Broj: Povrv-330/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Trgovački sud u Rijeci, po sucu pojedincu Tamari Jugo Smoljanović, na temelju prijedloga sudske savjetnice Tine Ružić Škrobonja, u pravnoj stvari tužitelja T. – Z. Z. E. I. P. O. d.d. Z. (OIB:…), S. a. 20, kojeg zastupa punomoćnik mr. D. T., odvjetnik u Z., M. p. 13/VIII, protiv tuženika R. d.o.o. R. (OIB:…), R. 4, radi isplate iznosa od 49.293,75 kn, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 17. svibnja 2017. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zastupnika po zakonu tuženika, 30. lipnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-137/16 od 14. lipnja 2016. kojega je donio javni bilježnik Ž. M. sa sjedištem u R., K. 27, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku namiriti tužitelju novčanu tražbinu u iznosu od 21.793,75 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose kako slijedi:

              - na iznos od 17.523,75 kn od 31. kolovoza 2013. do isplate,

              - na iznos od 4.270,00 kn od 3. listopada 2013. do isplate,

              - na iznos od 7.500,00 kn od 18. kolovoza 2013. do 12. srpnja 2016.,

              - na iznos od 2.715,00 kn od 18. kolovoza 2013. do 4. travnja 2017. i

              - na iznos od 17.285,00 kn od 31. kolovoza 2013. do 4. travnja 2017.,

a koja kamata se obračunava do 31. srpnja 2015. godine po stopi od koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za osam postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku namiriti tužitelju nastali trošak ovršnog postupka u iznosu od 2.347,18 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na te troškove ovršnog postupka teku od 14. lipnja 2016. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 8 (osam) dana.

II.              Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-137/16 od 14. lipnja 2016. kojega je donio javni bilježnik Ž. M. sa sjedištem u R., K. 27, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju predvidi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.045,50 kn sa pripadajućim  zakonskim zateznim kamatama, te se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

 

r i j e š i o   j e

 

I.              Utvrđuje se da je tužba povučena za glavnicu u iznosu od 27.500,00 kn.

II.              Nalaže se tuženiku da na ime prouzročenog parničnog troška u roku od 8 (osam) dana plati tužitelju iznos od 8.068,00 kn, u roku od 8 (osam) dana.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je kao ovrhovoditelj 13. lipnja 2016. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (računa) javnom bilježniku Ž. M. sa sjedištem u R., K. 27, protiv tuženika kao ovršenika radi isplate iznosa od 49.293,75 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.             

              Na rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-137/16 od 14. lipnja 2016., kojim je u  cijelosti prihvaćen prijedlog za ovrhu, ovršenik je pravovremeno uložio prigovor navodeći da prema njegovoj evidenciji razlika potraživanja tj. dugovanja je za 7.500,00 kn manja.

              Ovaj sud je rješenjem gornji poslovni broj od 21. srpnja 2016. stavio izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-137/16 od 14. lipnja 2016. i ukinuo je provedene radnje (točka I. izreke), te je odlučio da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga (točka II. izreke).

              U daljnjem tijeku postupka tužitelj je u podnesku zaprimljenom 24. kolovoza 2016. ustvrdio da je iz tuženikovog prigovora vidljivo da isti ne osporava osnov utužene tražbine, već samo njegovu visinu i to djelomično, s tim da tužitelj prihvaća tuženikovu tvrdnju da je platio iznos od 7.500,00 kn, ali je to učinio nakon donošenja predmetnog rješenja o ovrsi odnosno 12. srpnja 2016.

              Tužitelj navodi da je sa tuženikom 8. studenoga 2012. sklopio Ugovor br. 16/12, zatim 28. lipnja 2013. Dodatak I. Ugovoru br. 16/12 i Ugovor br. 17/13. Predmet Ugovora i Aneksa ugovora su bile narudžbe usluga koje su specificirane u predmetnim vjerodostojnim ispravama. Tužitelj ističe da je na svakom pojedinom računu naznačeno temeljem koje narudžbe/ugovora je račun specificiran i poslan tuženiku.

              Tako je na računu br. 388/TPK/1 od 18. kolovoza 2013. jasno naznačeno da je isti ispostavljen temeljem narudžbe/Ugovora br. 16/12 i Dodatka I. tom Ugovoru. Isto tako na računu br. 439/TPK/1 od 31. srpnja 2013. naznačeno je da je isti ispostavljen temeljem narudžbe/Ugovora br. 17/13, a na računu br. 497/TPK/1 od 2. rujna 2013. naznačeno je da je isti ispostavljen temeljem narudžbe/Ugovora br. 16/12.

              Iz priložene dokumentacije jasno je vidljivo da je tuženik naručio usluge specificirane u utuženim računima, a što tuženik uostalom niti ni ne osporava, kao što niti ne osporava da su te usluge izvršene.

