Broj: Kž 298/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa  i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. M., zbog kaznenog djela iz čl. 110. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi opt. Z. M., podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 01. ožujka 2016. broj K-9/15, u sjednici održanoj 26. rujna 2017., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženice i braniteljice optuženice, odvjetnice K. G.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba opt. Z. M. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivom opt. Z. M. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva iz čl. 110. KZ/11, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te ju na temelju čl. 110., u vezi sa čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, u koju joj je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 21. studenog 2013. do 21. siječnja 2014.

 

              Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženici je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti, koja može trajati do prestanka razloga zbog kojih je izrečena, odnosno do isteka vremena izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

              Na temelju čl. 79. KZ/11 od optuženice je oduzeta sablja nepoznate marke.

 

              Na temelju čl. 158. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17; dalje u tekstu: ZKP/08) ošt. K. J. upućena je da imovinskopravni zahtjev može ostvarivati u parnici.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 optuženica je dužna nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 u iznosu od 14.730,00 kn.

 

Protiv te presude podnijela je žalbu opt. Z. M. po braniteljici K. G., odvjetnici iz Z., naznačujući da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred novim vijećem.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Na zahtjev opt. Z. M. u žalbi podnesenoj po braniteljici, postupajući u smislu čl. 475. st. 2. ZKP/08, o sjednici vijeća izviješteni su optuženica, njezina braniteljica i državni odvjetnik. Sjednici vijeća nazočile su opt. Z. M. i njezina braniteljica odvjetnica K. G., dok državni odvjetnik nije pristupio, pa je sjednica održana u njegovoj izočnosti, na temelju čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Optuženica smatra da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer da u presudi nedostaju razlozi o utvrđenim činjenicama, da je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, da su navedeni razlozi u znatnoj mjeri proturječni, te da postoji i znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim tijekom postupka.

 

              Parafraziranje zakonskog teksta odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 žaliteljica u nastavku žalbe nastoji konkretizirati primjedbama, koje, pak, sadržajno odgovaraju žalbenoj osnovi pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je razvidno da žaliteljica ne prihvaća argumentaciju i zaključke suda prvog stupnja, kojima suprotstavlja vlastite, nastojeći ih učiniti logičnima i prihvatljivima. Međutim, nezadovoljstvo žaliteljice zaključcima prvostupanjskog suda i načinom utvrđivanja tijeka događaja ne predstavlja obrazloženje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, na koju se optuženica poziva. Ispitivanjem, pak, po službenoj dužnosti pobijane presude, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da niti jedan vid bitne povrede iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 nije ostvaren, a da nisu počinjene ni druge bitne povrede odredaba kaznenog postojanja na koje mora paziti povodom žalbe u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

 

              Najvećim dijelom navoda žalbe optuženica prigovara ispravnosti zaključaka suda prvog stupnja u pogledu dinamike odvijanja događaja i u sklopu toga njezinog djelovanja. Naime, žaliteljica ustraje na ranijim sugestijama da je oštećenik bio taj koji je nju napao mačetom, te da se ona branila, pri čemu ostaje kod tvrdnje da se samo djelomično sjeća tijeka zbivanja. Iako priznaje kako je upravo ona ubodom mačete nanijela oštećeniku smrtonosnu ozljedu od koje je i preminuo, drži da se iz materijalnih dokaza, i to prvenstveno zapisnika o očevidu, te ozljeda same optuženice, kojima prvostupanjski sud nije posvetio dovoljno pažnje, može zaključiti kako je ona djelovala braneći se. Dozvoljava da je eventualno način njezinog reagiranja bio intenzivniji nego što je bilo potrebno, no čvrsto stoji kod stava da je ispravnim utvrđivanjem svih okolnosti trebalo zaključiti kako je ona djelovala ili barem u prekoračenju nužne obrane ili u afektu, izazvanom napadom oštećenika.

 

              Međutim, suprotno izloženim prigovorima i rezoniranju optuženice, Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud utvrdio je da je prvostupanjski sud proveo sve potrebne dokaze, koje je potom pažljivo i savjesno analizirao i kritički i logično ocijenio, i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je na takav način došao ukazuju u svemu prihvatljivima.

