Broj: Rev 1493/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice u pravnoj stvari prvotužiteljice I. J. iz K. I., i drugotužitelja N. J. iz K. I., oboje zastupani po punomoćniku I. H., odvjetniku u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-867/10-2 od 21. veljače 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-5847/08-21 od 5. studenoga 2009., u sjednici održanoj 29. studenoga 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-867/10-2 od 21. veljače 2012. odbija se kao neosnovana u odnosu na prvotužiteljicu.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-867/10-2 od 21. veljače 2012. u odnosu na drugotužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog suda naloženo je tuženici isplatiti prvotužiteljici iznos 257.640,00 kuna sa zateznom kamatom na iznos 27.000,00 od 5. studenoga 2009. do isplate, na iznos 220.000,00 kuna od 1. veljače 2008. do isplate te na iznos 10.640,00 kuna od 21. lipnja 2006. pa do isplate (stavak I. izreke). Tuženici je naloženo drugotužitelju isplatiti iznos 75.000,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 1. veljače 2008. pa do isplate (stavak II. izreke). U stavku III. izreke odbijen je zahtjev prvotužiteljice na isplatu zatezne kamate na iznos 220.000,00 kuna u razdoblju od 31. siječnja 2008. do 1. veljače 2008., na isplatu zateznih kamata na iznos 27.000,00 kuna u razdoblju od 31. siječnja 2008. do 4. studenoga 2009. i u dijelu koji se odnosi na iznos 12.500,00 kuna sa zateznom kamatom tekućim od 31. siječnja 2008. pa do isplate.

 

              U stavku IV. izreke odbijen je zahtjev drugotužitelja u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate na iznos 75.000,00 kuna za razdoblje od 31. siječnja 2008. do 1. veljače 2008. i u dijelu koji se odnosi na isplatu iznosa 2.5000,00 kuna sa zateznom kamatom od 31. siječnja 2008. pa do isplate. Prema stavku V. izreke naloženo je tuženici isplatiti prvo i drugotužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu 35.563,00 sa zateznom kamatom tekućom od 5. studenoga 2009. pa do isplate.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da Vrhovni sud Republike  Hrvatske  preinači nižestupanjske presude i odbije tužitelje sa tužbenim zahtjevom u cijelosti, podredno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova parničnog postupka. Potražuje trošak revizije.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelji se protive navodima revizije te predlažu da se ista kao neosnovana odbije. Potražuju trošak odgovora na reviziju.

 

              Revizija tuženice u odnosu na drugotužiteljicu nije osnovana.

 

              Revizija tuženice u odnosu na prvotužitelja nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn.

 

              Odredbom čl. 35. ZPP propisano je da kada je za utvrđenje stvarne nadležnosti, sastav suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim ovim zakonom, mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.

 

              Pobijani dio presude za prvotužiteljicu iznosi 247.640,00 kuna a za drugotužitelja 75.000,00 kuna.

 

              Budući da tužitelji nisu jedinstveni suparničari, te da njihovi zahtjevi predstavljaju samostalne tužbe, iznos predmeta spora pobijanog dijela presude utvrđuje se za svakog tužitelja posebno, i u odnosu na takvog tužitelja posebno ocjenjuje se pitanje dopuštenosti revizije.

 

              Prema tome, kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude u odnosu na drugotužitelja ne prelazi graničnu vrijednost dopuštenosti revizije od 200.000,00 kuna, to valja zaključiti da revizija u odnosu na tog tužitelja nije dopuštena.

 

              Stoga je na temelju odredbe čl. 392. ZPP takvu reviziju valjalo odbaciti.

 

              Međutim, revizija je u odnosu na prvotužiteljicu dopuštena, ali nije osnovana.

 

              Stoga je ovaj sud prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP ispitao pobijanu presudu u odnosu na prvotužiteljicu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su jasne i neproturječne tako da se presuda može ispitati.

