Broj: Gž Ovr-462/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja H. T. d.d., zastupan po punomoćnici V. M., odvjetnici u P., protiv ovršenice pok. I. H. iz Z., radi naplate novčane tražbine, odlučujući o žalbama O. D. OIB:… i O. H. na S. OIB: … protiv rješenja od 13.rujna 2016. godine i ovršenika G. Z. protiv rješenja o ovrsi od 6. ožujka 2017. godine Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovrv-964/16, dana 12. listopada 2017. godine,

r i j e š i o   j e

1. Odbijaju se žalbe O. D. i O. H. na S. kao neosnovane te se potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 13. rujna 2016. godine poslovni broj Ovrv-964/16, s time da će o žalbenom razlogu iz čl. 46. st. 1. točka 11. Ovršnog zakona odlučiti sud prvog stupnja u smislu čl. 55. istog Zakona.

              2. Odbija se žalba ovršenika G. Z. kao neosnovana te se potvrđuje rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 6. ožujka 2017. godine poslovni broj Ovrv-964/16.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem od 13. rujna 2016. godine pozvane su O. D. i O. H. na S. kao nasljednici ovršenice preuzmu postupak u ovoj pravnoj stvari, da rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći, počinju za zainteresirane stranke teći u cijelosti iznova od dana dostave prijepisa ovog rješenja te da se nastavlja postupak sa nasljednicima, kao ovršenicima u ovom predmetu, s obrazloženjem da je u tijeku postupka ovršenica umrla uslijed čega je sud rješenjem od 15. ožujka 2012. godine utvrdio prekid postupka u smislu čl. 212. st. 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje ZPP), temeljem podneska od 24. prosinca 2014. godine da je utvrdio kako je rješenje o nasljeđivanju broj O-8322/11 donio javni bilježnik V. Z. iz Z. te je postalo pravomoćno i ovršno dana 6. lipnja 2012. godine, javni bilježnik je rješenjem od 24. svibnja 2012. godine koje je također postalo pravomoćno 6. lipnja ispravio citirano rješenje, spomenutim rješenjima utvrđeno je da su nasljednikom iza ovršenice proglašeni G. Z. u odnosu na kojeg je postupak nastavljen rješenjem još od 13. srpnja 2015. godine, pa je u odnosu na O. D. i H. na S. slijedom navedenog valjalo temeljem čl. 19. st. 1. Ovršnog zakona («Narodne novine», broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 67/08 - dalje OZ) u svezi sa čl. 215. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci rješenja budući da kao nasljednici do sada nisu preuzeli ovaj ovršni postupak pa ih je sud na prijedlog ovrhovoditelja pozvao rješenjem da to učine obzirom da nasljednik odgovara za dugove ostavitelja prema čl. 139. Zakona o nasljeđivanju («Narodne novine», broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13 i 33/15, dalje - ZN).                                                                         

Protiv tog rješenja žalbe su izjavile O. D. i O. H. na S. ne navodeći zakonske žalbene razloge, s time da prva općina ističe, u bitnom, prigovor zastare, a druga da bi odgovarala samo do vrijednosti naslijeđenog dijela pokojne ovršenice.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalbe nisu osnovane.

Po ocjeni ovog suda pobijano rješenje nije ostvarilo niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. u svezi čl. 381. ZPP-a i čl.19.st1. OZ-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st.2. ZPP-a.

Što se tiče primjene materijalnog prava i pasivne ovršne odgovornost nasljednika za dugove ostavitelja ona je regulirana odredbom čl. 139. st. 1 ZN-a tako da odgovornost za dugove ostavitelja ex lege prelazi na nasljednike trenutkom smrti ostavitelja, ako ih ima više odgovaraju solidarno, u smislu čl. 139. st. 4 ZN-a, zbog čega je rješenje o nasljeđivanju, uz ovršnu ispravu koja glasi na ostavitelja (glede obveze na namirenje), dovoljna osnova za utemeljenje ovršenikove odgovornosti za namirenje dugovanja iz ovršne isprave.