 

              Za istaknuti je da nema nikakve sumnje da su i optuženica i oštećenik inkriminirane zgode bili pod utjecajem alkohola, i to, prema nalazu i mišljenju toksikološkog vještaka, optuženica s koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi od najmanje 1,43 g/kg, pri čemu je moguće da je ta koncentracija dosezala i 1,68 g/kg, a oštećenik je u krvi imao od 3,14 g/kg apsolutnog alkohola, a u urinu 3,56 g/kg (kako je to vidljivo iz zapisnika o obdukciji). Već taj podatak sam za sebe nesumnjivo govori da je oštećenik bio u teško pijanom stanju, a notorno je da takvo stanje rezultira znatno slabijom motorikom. Činjenica što je oštećenik provalio u kuću, pri čemu je došlo do brojnih oštećenja na vratima koje su u žalbi nabrojene, u skladu je s navedenom konstatacijom. Naime, provaljivanje je radnja koja ne traži posebnu koordinaciju pokreta, već samo uporabu sile, odnosno jednostavno korištenje tjelesne mase, pa je i osoba s visokom koncentracijom apsolutnog alkohola u krvi (kao što je to bilo u slučaju oštećenika) u stanju obaviti tu radnju. Nasuprot tomu, teško pijano stanje podrazumijeva znatno smanjenu spretnost i koordinaciju pokreta, odnosno oštećene motoričke sposobnosti zbog čega se više ne može govoriti o superiornosti oštećenika nad optuženicom u fizičkom sukobu. 

 

              Nadalje, neovisno o tomu što prvostupanjski sud nije u obrazloženju detaljnije utvrdio trajanje i intenzitet prethodnog verbalnog i fizičkog sukoba između optuženice i oštećenika, budući da je takvu dinamiku konstatirao i ostavio u činjeničnom opisu inkriminacije, očito je da je prihvatio upravo takvu kronologiju zbivanja. Time što je u obrazloženju propustio baviti se detaljima tog prethodnog sukoba, sud prvog stupnja nije ni na koji način doveo u pitanje pravno odlučni dio inkriminiranog zbivanja, odnosno okolnosti pod kojima je došlo do ozljeđivanja i usmrćivanja oštećenika.

 

              Prilikom zaključivanja o tom dijelu događaja opravdano je sud prvog stupnja cijenio dotadašnji višegodišnji zajednički život optuženice i oštećenika, karakteriziran pretjeranim konzumiranjem alkohola, pod čijim je djelovanjem često dolazilo do međusobnih verbalnih i fizičkih sukoba u kojima su obje strane aktivno sudjelovale, te se ozljeđivale. Taj podatak slijedi iz iskaza gotovo svih ispitanih svjedoka, a i optuženica ga potvrđuje.

 

              Kraj takvog stanja stvari podaci sadržani u zapisniku o očevidu o pronalasku nekih predmeta na podu, pa i ispod tijela oštećenika, kao i ozljede optuženice koje nisu bile konstatirane pri liječničkom pregledu, ali su vidljive iz foto-elaborata, ne utječu na ispravnost zaključaka suda  prvog stupnja o dinamici događaja. Naime, ozljede ruke optuženice izgledaju kao sitne porezotine, za razliku od ozljeda ruke - porezotina oštećenika koje su većih dimenzija i tipične za hvatanje rukom oštrice mačete ili noža, kako je to i naveo liječnik vještak. Neovisno o tomu što i sitne porezotine u pravilu nastaju djelovanjem oštrice, njihov raspored i veličina nisu takvi da bi ukazivali na isti mehanizam nastanka tih ozljeda kako je to ustanovljeno za ozljede ruke oštećenika. Ima li se na umu da je prvostupanjski sud prihvatio dinamiku zbivanja iz optužnice, tj. da je samom ozljeđivanju prethodio verbalni i fizički sukob aktera, u takvu  se kronologiju logično i životno uklapa i pronalazak naočala i rajfa za kosu na podu. Indikativno je, međutim, da nije utvrđeno da su i neke druge stvari pomaknute, odnosno prevrnute, a što potvrđuje da prethodni sukob između optuženice i oštećenika nije odudarao od ranijih takvih međusobnih obračuna. Upravo taj podatak prvostupanjski sud opravdano cijeni relevantnim prilikom zaključivanja o tome da nema govora o kaznenom djelu usmrćenja, s obzirom na to da su oboje aktera dobrovoljno sudjelovali u sukobu, koji po svom intenzitetu nije odudarao od onih, inače uobičajenih među njima. Nepostojanje iole ozbiljnijih ozljeda na tijelu optuženice potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda o tome da prethodni sukob između nje i oštećenika nije bio ozbiljan, a demantira i tvrdnju optuženice o tome kako je napad oštećenika trajao određeno vrijeme. Neovisno o tome što je oštećenik bio pod jakim utjecajem alkohola, životno je i logično isključena mogućnost da bi njegov snažni i dugotrajni napad mačetom (a što optuženica tvrdi) rezultirao brojnijim i ozbiljnijim ozljedama optuženice.

