Broj: Gž-1831/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sutkinja tog suda Amare Trgo, kao predsjednice vijeća, mr. sc. Senije Ledić, kao članice vijeća i izvjestiteljice te dr. sc. Lidije Vojković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. pok. V. iz Š., B. P. 1, OIB: ..., zastupane po punomoćnici J. P., odvjetnici u Š., protiv tuženica 1. M. L. D. ud. V. iz S., ... i 2. V. D. pok. V. iz I., ..., obje zastupane po punomoćniku Z. D., odvjetniku u S., radi utvrđenja i ispravka uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženica protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pst-627/14 od 1. prosinca 2015., u sjednici vijeća održanoj 4. listopada 2017,.

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj Pst-627/14 od 1. prosinca 2015. i sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužiteljica M. D. pok. V. iz Š., ..., OIB: ..., kao oporučna nasljednica po oporuci svoje bake M. V. ud. B. rođ. V. pok. S. sastavljene 24. studenoga 1994. pred svjedocima, koja oporuka je proglašena pred Općinskim sudom u Splitu u postupku broj O-2193/96 dana 15. travnja 2014., vlasnica za cijelo stana u S., ..., položenog na čest. zgr. ... Z.U. ... Poduložak 2, k.o. ..., na I. katu, zapadnog krila, koji se sastoji od dvije sobe, prolaza i sporednih prostorija.

 

Ništava je i bez pravne važnosti uknjižba prava vlasništva na stanu iz točke I. izreke koja je provedena temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj O-2193/96 od 31. kolovoza 1999. na ime D. V. pok. G., pa se ovlašćuje tužiteljica temeljem ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za cijelo, uz istovremeno brisanje tog prava s navedenog imena, sve u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

Dužne su tužene 1. i 2. solidarno i u roku od petnaest dana i pod prijetnjom ovrhe nadoknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 45.900,00 kuna."

II. Dužna je tužiteljica nadoknaditi tuženicama parnični trošak u iznos od 60.356,25 kuna.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom je presudom utvrđeno da je tužiteljica oporučna nasljednica svoje pok. bake M. V. i na temelju oporuke sastavljane 24. studenoga 1994. pred svjedocima proglašene pred prvostupanjskim sudom u postupku broj O-2193/96 dana 15. travnja 2014., vlasnica za cijelo stana u S., ..., položenog na čest. zgr. ... Z.U. ... poduložak 2 k.o. ..., na I. katu, zapadnog krila, koji se sastoji od dvije sobe, prolaza i sporednih prostorija. Ujedno je prihvaćen zahtjev i u dijelu kojim je traženo utvrditi ništavom i bez pravne važnosti uknjižbe prava vlasništva na naprijed opisanom stanu, a koja je uknjižba provedena temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu broj O-2193/96 od 31. kolovoza 1999. na ime D. V. pok. G., te je ovlaštena tužiteljica temeljem ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za cijelo uz istovremeno brisanje D. V. (točka I. izreke). Odlukom su o parničnom trošku obvezane tužene 1. i 2. solidarno nadoknaditi tužiteljici trošak u iznosu od 45.900,00 kuna (točka III. izreke).

 

Protiv ove presude žalbu podnose tužene pobijajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11,  25/13, 28/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, a tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica je odgovorila na žalbu tuženica predloživši je odbiti kao neosnovanu.

 

Žalba je osnovana.

 

Neutemeljeno tuženice ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer pobijana presuda nema nedostataka zbog koji se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku ili samih tih isprava ili zapisnika. Žaliteljice ne ukazuje na druge bitne povrede, a ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju u granicama ispitivanja iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, žalbeni sud ocjenjuje da u postupku nisu počinjene ni bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4.,  8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet je postupka zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ona oporučna nasljednica iza pok. svoje bake M. V. na temelju oporuke sastavljene 24. studenoga 1994. pred svjedocima proglašene pred prvostupanjskim sudom u postupku broj O-2193/96 dana 15. travnja 2014., vlasnica za cijelo stana u S., ..., položenog na čest. zgr. ... Z.U. ... poduložak 2, k.o. S., na I. katu zapadnog krila, koji se stan sastoji od dvije sobe, prolaza i sporednih prostorija, kao i utvrđenje ništetnosti i pravne nevažnosti uknjižbe vlasništva na upisanom stanu koje je provedeno temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju  Općinskog suda u Splitu broj O-2193/96 od 31. kolovoza 1999. na ime D. V. pok. G., kao i ovlaštenje tužiteljice na uknjižbu prava vlasništva na ime tužiteljice uz istovremeno brisanje tog prava s imena knjižnog vlasnika.

Tijekom postupka nije bilo sporno da je baka tužiteljice M. V. umrla 1996. i da je ostavinski postupak vođen iza njezine smrti okončan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju kojim je njezinim jedinim nasljednikom proglašen sin V. D., inače otac tužiteljice i tužene 2. te suprug tužene 1.

 

U postupku je utvrđeno da tužiteljica nije znala za postojanje oporuke koju je njezina pok. baka sastavila 24. studenoga 1994. pred svjedocima i kojom je tužiteljici kao oporučnoj nasljednici i svojoj unuci njezina baka po ocu ostavila u vlasništvo za cijelo stan u S., ..., položen na čest. zgr. ... Z.U. ... poduložak 2, k.o. ..., na I. katu zapadnog krila, koji se sastoji od dvije sobe, prolaza i sporednih prostorija. Također je utvrđeno da su tužiteljica i baka zaključile ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim je spomenuti stan baka tužiteljice prenijela na tužiteljicu, koji ugovor tužiteljica, međutim, nije dala provesti u zemljišnoj knjizi, već je u dogovoru sa svojim ocem on upisan kao vlasnik predmetnog stana na temelju spomenutog rješenja o nasljeđivanju iza smrti svoje majke.

