako je od vremena počinjenja predmetnog kaznenog djela, u međuvremenu 1. siječnja 2013. stupio na snagu KZ/11, trebalo je u smislu čl. 3. st. 2. KZ/11 ispitati u okviru utvrđenog činjeničnog stanja postojanje pravnog kontinuiteta po novom propisu te u tom kontekstu utvrditi koji je od konkurirajućih zakona blaži za optuženika.

 

Sud prvog stupnja je obrazlažući primjenu odredbe čl. 337. st. 4. KZ/97 u obrazloženju pobijane presude pogrešno ustvrdio da je odredba čl. 337. st. 4. KZ/97 blaža u odnosu na odredbu čl. 246. st. 2. KZ/11.

 

Naime, bez obzira što su zakonski okviri zapriječene kazne i za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/79 i za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 isti (kazna zatvora od jedne do deset godina), s obzirom da je u vrijeme donošenja ove odluke, stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 56/15), koji zakonski pojam „znatna korist“ u čl. 87. st. 29. KZ/11 definira s iznosom koji prelazi 60.000,00 kn, dok je kvalificirani oblik kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 bio počinjen već u trenutku kada je počinitelj ostvario znatnu imovinsku korist, koja se prema pravnom shvaćanju kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. definirala kao iznos koji prelazi 30.000,00 kn, novi je zakon za optuženika blaži.

 

Upravo zbog te okolnosti različite definicije pojma „znatne imovinske koristi“ slijedi da je odredba čl. 246. st. 2. KZ/11 blaža od odredbe čl. 337. st. 4. KZ/97 te je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, povodom optuženikove žalbe, po službenoj dužnosti, na temelju čl. 486. ZKP/08, preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na pravnu oznaku predmetnog kaznenog djela, na način da je postupanje optuženika pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11.

 

Uslijed odluke kojom je prvostupanjska presuda preinačena u pravnoj ocjeni, preinačena je prvostupanjska presuda i u odluci o kazni na način da je optuženiku izrečena ista vrsta i mjera kazne kao što ju je izrekao i prvostupanjski sud. Naime, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kazna zatvora u trajanju od jedne godine je primjerena svim olakotnim i otegotnim okolnostima utvrđenim po prvostupanjskom sudu.

 

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni jer unatoč olakotnih okolnosti koje je na strani optuženika utvrdio sud prvog stupnja (obiteljske prilike koje optuženik u žalbi nepotrebno ponavlja), kraj činjenice dosadašnje optuženikove osuđivanosti za istovrsno kazneno djelo koje je počinjeno uz gotovo isti modus operandi, a što proizlazi iz pravomoćne presude Županijskog suda u Bjelovaru od 4. prosinca 2009., broj K-22/09-72, slijedi da se blažom kaznom od izrečene kazne zatvora u trajanju od jedne godine ne bi ostvarila svrha kažnjavanja, u smislu individualne i generalne prevencije.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 presuđeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 20. rujna 2017.