 

              Najzad, osnovano je prvostupanjski sud otklonio navod optuženice o tome da se samo fragmentarno sjeća događaja, te da nije u stanju sjetiti se trenutka ozljeđivanja oštećenika. Naime, neprihvatljivost takve izjave utvrđena je provedenim psihijatrijskim vještačenjem, a na koje nije bilo primjedaba. Zbog toga i ovaj drugostupanjski sud smatra da je optuženica takvom izjavom nastojala izbjeći iznošenje za nju nepovoljnih podataka. O međusobnom položaju aktera u trenutku ozljeđivanja, odnosno položaju optuženice kao napadača sud prvog stupnja zaključio je iz nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka, koji je izrijekom otklonio mogućnost da je optuženica u trenutku zamahivanja mačetom ležala na leđima na podu, a što bi neizravno proizlazilo iz onog što je optuženica izjavila s tvrdnjom da je to posljednje čega se sjeća. S obzirom na to, odnosno da je sudskomedicinski vještak ustvrdio da su akteri morali biti sučelice, a da je lijeva strana oštećenika morala biti dostupna ozljeđivanju, pri čemu je oštećenik mogao biti u sjedećem ili klečećem položaju, odnosno ležeći na tlu ili stojećem položaju, potpuno je nemoguće da je optuženica ubod zadala ležeći na leđima, a koji svoj položaj opisuje kao zadnje čega se sjeća.  

 

              Činjenica što se optuženica, shvativši da je oštećenik izdahnuo, jako uzrujala ne dovodi u pitanje njenu ubrojivost i namjeru tempore criminis, tim više što je prvostupanjski sud prihvatio mišljenje vještaka psihijatra koji je naveo da je optuženica bila smanjeno ubrojiva u značajnijem stupnju. Takva naknadna reakcija nije neuobičajena, posebno kada do počinjenja djela dolazi pod utjecajem alkohola. Za naglasiti je da počinjenje kaznenih djela protiv života i tijela između bliskih osoba a do kojih dolazi nakon verbalnog sukoba najčešće prati povećano emotivno uzbuđenje počinitelja, a u konkretnom slučaju optuženica je uz to bila i pod utjecajem alkohola, što je zasigurno, a kako to potvrđuje i vještak psihijatar, dovelo do snažnijeg uzbuđenja i smanjenja ubrojivosti.

 

              Prigovor optuženice da svjedok A. Đ., čiji je iskaz pročitan, nije i ispitan na raspravi, neodlučan je kraj podatka da su se stranke suglasile s čitanjem ranijeg iskaza tog svjedoka.

 

              Slijedom iznesenog, nije ostvarena žalbena osnova pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optuženice bio povrijeđen kazneni zakon, a na što pazi po službenoj dužnosti.

 

Što se tiče odluke o kazni, optuženica tu osnovu naznačuje, ali je posebno ne obrazlaže, nego je povezuje s prigovorima činjenične naravi.

 

U pogledu kazne, ovaj drugostupanjski sud smatra da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio i vrednovao sve okolnosti o kojima ovisi izbor vrste i visine kaznene sankcije. Opravdano je, tako, olakotnim cijenjeno da optuženica ranije nije osuđivana, da je izrazila duboko žaljenje, da je bila smanjeno ubrojiva u značajnijem stupnju, da je majka djeteta koje je u vrijeme počinjenja djela bilo malodobno, te da je i oštećenik svojim aktivnim sudjelovanjem u verbalnim i fizičkim sukobima u određenoj mjeri doprinio ovako nesretnom epilogu njihove veze. Stoga, unatoč nedostatku otegotnih okolnosti, doista nema mjesta odmjeravanju kazne zatvora u kraćem trajanju od kazne zatvora u trajanju od četiri godine na koju je optuženica osuđena prvostupanjskom presudom.

 

Opravdano su izrečene sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti 69. KZ/11, kao i oduzimanje predmeta iz čl. 79. KZ/11, a s obzirom da su se za to stekle sve zakonske pretpostavke, što je ovaj drugostupanjski sud provjerio u skladu s obvezom iz čl. 478. ZKP/08.

 

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 26. rujna 2017.