 

              Tuženica u reviziji ponavlja kako je prvostupanjski sud propustio na zakonit način utvrditi i obrazložiti zašto nije ocijenio dokaze predložene od strane tuženika i zašto iste nije bilo potrebno provoditi. U reviziji tužitelji ponovo prigovaraju načinu na koji je sud ocijenio iskaze svjedoka jer smatraju da je sud trebao provesti dokaze saslušanjem svjedoka D. M. i A. M. J. na okolnost nastanka štetnog događaja.

 

              U odnosu na sve navedene prigovore potrebno je, prije svega, naglasiti kako je pravo na izbor (čl. 220. st. 2. ZPP) kao i na ocjenu dokaza (u pravilu) pridržanu za prvostupanjski sud koji prema svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i n temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP). Drugostupanjski sud je pak, u okviru žalbenih razloga provjerava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, a u obrazloženju svoje odluke kojom odlučuje o žalbama stranaka je dužan odgovoriti na sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za odluku o ovom predmetu (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

              Po ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima usmjerenim na izvor dokaza, njihovu provedbu i poglavito njihovu ocjenu, kao što je to i učinio u odnosu na sve ostale žalbene navode tuženice relevantne za odluku u ovom predmetu. U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kako je utvrdio prvostupanjski sud, kao i razlozi iz kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim je utvrđenjima i uvjerenjima taj sud temeljio svoju ocjenu o osnovanosti (neosnovanosti) žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

              Naime, u prvostupanjskom postupku je proveden opsežni dokazni postupak u kojem je svoju ocjenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio drugostupanjski sud. Nižestupanjski sudovi su u obrazloženju naveli koje su sporne okolnosti o odgovornosti tuženice u  nastanku štete, uzimanjem iskaza svjedoka, te uvidom u odgovarajuću dokumentaciju koju su stranke dostavile u spis.

 

              Kako u revizijskim navodima stranaka koji se odnose na prigovore i način na koji je prvostupanjski  sud cijenio dokaze (iskaz pojedinih svjedoka), ni ovaj revizijski sud ne nalazi propust ili bilo kakve propuste u zapisnicima koji te iskaze sadrže, to (cijeniti sadržaj obrazloženja prvostupanjske odluke, i drugostupanjske odluke) ovaj sud ocjenjuje kako drugostupanjska presuda sadrži odgovore na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, pa u njoj, kao ni u prvostupanjskoj presudi, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              S obzirom na navedeno, preostali navodi revizije tuženice (kojima se prigovara načinu na koji je prvostupanjski sud vrednovao dokaze) zapravo se svodi na prigovor pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja. Takvi prigovori su bez utjecaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka Vrhovni sud Republike  Hrvatske ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredbe čl. 385. ZPP).

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev prvotužiteljice za naknadu štete koju trpi zbog nasilne smrti bliske srodnice.

 

              Nižestupanjski sudovi su djelomično prihvatili  tužbeni zahtjev ocijenivši da su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz čl. 1086. i 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 – dalje: ZOO), kao i čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“, broj 75/93 i 92/96).

 

              Ovaj sud prihvaća zauzeto pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova, kao i razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude.

 

              Odredbom čl. 396.a st. 1. ZPP propisano je da se revizijski sud može, kad odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP, umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća.

 

              Na temelju odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP u slučaju iz st. 1. toga članka, revizijski sud je dužan na internetskim stranicama objavit razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva.

 

              Obzirom da ovaj sud prihvaća razloge iznesene u obrazloženju drugostupanjske presude glede primjene materijalnog prava, tuženica se umjesto posebnog obrazloženja o ovoj odluci, u kojoj bi te razloge samo trebalo ponoviti, u smislu već ranije citirane odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP upućuje na obrazloženje drugostupanjske presude, koje će se na temelju odredbe st. 2. istog članka objaviti na internetskim stranicama.

 

              Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

              Odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer se radi o trošku koji nije nužan za ovaj postupak (čl. 155. ZPP).

 

Zagreb, 29. studenoga 2016.