Broj: Gž-1190/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sucu pojedincu Mihi Mratoviću, u izvanparničoj stvari predlagateljice M. V. iz R., ..., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. & D. iz R., protiv predloženika pod 1. N. O. iz P., M., ..., OIB: ..., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. & M. iz R. i pod 2. Ž. V. iz S. N., S., ..., OIB: ..., radi uređenja odnosa između suvlasnika, odlučujući o predlagateljičinoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci od 25. siječnja 2017. godine pod poslovnim brojem R1-499/15, 20. rujna 2017. godine,

r i j e š i o   j e

Odbija se predlagateljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci od 25. siječnja 2017. godine pod poslovnim brojem R1-499/15.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog predlagateljice kojim je zatraženo da se ista postavi upraviteljem nekretnina položenih u k.o. D., a pobliže označenih u točci I. izreke prvostupanjskog suda, kao i da se ovlašćuje predlagateljicu da posjeduje predmetne nekretnine i glede istih vrši sve poslove redovitog i izvanrednog upravljanja do okončanja ostavinskog postupka koji se vodi iza pok. M. V. pred Općinskim sudom u Rijeci pod poslovnim brojem O-1447/06, kao što je i odbijen prijedlog predlagateljice da se i na drugi način uredi korištenje zajedničkih nekretnina.

Protiv prvostupanjskog rješenja pravovremeno se žali predlagateljica osporavajući rješenje u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP), a koja odredba se primjenjuje primjenom pravnog pravila iz paragrafa 21. Zakona o sudskom vanparničnom postupku, a koja pravna pravila se primjenjuju na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6 . travnja 1941. godine („Narodne novine“ broj 73/91). Predlagateljica u žalbi predlaže da se rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovan postupak ili podredno da žalba bude uvažena i rješenje preinačeno na način da se prijedlog prihvati.

Žalba nije osnovana.

Predmet postupka između stranaka jest zahtjev predlagateljice da se ista postavi upraviteljem nekretnina kao i da se ovlasti da nekretnine posjeduje i glede istih vrši sve poslove redovnog i izvanrednog upravljanja do okončanja ostavinskog postupka, odnosno da se na drugi način uredi korištenje zajedničkih nekretnina.

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- kako se zaista vodi ostavinski postupak iza smrti pok. M. V. pred Općinskim sudom u Rijeci,

- kako su stranke u ovom postupku zakonski nasljednici.

- kako je predloženik pod 2. oporučni nasljednik cijele imovine,

- kako se između stranaka vodi više parničnih postupaka, pa je tako pravomoćno okončana parnica između predloženice pod 1. N. O. kao tužiteljice protiv tuženih M. V., predlagateljice, i Ž. V., predloženika pod 2., radi predaje u suposjed nekretnina,

- kako je pokrenuta i ovrha s prijedlogom ovrhovoditeljice N. O. radi predaje u suposjed nekretnina koje su predmet ovog postupka.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je pozivom na odredbu članka 141. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, dalje: ZN/03), te na temelju odredbe članka 60. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje: ZV) odbio prijedlog, jer je zaključio kako nisu utvrđeni dijelovi nasljednog prava koji pripadaju strankama, jer do razvrgnuća sunasljednici upravljaju i raspolažu svime što je do tada bilo zajedničko po pravilima kojima suvlasnici upravljaju i raspolažu stvarima.

Glede zaključka prvostupanjskog suda valja istaći kako je zaista ZN/03 i to u odredbi članka 141. odustao od ranijeg zakonskog rješenja koje je u odredbi članka 148. propisivao raniji važeći Zakon o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 52/71, 47/78 i 56/00, dalje: ZN/71), a po kojoj odredbi ako nema izvršitelja oporuke, a nasljednici se ne slože o upravljanju nasljedstvom, sud će na zahtjev jednog od njih postaviti za upravitelja koji će za sve njih upravljati nasljedstvom i odrediti svakom nasljedniku dio nasljedstva kojim će on upravljati.

Međutim, s obzirom da nasljednici svoje pravo stječu časom smrti ostavitelja, odnosno u času smrti ostavitelja dolazi do tzv. univerzalne sukcesije, to je jasno kako su stranke u ovom postupku zajednički vlasnici, odnosno zajedničari, te se u smislu odredbe članka 65. ZV-a glede onoga što o zajedničkom vlasništvu nije određeno ZV-om ili drugim zakonom, niti proizlazi iz naravi takva vlasništva, prosuđivat će se prava i dužnosti zajedničara odgovarajućom primjenom pravila postavljenih za suvlasnike.

Kako su odredbama članaka 44. i 45. razrađene norme glede upravitelja stvari u suvlasništvu, to se ove norme primjenjuju i na zajedničare.

Međutim, odredbom članka 44. stavak 1. ZV-a propisano je kako suvlasnici mogu suglasno povjeriti upravljanje stvarju određenoj osobi kao upravitelju, koji će djelovati kao njihov opunomoćenik. Za upravitelja mogu izabrati jednoga ili nekolicinu između sebe, a mogu upravljanje povjeriti i bilo kojoj drugoj poslovno sposobnoj fizičkoj ili pravnoj osobi, dok odredbom članka 44. stavak 4. ZV-a je propisano kako odlučivanje o postavljanju i djelokrugu upravitelja posao je izvanredne uprave, ali ako se suvlasnici ne mogu o tome suglasiti, svaki od njih može zahtijevati da umjesto njih o tome odluči sud u izvanparničnom postupku.

Kako je upravitelj nalogoprimac suvlasnika, to je očito da svojim prijedlogom u biti predlagateljica pokušava zlouporabiti odredbe članka 44. i 45. ZV-a, jer ista u biti uopće ne ističe u svom prijedlogu u čemu bi se sastojalo njeno upravljanje nekretninom, osim što ista traži isključivo posjedovanje predmetne nekretnine, a pravomoćnom sudskom presudom je obvezana predati predmetne nekretnine u suposjed predloženici pod 1.

Stoga je u biti prijedlog pokušaj osporavanja sudske presude kojom se predlagateljici nalaže predaja u suposjed predmetnih nekretnina.

Prihvaćanje prijedloga na ovaj način kako je postavljen bi predstavljalo kršenje vladavine prava, u smislu odredbe članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10), a sve ovo i sukladno recentnoj sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (primjerice i predmet broj 42009/10 odluka B. protiv Republike Hrvatske od 16. siječnja 2014. godine).

Stoga, bez obzira što ovaj sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda kako zajednički vlasnici (zajedničari) ne mogu tražiti postavljanje upravitelja, već to pravo imaju samo suvlasnici, upravo je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odlučiti jednako kao što je to odlučio i prvostupanjski sud.

Slijedom navedenog, kako prvostupanjski sud nije počinio apsolutno bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer je prvostupanjski sud iznio odlučne činjenice, te kako prvostupanjski sud nije počinio ni druge povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a odbiti predlagateljičinu žalbu i potvrditi rješenje prvostupanjskog suda.

U Splitu, 20. rujna 2017. godine