Broj: Pž-8723/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Mladena Šimundića, suca izvjestitelja i Lenke Ćorić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. P. I. T. d.o.o., Š., Republika S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. R., odvjetnik u O. društvu R. & Š. d.o.o. u Z., protiv tuženika G. d.o.o., S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u S., radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj
P-2898/11 od 11. srpnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 11. svibnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Tužiteljeva žalba odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2898/11 od 11. srpnja 2014. u pobijanim točkama I. i IV. njene izreke.

 

              II. Tužiteljeva žalba odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2898/11 od 11. srpnja 2014. u dijelu pobijane točke II. njene izreke kojom je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 54.870,00 kn.

 

              III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2898/11 od 11. srpnja 2014. u dijelu pobijane točke II. njene izreke kojom je naloženo tužitelju platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 11.076,25 kn i sudi:

 

              Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev da mu tužitelj plati trošak parničnog postupka u daljem iznosu od 11.076,25 kn (jedanaesttisućasedamdesetšest kuna i dvadesetpet lipa).

 

Obrazloženje

 

              Presudom Trgovačkog suda u (točka I. izreke), tužitelju je naloženo platiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 65.946,25 kn (točka II. izreke), tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 12.326,25 kn (točka III. izreke), a odbijen je i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova (točka IV. izreke). U bitnome, prvostupanjski je sud, nakon provedenog postupka, utvrdio kako izvod iz otvorenih stavki nije potpisala ovlaštena osoba, pa je tužbeni zahtjev odbijen, a platni nalog ukinut.

 

              Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome, navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da izjavu o priznanju duga može dati isključivo zastupnik po zakonu, jer takvo stajalište ne proizlazi iz tumačenja odredbi Obligacijskog zakonika Republike S.. Smatra kako se u konkretnom slučaju primjenjuje slovensko, a ne hrvatsko pravo, a da je tuženik djelomično ispunio svoju obvezu potpisivanjem Ugovora o cesiji, pa je odbijanjem tužbenog zahtjeva sud pogrešno primijenio materijalno pravo. U odnosu na dosuđeni trošak, smatra kako tuženiku ne pripada puna tarifa za ročište na kojemu je objavljena presuda, a pogrešno je dosuđen i trošak podneska od 27. svibnja 2011. Predlaže preinačiti presudu, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovo suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijana odluka ispitana je na temelju odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,  25/13 i 89/14; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

Pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Razlozi obrazloženja su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika.

 

U odnosu na primjenu materijalnog prava, prvostupanjski je sud pravilno primijenio odredbe Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom („Narodne novine“ Međunarodni ugovor broj 1/92; dalje: CMR) u odnosu na sami pravni odnos, zatim odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91 i 88/01, dalje: ZRSZ) u odnosu na mjerodavno pravo glede zastare, kao i odredbe Obligacijskog zakonika Republike Slovenije (dalje: OZRS), u odnosu na samo pravno pitanje zastare.

 

              Prema odredbi čl. 364. OZRS-a zastarjevanje prekida kad dužnik prizna dug, pri čemu to priznanje može biti dano i na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Drugim riječima, ova je odredba u potpunosti istovjetna čl. 240. ZOO-a, i stoga se treba istovjetno i tumačiti. Iz ovoga proizlazi kako priznanje duga, bez obzira na to da li je ono učinjeno na posredan ili neposredan način, uvijek mora biti takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da nedvojbeno prizna točno određeni dug. Kako priznanje duga predstavlja očitovanje volje dužnika koje proizvodi pravne učinke, ono može biti pravno relevantno samo ako je isto dala osoba koja takva očitovanja za tuženika može dati.

 

              Ovaj sud ukazuje kako je davanje ovlasti za zastupanja pravne osobe regulirano zakonodavstvom svake pojedine države, i u odnosu na to pitanje ne postoji međunarodni element.

 

              U ovom konkretnom slučaju, kada je dužnik trgovačko društvo registrirano u Republici Hrvatskoj, ovakvu izjavu može dati samo njegov ovlašteni zastupnik, dakle onaj koji je u registru trgovačkog suda upisan kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika (čl. 41. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima, „Narodne novine“ broj 111/93, 34/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 111/12, 68/13 i 110/15, dalje: ZTD), odnosno onaj kojemu je takav zastupnik dao punomoć (čl. 42. ZTD-a).

