Broj: Rev 480/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, te Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „I.“ d.d., B. na M., kojeg zastupa punomoćnik B. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika G. B. na M., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž - 295/11 od 27. kolovoza 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P - 385/07-20 od 5. ožujka 2008., u sjednici održanoj 1. lipnja 2016.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen zahtjev tužitelja za isplatu 33.955.600,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom na ovaj iznos, a sve osnovom naknade štete. Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku 742.000,00 kuna.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik je odgovorio na reviziju s prijedlogom da se ista odbije kao neosnovana.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Shodno odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuje tužitelj. Naime, suprotno tvrdnji tužitelja, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude, prihvaćajući u cijelosti činjenična utvrđenja i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revident ukazuje u reviziji. Revizijskim prigovorom tužitelja istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu naknade imovinske štete. Svoj zahtjev tužitelj temelji na činjeničnom osnovu vlasništva na nekretninama kojima je umanjena tržišna vrijednost donošenjem Prostornog plana uređenja G. B. na M. iz 2005. Ovim Prostornim planom je izvršena prenamjena zemljišta na način da je na ovom području isključena mogućnost izgradnje turističkih kapaciteta (namjena zemljišta izvan građevinskog područja).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je: - da su se nekretnine označene kao čest. zem. 153 (što odgovara čest. zem. 1608/1, 1608/2, 1610/1 i 1610/2 prema staroj izmjeri), 229 i 221 (što odgovara čest. zgr. 314/1 i čest. zem. 1789/1 prema staroj izmjeri) k. o. B. do donošenja Prostornog plana uređenja G. B. na M. 2005. (Službeni glasnik G. B. na M. br. 9/05) nalazile unutar granica građevinskog područja – zona komercijalnog turizma, dok se prema Prostornom planu uređenja G. B. na M. iz 2005. nalaze izvan granica građevinskog područja, te - da je tuženik detaljni plan uređenja donio u provedenom postupku nakon pribavljene suglasnosti Županijskog ureda nadležnog za poslove prostornog uređenja o usklađenosti s prostornim planom Županije, te u skladu s ovlastima iz odredbi čl. 24. i 27. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj 30/94, 68/98, 61/00, 32/02 i 100/04 – dalje: ZPU) koji je u to vrijeme bio na snazi.

Na prethodno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili zahtjev tužitelja. U smislu navedenih odredbi ZPU-a, detaljni plan uređenja utvrđuje detaljnu namjenu površine, režime uređivanja prostora, način opremanja zemljišta komunalnom, prometnom i telekomunikacijskom infrastrukturom, uvjete za izgradnju građevina i poduzimanje drugih aktivnosti u prostoru, a donosi ga općinsko, odnosno gradsko vijeće po pribavljenoj suglasnosti županijskog ureda nadležnog za poslove prostornog uređenja o njegovoj usklađenosti s prostornim planom županije. Kako je tuženik u skladu s citiranim odredbama ZPU-a bio ovlašten odrediti detaljnu namjenu i režim uređenja predmetnog prostora, to ne postoji protupravnost na strani tuženika.

Naime, za nastanak obveznopravnog odnosa po osnovi odgovornosti za štetu u smislu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) kojeg je u ovoj pravnoj stvari primijeniti temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08 i 125/11) potrebno je kumulativno ispunjenje svih pretpostavki odgovornosti za štetu, od kojih je jedna i protupravnost. O protupravnosti je riječ kada je povrijeđeno neko pravilo objektivnog prava. Pritom nije riječ samo o pravilima građanskog prava jer i ponašanje suprotno pravilima drugih pravnih područja može dovesti do štete. Tako je o protupravnoj štetnoj radnji riječ tek u okolnostima kada je povredom nekog pravila objektivnog prava povrijeđeno subjektivno pravo ili pravno zaštićeni interes. U konkretnom slučaju za postojanje protupravnosti kao pretpostavke odgovornosti za štetu traže se kako navedeni objektivni tako i subjektivni elementi protupravnosti (koji se sagledavaju prema krivnji počinitelja), a koje pretpostavke prema utvrđenju nižestupanjskih sudova nisu ispunjene.

Kako pravilno cijene nižestupanjski sudovi, u okvirima iznijetog činjeničnog osnova zahtjev tužitelja nije osnovan niti primjenom odredbe čl. 33. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZVDSP) na koju se tužitelj poziva. Naime, u konkretnom slučaju nije provedeno izvlaštenje nekretnine (čl. 33. st. 1. i 4. ZVDSP-a), niti je predmetnim nekretninama oduzeta sposobnost da budu objekt prava vlasništva u smislu čl. 33. st. 2. ZVDSP-a. S druge strane, u primjeni odredbe čl. 33. st. 3. ZVDSP-a po osnovi posebnih zakonskih ograničenja, valja reći da posebna zakonska ograničenja iz odredbe čl. 32. st. 1. ZVDSP-a nisu upravljena prema svim vlasnicima (kao što je riječ kod općih zakonskih ograničenja), niti pojedinim vlasnicima stvari, odnosno prema individualno određenim stvarima, već prema svagdašnjem vlasniku određenih vrsta stvari nad kojima se zakonom uspostave posebna ograničenja radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Iako ova ograničenja mogu biti kako negativna, tako i pozitivna, javna vlast za uspostavljena posebna ograničenja nije dužna vlasniku dati naknadu. Tek u okolnostima kada je vlasnik glede neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari, zahtjeva težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je provedeno izvlaštenje – on shodno odredbi čl. 33. st. 3. ZVDSP-a ostvaruje pravo na naknadu kao da je riječ o izvlaštenju, a o čemu se u konkretnom slučaju ne radi.

Revizija se između ostalog zasniva i na tvrdnji da je o utuženom iznosu trebalo odlučiti primjenom odredbe čl. 156. st. 3. ZOO-a (prekomjerna šteta), te odredbe čl. 32. st. 2. ZVDSP-a (naknada za posebnom zakonskom normativom /konkretno Zakonom o zaštiti prirode/ uspostavljena ograničenja na stvarima od interesa za Republiku Hrvatsku). Međutim, riječ je o činjeničnom osnovu koji u postupku precizno nije iznijet do zaključenja glavne rasprave. Kako se u reviziji ne mogu iznositi nove činjenice koje se odnose na materijalnopravnu osnovanost tužbenog zahtjeva, niti se revizija može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, to ovi revizijski navodi nisu ocijenjeni.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 1. lipnja 2016.