              Nadalje, tužitelj je u podnesku zaprimljenom 17. listopada 2016. ponovno ustvrdio da je tuženik 12. srpnja 2016. djelomično podmirio glavnicu i to u iznosu od 7.500,00 kn te je naveo da je tom uplatom tuženik djelomično platio račun broj 388/TPK/1. Taj račun glasio je na iznos od 80.715,00 kn, a kako je isti već ranije bio djelomično podmiren, prijedlog za ovrhu je podnesen samo za nepodmireni dio tog računa u iznosu od 10.215,00 kn, a od kojeg iznosa se sada oduzima daljnje plaćanje iznosa od 7.500,00 kn za koji se djelomično povlači predmetni tužbeni zahtjev, pa u konačnici ostaje nepodmiren iznos od 2.715,00 kn. Sukladno tome, tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev.

              Na ročištu održanom 17. siječnja 2017. tuženik je ustvrdio da ne čini spornim da je dužan tužitelju isplatiti tražbinu navedenu u tužbenom zahtjevu kojeg je tužitelj precizirao u podnesku zaprimljenom kod suda 17. listopada 2016., ali da zbog uvjeta globalne krize tu tražbinu nije bio u mogućnosti namiriti u dosadašnjem tijeku postupka, te da će ju namiriti u roku od 45 dana.

              Nadalje, tužitelj je u podnesku zaprimljenog 17. svibnja 2017. ustvrdio da je tuženik 4. travnja  2017. djelomično podmirio glavnicu i to u iznosu od 20.000,00 kn kojim podmirenjem je u cijelosti platio preostali dio računa broj 388/TPK/1 u iznosu od 2.715,00 kn i djelomično račun broj 439/TPK/1 u iznosu od 17.285,00 kn. Taj račun glasio je na iznos od 34.808,75 kn, pa kako je taj račun djelomično podmiren za iznos od 17.285,00 kn, to je ostao nepodmireni dio računa u iznosu od 17.523,75 kn. Sukladno tome, tužitelj je precizirao konačni tužbeni zahtjev naveden u izreci.

              Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka VSRH, 84/08, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje: ZPP).

Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

              Sniženi tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Naime, tužitelj je prvotno u tužbenom zahtjevu potraživao isplatu glavnice u iznosu od 49.293,75 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

No, kasnije je u daljnjem tijeku postupka, a kako je to i prije obrazloženo, tužitelj u podnesku zaprimljenom 17. svibnja 2017. ustvrdio da mu je tuženik podmirio glavnicu 12. srpnja 2016. u iznosu od 7.500,00 kn, a 4. travnja 2017. u iznosu od 20.000,00 kn, pa je snizio tužbeni zahtjev za te iznose, dok je ustrajao na naplati preostalog dijela glavnice u iznosu od 21.793,75 kn i zakonskih zateznih kamata na plaćenu glavnicu u ukupnom iznosu od 27.500,00 kn. 

Sukladno tome, sud je na temelju odredbe čl.193. st.2. ZPP-a utvrdio da je tužba povučena za glavnicu u iznosu od 27.500,00 kn, te je na temelju odredbe čl. 456. st. 1. ZPP-a ukinuo platni nalog u dijelu u kojem je naloženo plaćanje (točka I. izreke rješenja).

Stoga se sniženi konačni tužbeni zahtjev (list 53-55 spisa) odnosi na isplatu preostalog dijela neplaćene glavnice u iznosu od 21.793,75 kn i zakonskih zateznih kamata na djelomično plaćenu glavnicu u iznosu od 27.500,00 kn.

U pogledu tog konačnog tužbenog zahtjeva ističe se da između parničnih stranaka odlučne činjenice uopće nisu sporne, čak štoviše zastupnik po zakonu tuženika V. Z. je na ročištu za glavnu raspravu održanom 17. svibnja 2017. ustvrdio da ne čini spornim da je dužan platiti iznose iz tog tužbenog zahtjeva.

Dakle, nije sporno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosno obvezno pravnom odnosu temeljem sklopljenog Ugovora broj 16/12 i Dodatka broj I. tog Ugovora (list 17-22 spisa), te Ugovora broj 17/13 (list 23-26 spisa), te da su utuženi računi (list 5-7 spisa) ispostavljeni temeljem tih Ugovora.

Cijeneći sadržaj citiranih Ugovora ovaj sud utvrđuje kao odlučnu činjenicu da isti po svojoj pravnoj prirodi predstavljaju ugovor o djelu.

Sukladno odredbi čl. 590. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, dalje: ZOO) ugovorom o djelu izvođač se obvezuje obaviti određeni posao, a naručitelj se obvezuje za to mu platiti naknadu.

S obzirom da je tuženik učinio nespornim odlučnu činjenicu da je dužan platiti utuženi iznos to ovaj sud utvrđuje da između stranaka nije sporno: da su bile u obveznopravnom odnosu iz ugovora o djelu; da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obvezu i izvršio za tuženika djela na koja se odnosi utužena tražbina (a specificirana u utuženim računima) i da tuženik tu utuženu tražbinu nije platio.