Dakle, u situaciji kada je odgovornost nasljednika za obveze ostavitelja regulirana samim zakonom nema osnova tražiti da se prijelaz te odgovornosti regulira i određenom ispravom niti se tome nasljednici kao univerzalni sukcesori mogu protiviti.

Prema tome, po ocjeni ovog suda, ovrhovoditelj je dokumentirao prijenos odgovornosti iz ovršne isprave na nasljednika pa su se ispunile pretpostavke za donošenje pobijanog rješenja kojim je prihvaćena pasivna legitimacija ovršenika kao nasljednika izvorne ovršenice, jer je njihova procesna pozicija stupanja na njezino mjesto uvjetovana time što su njezini nasljednici, a što se pak tiče materijalnopravne pozicije i paušalnog ukazivanja na limitiranu odgovornost kazati je da su općine proglašene kao nasljednici na nekretninama što, kako sada stvari stoje, sa sigurnošću ukazuje da postoji mogućnost naplate potraživanja ovrhovoditelja budući vrijednost naslijeđenog dijela svakog ovršenika očito višestruko premašuje predmetni novčani iznos od svega 1.605,50 kuna.

Slijedom toga valjalo je te žalbe odbiti kao neosnovane i potvrditi osporeno rješenje  temeljem čl. 380. točka 2. ZPP-a u svezi čl. 19. st. 1.OZ-a, s time da će o žalbenom razlogu zastare iz čl. 46. st. 1. točka 11. OZ-a odlučiti sud prvog stupnja kao o izvanrednoj žalbi u smislu čl.55. OZ-a.

Rješenjem o ovrsi od 6. ožujka 2017. godine, na temelju prvog dijela pravomoćnog rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave od 14. kolovoza 2002. godine poslovni broj Ovrv-14323/02, koji je po svojoj pravnoj naravi pravomoćni i ovršni platni nalog koji predstavlja valjanu ovršnu ispravu, u smislu čl. 21. točka 1. OZ-a, jer sadrži nalog za ispunjenje novčane tražbine, određena je ovrha radi naplate spomenutog iznosa od 1.605,50 kuna, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na tamo specificirane iznose i troška ovrhe, određena je ovrha pljenidbom novčanih sredstava po svim računima ovršenika G. Z. putem F. a.

Žali se ovršenik iz svih zakonskih žalbenih razloga, obrazlažući da to čini posebno zbog bitne povrede odredaba paničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba nije osnovana.

Naime, neutemeljeno se u žalbi tvrdi da je prije donošenja rješenja o ovrsi počinjena apsolutno bitna povreda odredaba procesnog zakona iz čl. 354. st. 2. točka 6. ZPP-a u svezi čl. 19. st. 1. OZ-a jer je ovršnu ispravu donio isti prvostupanjski sud kada se po čl. 33. st. 1. OZ-a uz prijedlog ne podnosi ovršna isprava, s time da ovršenik ima, sukladno čl. 150. ZPP-a, pravo razmatrati i prepisivati spis što se odnosi na svu dokumentaciju u ovom spisu pa i na navedenu ovršnu ispravu.

Nadalje, što se tiče primjene materijalnog (ovršnog) prava treba reći da je ovrha u konkretnom slučaju određena sukladno sadržaju ovršne isprave kako je to propisano čl. 20. OZ-a pa tako i u pogledu zateznih kamata.

Isto tako, točno je da je odredbom čl. 139. st. 6. ZN-a propisano da predmet ovrhe radi ostvarenja ili osiguranja tražbine ostaviteljevih vjerovnika prema općini, odnosno gradu na koje je prešla ošasna imovina mogu biti samo stvari i prava koja su sastavni dio ostavine, međutim, prema čl. 5. novele ZN-a iz 2013. godine ta novina iz čl. 1. novele se ne primjenjuje na ovršne postupke i postupke osiguranja pokrenute prije stupanja na snagu toga Zakona, tj. 26. listopada 2013. godine, dok je ovaj postupak pokrenut još 12. srpnja 2002. godine pa je bilo moguće odrediti ovrhu na svim računima novog ovršenika.

Slijedom navedenog obrazloženja odlučeno je kao u izreci ovog rješenja, temeljem    čl. 380. točka 2. ZPP-a.

U Zadru, 12. listopada 2017. godine.