Broj: Gž-704/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Blaženke Rilov Ćurin, kao predsjednice vijeća, Amare Trgo kao člana vijeća i suca izvjestitelja te mr. sc. Senije Ledić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. B. L., ..., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica B. S. R., odvjetnica u D., protiv tužene: A. P., K. S., ..., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. Ž., odvjetnik u S., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Splitu od 17. lipnja 2014., pod poslovnim brojem Po-83/13, u sjednici vijeća održanoj dana 4. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 17. lipnja 2014., pod poslovnim brojem Po-83/13.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se raskine ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen među strankama i ovjeren pred Općinskim sudom u Splitu pod brojem I R-1145/09 od 22. prosinca 2009.

 

Ujedno je naloženo tužiteljici da tuženoj na ime naknade parničnog troška isplati iznos u visini 14.062,50 kuna.

 

Žalbu protiv ove presude podnosi tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati zahtjev tužiteljice, podredno da presuda bude ukinuta.

 

U smislu odredbe iz članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP) sud prvog stupnja je žalbu tužiteljice dostavio na odgovor tuženoj

Tužena nije odgovorila na žalbu tužiteljice.

 

Žalba nije osnovana.

 

Među strankama nije sporno da su tužiteljica kao primateljica uzdržavanja i tužena kao davateljica uzdržavanja dana 18. studenog 2009. zaključile ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ovjeren kod Općinskog suda u Splitu dana 22. prosinca 2009., kojim se tužena obvezala da će do smrti primateljicu uzdržavanja tužiteljicu i njenog supruga N. B. uzdržavati, pomagati pri spremanju stana, osigurati im sredstva za prehranu, za odjeću, osigurati potrebnu njegu, a u slučaju bolesti osigurati liječenje, i sve ostalo što je neophodno potrebno za normalan život, a u slučaju smrti pokopati ih prema ustaljenim običajima. Tužiteljica koja je vlasnica stana koji se nalazi u zgradi označenoj kao čest. zgr. 4035 Z.U. 7783 k.o. S., anagrafske oznake S., ..., u prizemlju, ovim ugovorom o doživotnom uzdržavanju daje tuženoj zajedno s pripadajućim prostorijama i zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i zemljište za redovnu upotrebu zgrade, nakon smrti primateljice uzdržavanja.

 

Predmet spora jest zahtjev da se raskine ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen među strankama, jer da "tužena ne ispunjava svoje obveze iz ugovora" i jer su odnosi toliko poremećeni da zajednički život nije moguć.

 

Ispitujući presudu koja je predmet žalbenog pobijanja, a koja je donesena o predmetu spora, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe iz članka 365. stavka 2. ZPP- a na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti, žaliteljica posebno na upire. 

 

Valjano je prvostupanjski sud predmet spora raspravio suglasno odredbama iz članka 583. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/13, dalje: ZOO). Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju strane žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor (stavak 2.), a prema stavku 3. članka 583. ZOO-a svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze.

 

Prvostupanjski sud je pošao od pojma i definicije ugovora o doživotnom uzdržavanju suglasno odredbi članka 579. ZOO-a, kojim se obvezuje jedna strana (davatelj uzdržavanja) da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

 

U valjano provedenom parničnom postupku, a u vidu naprijed citirane zakonske odredbe prvostupanjski sud je utvrdio:

 

-da je tužena u cijelosti izvršavala svoju obvezu iz ugovora o doživotnom uzdržavanju od zaključenja istoga do, otprilike, ljeta 2013. godine, u čemu su joj pomagali i sinovi, a od tada pa nadalje da svoju obvezu ispunjava u onom dijelu koliko joj to tužiteljica dopušta,

 

-da je tužena spremna izvršavati i dalje svoju ugovornu obvezu, ali da to uvijek nije mogla činiti ili učiniti na način kako bi trebalo, upravo zbog ponašanja tužiteljice,

 

-da je za poremećaj odnosa isključivo kriva tužiteljica koja je izazivala poremećenost odnosa u namjeri da kontakti postanu nepodnošljivi i da se ugovor raskine,

 

-da među strankama nije ugovorena zajednica života, da stranke ne žive zajedno premda prebivaju u istoj kući u kojoj je tužena koristila jedan dio kuće u Lopudu,

 

-da je pravi razlog podnošenja tužbe nezadovoljstvo tužiteljice time što je N. B. (suprug tužiteljice) sa tuženom zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim ugovorom je regulirano da će tuženoj pripasti kuća u Lopudu s pripadajućim zemljištem uz obvezu da vodi brigu o tužiteljičinom suprugu, koji je teško bolestan.

 

Temeljem iznesenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da se ovo nezadovoljstvo tužene ne može smatrati razlogom za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju jer da je "isključivo riječ o uvjerenju tužiteljice da je zakinuta zaključenjem ugovora između N. B. i tužene", a kako je tužiteljica "očito samovoljno prouzročila poremećaj odnosa te je odgovorna za neispunjenje ugovora", zbog čega tužiteljica iz tog razloga ne može tražiti raskid ugovora, prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice.

 

Iznesena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem provedenih dokaza u postupku koje je prvostupanjski sud valjano cijenio suglasno odredbi članka 8. ZPP, o čemu prvostupanjska presuda sadrži jasne i valjane razloge koje tužiteljica svojim žalbenim navodima nije dovela u sumnju.

 

Glede žalbenog navoda vezano za iznos od 100.000 EUR koji je sa računa supruga tužiteljice stavljen na račun tužene, a za koji je i tužiteljica imala punomoć, prvostupanjski sud je utvrdio da je taj iznos ponovno vraćen suprugu tužiteljice N. B. nakon što je tužiteljica svojim ponašanjem počela onemogućavati tuženu u izvršavanju njenih obveza preuzetim ugovorom o doživotnom uzdržavanju.

 

U sudskoj praksi, u primjeni odredbe iz članka 583. ZOO-a izraženo je stajalište da je krivnja za poremećenost odnosa ugovornika pravno odlučna za odluku o osnovanosti zahtjeva za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju, ako upućuje na zlouporabu prava. Pravni poredak zlouporabu prava zabranjuje i naređuje ugovornicima da se u ostvarivanju prava i obveza iz ugovornih odnosa pridržavaju načela savjesnosti i poštenja (članak 4. i 6. ZOO). Pravo na raskid ugovora priznati nesavjesnoj strani ona koja bi skrivljenim ponašanjem usmjerenim na onemogućavanje izvršenja ugovorom preuzetih obveza drugoj strani, značilo bi pružiti sudsku zaštitu zlouporabi prava, a koju pravni poredak ne dopušta. Dakle, pravo na raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ne pripada stranci kod koje krivnja za poremećenost odnosa odnosno nemogućnost izvršavanja ugovorom preuzetih obaveza upućuje na zlouporabu prava izazivanjem poremećaja odnosa s namjerom da kontakti ugovornih strana kao i izvršenje obveza postanu nepodnošljivi i da se ugovor raskine.

 

Zbog izloženog, ovaj žalbeni sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, valjano primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju.

 

Kako iz izloženog proizlazi da nisu ostvareni razlozi zbog kojih je žalba podnesena, a kako nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, to je temeljem odredbe iz članka 368. stavka 1. ZPP žalbu tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovanu te odlučiti kao u dispozitivu presude ovog žalbenog suda.

 

U Splitu 4. svibnja 2016.