Sukladno tome, ovaj sud smatra da je tužiteljev zahtjev u kojem potražuje isplatu naknade za izvršeno djelo odnosno uslugu osnovan, jer su stranke, kako je to i prije istaknuto, nesporno bile u poslovnom odnosu iz ugovora o djelu u okviru kojeg je tužitelj izvršio za tuženika djelo čija naknada je predmet ovog spora, a koju naknadu tuženik nije platio, iako je na to kao naručitelj bio obvezi sukladno odredbi čl. 590. ZOO-a. 

Stoga je sud primjenom odredbe čl. 9., 358. i 590. ZOO-a, tužitelju dosudio zatraženu glavnicu u iznosu od 21.793,75 kn odnosno iznose od 17.523,75 kn i 4.270,00 kn (točka I. izreke presude).

Tuženik je pao u zakašnjenje jer nije ispunio obvezu u roku određenom za ispunjenje sukladno čl. 183. st. 1. ZOO-a. Na temelju odredbe čl. 29. st. 1. i 2. istog Zakona, dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom pa je sud tužitelju dosudio i kamate te odlučio primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a (točka I. izreke presude) jer tuženik tijekom postupka nije dokazao da je njegova obveza plaćanja iste prestala u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a.

Nadalje, sud je tužitelju dosudio i zatezne kamate na djelomično plaćenu glavnicu u iznosu od 27.500,00 kn i to kamatu koja teče na iznos od 7.500,00 kn od 18. kolovoza 2013. od 12. srpnja 2016.; na iznos od 2.715,00 kn od 18. kolovoza 2013. do 4. travnja 2017. i na iznos od 17.285,00 kn od 31. kolovoza 2013. do 4. travnja 2017.

Naime, zatezne kamate nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene glavne novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza ne bude ispunjena tj. dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate su kao sporedna tražbina nedjeljive od njega i predstavljaju cjelinu s glavnim dugom (čl. 160. st. 2. ZOO-a).

Kako tuženik tijekom postupka, iako je na njemu bio teret dokaza u smislu odredbe čl.7. i 219. ZPP-a, nije dokazao da je u roku dospijeća platio navedene iznose glavnice u odnosu na koje su u ovom postupku utužene zakonske zatezne kamate, u postupku je utvrđeno da tužitelj osnovano potražuje kamate zbog zakašnjenja u plaćanju glavnice.

Dakle, sud je utvrdio da je tuženik pao u zakašnjenje jer nije ispunio obvezu u roku određenom za ispunjenje sukladno odredbi čl.183. st.1. ZOO-a.

Na temelju odredbe čl.29. st.1. i 2. ZOO-a sud je tužitelju dosudio zatraženu utuženu zakonsku zateznu kamatu (točka I. izreka presude), jer tuženik tijekom postupka niti za taj dio utužene tražbine nije dokazao da je njegova obveza plaćanja iste prestala u smislu odredbe čl. 160. st. 1. ZOO-a.

Nadalje, sud je u točki I. izreke presude tužitelju priznao nastali trošak ovršnog postupka kojeg je odredio javni bilježnik u iznosu od 2.347,18 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. lipnja 2016. (kao dana donošenja rješenja o ovrsi) do isplate po stopi propisanoj odredbom čl. 3. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 78/15, dalje: ZID ZOO-a).

Nadalje, sud je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti predvidivi trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.045,50 kn te je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev. Navedeno iz razloga što se taj iznos odnosi na trošak za koji tužitelj nije dokazao da ga je imao (točka II. izreke presude).

U konkretnom slučaju sud se rukovodio načelom po kojem je dužan provesti postupak bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova (čl.10. ZPP-a).

Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Sud je tužitelju priznao parnični trošak u iznosu od 8.068,00 kn (točka II. izreke rješenja).

Parnični trošak odnosi se na trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 568,00 kn sukladno Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 26/03-pročišćeni tekst, 125/11, 112/12, 157/13 I 110/15, dalje u tekstu: ZSP-a), te trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14 i 118/14, dalje: Tarifa) koji se sastoji od troška sastava podneska od 23. kolovoza 2016. u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn (1.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn) sukladno Tbr. 8/1 i Tbr. 42. Tarife, troška sastava podneska od 13. listopada 2016. u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn (1.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn) sukladno Tbr. 8/1 i Tbr. 42. Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 17. siječnja 2017. u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn (1.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42. Tarife, troška zastupanja na ročištu održanom 7. ožujka 2017. u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn (1.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42. Tarife, troška sastava podneska od 16. svibnja 2017. u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn (1.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn) sukladno Tbr. 8/1 i Tbr. 42. Tarife i troška zastupanja na ročištu održanom 17. svibnja 2017. u ukupnom iznosu od 1.250,00 kn (1.000,00 kn + 25% PDV-a u iznosu od 250,00 kn) sukladno Tbr. 9/1 i Tbr. 42. Tarife.

 

Rijeka, 30. lipnja 2017.