Broj: Kž 471/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene E. M. M. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 27. srpnja 2017. broj K-17/16, u sjednici održanoj 27. rujna 2017. u prisutnosti optužene E. M. M. i branitelja optuženice, odvjetnika mr. sc. I. B.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se žalba optužene E. M. M., ukida se pobijana presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom optužena E. M. M. proglašena je krivom zbog počinjenja pokušaja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. pa je, na temelju tih propisa, osuđena na kaznu zatvora u trajanju sedam godina, u koju kaznu joj je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme pritvora i vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 2. veljače do 16. travnja 2016. i od 27. srpnja 2017. pa dalje.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavcima 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.) optuženoj E. M. M. naloženo je platiti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 20.508,80 kuna.

 

Protiv te presude žalbe je podnijela optužena E. M. M. osobno i po branitelju, odvjetniku mr. sc. I. B., a obje te žalbe razmatrane su kao jedna žalba optuženice.

 

U žalbi podnesenoj po branitelju, odvjetniku mr. sc. I. B., optužena E. M. M. žali se zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tek podredno da preinači pobijanu presudu u pogledu odluke o kazni“.

 

Optužena E. M. M. u osobnoj žalbi ne ističe žalbene osnove niti stavlja određeni žalbeni prijedlog, ali iz obrazloženja te žalbe proizlazi da se žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te da smatra potrebnim ukinuti pobijanu presudu i uputiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovore na žalbe optuženice u kojima je predložio njihovo odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17.) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženice je osnovana.

 

Nije u pravu optužena E. M. M. kada u žalbi tvrdi da je „izreka pobijane presude suprotna (…) razlozima presude u pogledu odlučnih činjenica“ te da je „prvostupanjski sud dokazima dao značenje koje oni zapravo nemaju“, odnosno da je „iz izvedenih dokaza prvostupanjski sud izveo pogrešne zaključke o činjenicama“ pa da je time počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Naime, proturječje izreke i razloga presude optuženica obrazlaže tvrdnjom da se u izreci naznačuje duljina oštrice noža kojim je ona ubola oštećenog D. L. od 20 cm, a da se u obrazloženju govori o nožu duljine oštrice od 17 cm. Međutim, iako je sredstvo počinjenja kaznenog djela značajno za utvrđenje ostvarenja tog djela, opisane razlike u naznaci duljine oštrice noža ne predstavljaju odlučnu činjenicu niti takav nedostatak presude zbog kojega se ona ne bi mogla ispitati.

 

„Izvođenje pogrešnih razloga o činjenicama“ žaliteljica obrazlaže „proturječnim argumentima“ suda s kojima u ovome dijelu žalbe polemizira, čime, zapravo, presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije u pravu optuženica niti kada tvrdi da je „odbijanjem dokaznih prijedloga obrane, te onemogućavanjem branitelja da postavlja inače legitimna pitanja svjedocima (…) povrijeđeno pravo na efektivnu obranu“.

 

Ovim žalbenim tvrdnjama optužena E. M. M. zapravo sugerira da je teško povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 468. stavak 2. ZKP/08.-14.).

 

Međutim, iako osuda nakon izvođenja samo dokaza optužbe, a uz odbijanje svih dokaznih prijedloga obrane, može predstavljati povredu načela pravičnosti proklamiranog člankom 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst; dalje: Ustav), odnosno konfrontacijskog prava iz članka 29. stavka 3. alineje 6. Ustava, kao i povredu tih prava propisanih člankom 6. stavcima 1. i 3. europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje EKLJP), prema standardima ustanovljenima i opisanima u nizu presuda Europskog suda za ljudska prava (primjerice, u predmetima Topić v. Croatia, Horvatić v. Croatia, Asch v. Austria, Sevinc v. Turkey, Byikov v. Russia, Barim v. Turkey, Khan v. UK, P.G. i J.K. v. UK, Vidal v. Belgium) do povrede tih načela može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet optužbe, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja i ako nisu „dosadni ili tegobni“ te ako sud njihovo odbijanje nije dovoljno obrazložio.

 

Obveza valjanog obrazloženja odbijanja dokaznih prijedloga jasno je propisana i člankom 459. stavkom 5. ZKP/08.-14., a prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi dao dostatne razloge za njihovo odbijanje (posljednji odlomak na stranici 24. te prva četiri odlomka na stranici 25. pisane presude). Pritom je ispravno naveo i da su dokazni prijedlozi obrane za neposredno ispitivanje medicinskog vještaka dr. D. M. (s čitanjem čijeg nalaza i mišljenja se obrana prethodno bila suglasila) te za pribavljanje dokumentacije radi utvrđivanja tragova krvi na odjeći optuženice i drugih osoba bili paušalno obrazloženi, a da su dokazni prijedlozi za provođenje psihologijsko-psihijatrijskog vještačenja oštećenika te za ispitivanje djelatnika hitne medicinske pomoći nevažni.

 

Žalbom optuženice ne obrazlaže se zašto je odbijanje ovih dokaznih prijedloga dovelo do teške povrede prava na pravično suđenje, niti se ukazuje na „legitimna“ pitanja koja bi obrani bilo uskraćeno pravo postavljati, a koja bi bila relevantna za utvrđivanje odlučnih ili važnih činjenica.

 

Konačno, treba naglasiti i da je sudsko-medicinsko vještačenje po vještaku dr. D. M. provedeno upravo na prijedlog obrane koji je bio iznesen na pripremnom ročištu (list 276 spisa).

 

Slijedom iznesenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ne nalazi da bi time bio počinjen ovaj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-14.