 

              S obzirom na to da je navedene isprave, kao potvrde salda dugovanja, potpisala djelatnica računovodstva, iste nemaju značaj priznanja duga, upravo zbog toga jer ih nije potpisao direktor, a u spisu nema dokaza da bi navedena djelatnica imala punomoć za davanje takvih pravno obvezujućih izjava. Ovaj sud ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-54/05 od 11. ožujka 2009., prema kojoj je priznanje duga koji se daje u pisanom obliku pravno relevantno ako je isprava u kojoj je to priznanje dano potpisana po osobi koja takva očitovanja za tuženika može dati, a to je samo njegov ovlašteni zastupnik – osoba koja je u registru trgovačkog suda upisana kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika.

 

              Odredbe Zakona o trgovačkim društvima o punomoćniku po zaposlenju (čl. 43. st. 1. ZTD-a) ne mogu se primijeniti na priznanje duga, jer priznanje duga ne ulazi u krug poslova koji takvi punomoćnici po redovitom tijeku stvari obavljaju. Naime, punomoćnici po zaposlenju obavljaju poslove koji po redovitom tijeku stvari uključuju sklapanje određenih ugovora, odnosno poduzimanje određenih pravnih radnji. Dakle, u redovnom tijeku stvari, djelatnica računovodstva može s vjerovnikom izvršiti usklađenje knjigovodstvenog stanja, pri čemu takvo usklađenje može biti činjenično relevantno za odnos između stranaka. Međutim, takvo usklađenje ne može biti pravno relevantno u smislu da isto predstavlja priznanja duga kojim bi se prekinulo zastarijevanje, jer takvu manifestaciju volje u ime dužnika može dati samo osoba ovlaštena za zastupanje.

 

              Slijedom navedenog, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako nije došlo do priznanja tužiteljeve tražbine, te kako je ista zastarjela, zbog čega je tužbeni zahtjev odbijen.

 

              U odluci o troškovima postupka prvostupanjski je sud primijenio odredbe čl. 154. i 155. ZPP-a, odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12,) kao i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 125/11, 112/12 i 157/13) i Tarifu sudskih pristojbi.

 

              Imajući u vidu gore navedene zakonske odredbe, žalba je osnovana u odnosu na dosuđeni trošak podneska od 27. svibnja 2011.  Naime, za taj je podnesak tuženiku dosuđen trošak u iznosu od 6.576,00 kn uvećano za PDV, makar on ne ulazi u taksativno navedenu grupu podnesaka iz Tbr. 8. t. 1. Tarife. Dakle, za taj bi podnesak tuženiku pripadala nagrada iz Tbr. 8. t. 3. Tarife, odnosno najviše 500,00 kn, ukoliko je isti bio potreban. Imajući u vidu njegov sadržaj i prijedlog za provođenje grafološkog vještačenja, ovaj sud smatra kako je isti bio neophodan za vođenje postupka, pa je stoga tuženiku i dosuđen pripadajući trošak, dok je za ostatak iznosa odbijen. Nadalje, tužitelj pravilno ukazuje i kako tuženik, za pristup na ročište za objavu presude, ima pravo na maksimalno 500,00 kn nagrade, umjesto dosuđenih 3.285,00 kn (sve uvećano za PDV).

 

              Kako žalitelj ne ukazuje da bi prvostupanjski sud pogrešno primijenio neku od zakonskih odredbi u odnosu na koji drugi trošak za poduzete radnje, niti je takva povreda utvrđena ispitivanjem odluke po službenoj dužnosti, žalba protiv točke II. izreke je u preostalom dijelu neosnovana.

 

              Dakle, za gore navedene dvije radnje tužitelju je dosuđen trošak od 9.861,00 kn uvećano za PDV (ukupno 12.326,25 kn), dok je trebao biti dosuđen iznos od 1.000,00 kn uvećano za PDV (ukupno 1.250,00 kn). Stoga je pobijana presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na trošak postupka i tuženik je odbijen sa daljim iznosom od 11.076,25 kn.

 

Slijedom navedenog, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, tužiteljeva je žalba djelomično odbijena kao neosnovana, a prvostupanjska presuda potvrđena, dok je primjenom čl. 373. t. 3. ZPP-a djelomično preinačena odluka o troškovima postupka.

 

U Zagrebu 11. svibnja 2017.