 

Sud je prvog stupnja utvrdio da je tužiteljica za predmetnu oporuku saznala ili 2007. ili 2013., a tužba je podnesena 2014., dok je oporuka bake tužiteljice po ocu pok. M. V. od 24. studenoga 2004. proglašena 15. travnja 2014. u predmetu prvostupanjskog suda O-2193/96.

 

Nadalje je utvrđeno da je u ostavinskom postupku iza smrti prednika stranaka V. D. (postupak prvostupanjskog suda broj O-3761/10) nasljedničkom izjavom koju je tužiteljica kao zakonska nasljednica dala pred veleposlanstvom Republike Hrvatske u Ottawi 22. veljače 2008. tužiteljica potvrdila da u ostavinsku imovinu iza smrti oca ne ulazi nekretnina koju predstavlja zasebni stan u S. sagrađen u stambenoj zgradi u ulici ..., položen na prvom vodu zgrade, upisan i označen kao stan na čest. zgr. ... z.k. za cijelo ..., u naravi na zapadnom krilu zgrade koji se sastoji od dvije sobe, prolaza i sporednih prostorija zato što je taj stan pok. baka tužiteljice M. V. oporučno ostavila upravo tužiteljici u nasljedstvo, i to oporukom pred svjedocima sastavljenom u Odvjetničkom uredu A. M., odvjetnika u S. dana 24. studenoga 1994.

 

Sud je prvog stupnja, međutim, prihvatio tužbeni pozivom na odredbu članka 138. stavka 1. Zakona o nasljeđivanju ("Narodne novine", broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, dalje u tekstu: ZN) ocijenivši da se, u odnosu na nasljedničku izjavu koju je dala tužiteljica u ostavinskom postupku iza smrti svoga oca od 22. veljače 2008., u primjeni spomenute zakonske odredbe, rok zastare računa od dana proglašenja oporuke, a ne od trenutka saznanja za tu oporuku.

 

Osnovano žaliteljice prigovaraju pravilnosti ovakvog zaključka prvostupanjskog suda.

 

Odredbom je članka 138. stavka 1. ZN-a propisano da pravo zahtijevati nekretninu kao nasljednik ostavitelja prema poštenom posjedniku koji također tvrdi da na nju ima pravo kao nasljednik zastarijeva za godinu od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, a najkasnije za deset godina računajući za zakonskog nasljednika od smrti ostaviteljeve, a za oporučnog nasljednika od proglašenje oporuke.

 

Citirana zakonska odredba, dakle, propisuje subjektivni rok od godine dana za podnošenje zahtjeva iz ostavine, i to od saznanja za pravo iz ostavine i za posjednika ostavine, te objektivni rok od deset godina za oporučnog nasljednika računajući od proglašenja oporuke. Subjektivni je, dakle, rok vezan za subjektivno saznanje određene činjenice i stranka koja ima saznanja za činjenicu u odnosu na koju to saznanje može iskoristiti u zaštiti svojih prava u subjektivnom roku, ali to propusti, ne može se pozivati na objektivni rok. Objektivni rok je u konkretnom slučaju vezan uz objektivnu činjenicu proglašenja oporuke iza oporučnog nasljednika, ali na njega se ne može pozivati tužiteljica koja je najkasnije 22. veljače 2008. kada je potpisala nasljedničku izjavu u ostavinskom postupku vođenom iza smrti svog oca znala za oporuku svoj pok. bake jer to sasvim izravno i nedvosmisleno proizlazi iz citiranog sadržaja te izjave. Stoga je ona propustila subjektivni rok za podnošenje tužbe i ostvarivanje prava zahtijevati dio ostavine, pa se ne može osnovano pozivati na objektivni rok. Stoga je sud pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare kojeg su istakle tuženice jer je taj prigovor osnovan.

 

Osnovanost materijalnopravnog prigovora zastare ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti. Stoga se žalbu tuženica ukazuje osnovanom zbog čega je prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev temeljem odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.

 

Odluka je o parničnom trošku donesena temeljem odredbe članka 166. stavka 2. u vezi s člancima 154. stavkom 1. i 155. stavkom 1. ZPP-a. Parnični je trošak tuženicama obračunat prema u tužbi označenoj vrijednosti predmeta spora od 260.000,00 kuna, a obračun troška je izvršen prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Tako je tuženicima priznat trošak: za sastav odgovora na tužbu 5.000,00 kuna, za zastupanje na pet ročišta na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i nisu se izvodili dokazi po 5.000,00 kuna, za zastupanje na ročištu radi objave 500,00 kuna, za sastav podneska od 23. travnja 2015. iznos od 5.000,00 kuna, te za sastav žalbe iznos od 6.250,00 kuna, što zbrojeno daje iznos od 41.750,00 kuna. Ovaj je iznos uvećan za iznos od 4.175,00 kuna što se odnosi na zastupanje više osoba, što dalje zbrojeno daje iznos od 45.925,00 kuna. Navedenom je iznosu dalje dodan iznos od 11.481,25 kuna što se odnosi na porez na dodanu vrijednost, pa tako izračunat parnični trošak tuženica koji se odnosi na zastupanje po punomoćniku iznosi 57.406,25 kuna. Ovom iznosu valjalo je pridodati i iznos od 2.950,00 kuna koliko su tuženice uplatile na ime troška pristojbe odgovora na tužbu. Tako izračunat ukupni parnični trošak tuženica 1. i 2. iznosi 60.356,25 kuna koliko je njima i dosuđeno jer su u cijelosti uspjele u parnici.

 

U Splitu 4. listopada 2017.