 

Neosnovano optužena E. M. M. u žalbi ističe i da „iskaz oštećenika [iz istrage] u tzv. šok sobi, bez nazočnosti obrane, povučen na raspravi, nije dostatan za osudu“. Ovim navodom optuženica zapravo sugerira povredu članka 411. stavka 4. ZKP/08.-14. kojom je ograničena dokazna snaga takozvanih „nekonfrontiranih“ iskaza, i to propisivanjem da se na iskazu svjedoka koji nije ispitan na način propisan člankom 234. i 235. tog Zakona, ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda, kojom odredbom su postavljeni standardi viši od onih kojima se konfrontacijsko pravo, izvedeno iz odredaba članka 29. stavka 2. alineje 6. Ustava i članka 6. stavka 3. točke d) Konvencije, razrađuje u presudama ESLJP (od kojih su najvažnije one u predmetima Luca v. Italy, Solakov v. FYROM, Hümmer v. GermanyAL-Khawaja and Tahery v. UK, Štefančić v. Slovenia, Lučić v. Croatia, Schatschaschwili v. Germany, El Khoury v. Germany i Seton v. UK).

 

Međutim, oštećenog D. L. ispitao je kao svjedoka sudac istrage na dokaznom ročištu održanom 17. veljače 2016. u Općoj bolnici u Z., a tom ispitivanju je, uz zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Zadru, bila prisutna i tadašnja braniteljica optužene E. M. M., odvjetnica D. P. (listovi 154-155 spisa).

 

Stoga je ovakvim ispitivanjem oštećenog D. L. na dokaznom ročištu, dakle, u skladu s člankom 235. ZKP/08.-14., on postao konfrontirani iskaz pa su ostvarene pretpostavke za njegovo korištenje u dokaznom postupku na raspravi, kako u slučaju ostvarenja nekog od razloga za čitanje tog iskaza navedenog u članku 431. stavku 1. ZKP/08.-14., tako i u slučaju potrebe korištenja tog iskaza u skladu s člankom 426. ZKP/08.-14.

 

Zbog iznesenog, nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 411. stavkom 4. ZKP/08.-14. koju citiranim žalbenim navodom sugerira žaliteljica.

 

Međutim, u pravu je optužena E. M. M. kada u žalbi tvrdi da su razlozi u obrazloženju pobijane presude o odlučnoj činjenici – obliku krivnje optuženice – u znatnoj mjeri proturječni, zbog čega se ta presuda ne može ispitati.

 

Naime, pobijanom presudom optužena E. M. M. proglašena je krivom zbog pokušaja kaznenog djela ubojstva iz članka 110. u vezi s člankom 34. KZ/11. počinjenog s izravnom namjerom, koju prvostupanjski sud opširno obrazlaže okolnostima njenog zadavanja uboda nožem oštećenom D. L. u prsa, i to uporabljenim sredstvom („oveći nož“), snagom zamaha („silom do srednjeg intenziteta“) i mjestom uboda („jedan od najvitalnih dijelova tijela – prsa oštećenika“), navodeći da sve to „govori o njenoj namjeri (…) odnosno govori da je optužena E. M. M. inkriminirane prigode postupala znanjem i htijenjem da oštećenika D. L. – ubije  (…) pa je za zaključiti da je optužena E. M. M. postupala izravnom namjerom (znanjem i htijenjem) kao subjektivnim obilježjem kaznenog djela“ (3. odlomak na 20. stranici i 1. odlomak na 21. stranici pisane presude).

 

Međutim, obrazlažući ranije (2. odlomak na 15. stranici presude) utvrđenja utemeljena na nalazu i mišljenju vještaka psihijatra prim. dr. sc. E. D. H., prvostupanjski sud navodi da je, „kad se rečeno u navedenom vještvu sumira i stavi u odnos s navedenim utvrđenjima, a i sa samom inkriminacijom (…), jasno (…) da je (…) optužena E. M. M. (…) bila razdražljiva i agresivna tako da je tada bez razmišljanja i razmatranja posljedica uzela nož u ruku i istog uporabila na način da je nožem oštećenika – D. L. ubola silom do srednjeg intenziteta u – prsa“.

 

Ovako opisano postupanje optuženice proturječi ranije citiranoj tvrdnji prvostupanjskog suda da je ona bila svjesna obilježja djela, jer svijest počinitelja predmetnog kaznenog djela koji postupa s izravnom namjerom, kao njena intelektualna sastavnica, predstavlja spoznaju da će, kao posljedica njegove radnje, nastupiti smrt žrtve, dok postupanje  „bez razmišljanja i razmatranja posljedica“ radnje sugerira neki niži oblik krivnje, i to ne samo postupanjem „na mah“, nego i poduzimanjem radnje bez svijesti o mogućim posljedicama djela, a to isključuje i htijenje njihovog uzrokovanja, što je sve suprotno utvrđenju da je optužena E. M. M. postupala s izravnom namjerom da usmrti oštećenog D. L..

 

Zbog iznesenog je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-.17. na koju osnovano ukazuje žaliteljica.

 

Stoga je, na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08.-17., trebalo prihvatiti žalbu optužene E. M. M. i ukinuti prvostupanjsku presudu te predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku i to, na temelju članka 484. stavka 1. ZKP/08.-17., pred potpuno izmijenjenim vijećem, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud, imajući na umu i nedostatke pobijane presude te pogreške u postupku na koje je ukazano ovom drugostupanjskom odlukom, ponovno, i to na zakonit način, izvesti sve raspoložive dokaze koje će nakon toga, svakoga pojedinačno i u vezi ostalima, pravilno ocijeniti te će donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će i valjano obrazložiti.

 

Zagreb, 27. rujna 2017.