Broj: Pž-1201/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne Maržić, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i dr. sc. Jelene Čuveljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. I. P. K. d.d., OIB ..., K., kojeg zastupaju punomoćnici Z. Š., R. K. i V. K., odvjetnici u O. društvu Š. i partneri j.t.d. u Z., protiv tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnica N. K., odvjetnica u Z., radi poništenja pravorijeka, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2284/13 od 19. prosinca 2013., 5. srpnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Djelomično se odbija kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2284/13 od 19. prosinca 2013. u točki 1. izreke i u dijelu točke 2. izreke kojim je tužitelju naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka u iznosu od 3.125,00 kn u roku od osam dana.

 

              II. Djelomično se preinačuje točka 2. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2284/13 od 19. prosinca 2013. u dijelu kojim je tužitelju naloženo tuženiku platiti trošak postupka u iznosu od 121.875,00 kn te sudi:

 

              Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 121.875,00 kn (stodvadesetjednatisućaosamstosedamdesetpet kuna) kao neosnovan.

 

              III. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 65.112,50 kn (šezdesetpettisućastodvanaest kuna i pedeset lipa) kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom je točkom 1. izreke odbijen tužitelj sa zahtjevom za poništaj pravorijeka Stalnog arbitražnog sudišta pri komori poslovni broj
AS-P-2012/21 od 25. ožujka 2013., kao i sa zahtjevom da se predmet vrati na ponovno odlučivanje arbitražnom sudu, a da se tuženiku naloži tužitelju naknaditi prouzročeni trošak. Točkom 2. izreke tužitelju je naloženo tuženiku naknaditi trošak postupka u iznosu od 125.000,00 kn u roku od osam dana.

 

              Sud je ocijenio neosnovanim zahtjev za poništaj pravorijeka Stalnog arbitražnog sudišta pri Komori navedenog u izreci, jer je iz navoda stranaka i rezultata dokaznog postupka ocijenio da osporeni pravorijek nije u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske, dakle da nije ostvaren razlog za poništaj pravorijeka primjenom odredbe čl. 36. st. 2. t. 2.b Zakona o arbitraži („Narodne novine“ broj 88/01; u daljnjem tekstu: ZA). Sud obrazlaže da je pobijanim pravorijekom odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 34.931.686,64 kn primjenom odredaba t. 20. podtočka 20.1. općih uvjeta i čl. 20. st. 20. t. 1. posebnih uvjeta ugovora između tužitelja i tuženika, odnosno zbog propuštanja ugovorenog prekluzivnog roka za podnošenje zahtjeva za dodatna potraživanja. Sud obrazlaže da ocjena arbitražnog suda o tome da navedene odredbe općih i posebnih uvjeta ugovora nisu u suprotnosti s prisilnim propisima, kao niti s odredbom čl. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15), ne predstavlja povredu javnog poretka, jer javni poredak obuhvaća one propise kojima se osiguravaju osnovna načela pravnog sustava. Nije prihvaćena tužiteljeva tvrdnja da mu je pravorijekom povrijeđeno ustavno načelo o jednakosti i vladavini prava, jer je tužitelj slobodno zaključio s tuženikom sporni ugovor o građenju s općim i posebnim uvjetima, a pitanje pravilne primjene zakonskih odredaba prisilne naravi pri donošenju pravorijeka je pitanje pravilne primjene materijalnog prava.

 

              Odluka o trošku je donijeta uz primjenu odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; u daljnjem tekstu: ZPP) i odnosi se na trošak pristupa na ročište 7. studenoga 2013.

 

              Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga pobijajući i odluku o trošku postupka. Žalbene razloge obrazlaže navodima koje je iznio u tužbi za poništaj pravorijeka i tijekom postupka. U bitnome smatra da je pogrešna primjena odredbe čl. 36. st. 2. t. 2.b ZA, koja odredba ima šire značenje od onog kako je to ocijenio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi. Javni poredak se odnosi po žaliteljevu shvaćanju i na nepravilnu primjenu domaćeg prava, i kontrolu arbitražnog postupka, pa ponovno izražava stav da se u konkretnom predmetu radi o neprimjeni onih materijalnih pravila kojima se osiguravaju osnovna načela konkretnog pravnog sustava, odnosno da je sadržaj pravorijeka u suprotnosti s prisilnim propisima koji služe zaštiti osnovnih društvenih i ekonomskih interesa Republike Hrvatske, te je u suprotnosti s načelima prava i društvenog morala, slijedom čega je pravorijek u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske. Pri tome ukazuje na odredbu čl. 322. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je ugovor, pa tako i njegove pojedine odredbe, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, ništetan. Smatra da su posljedice pravorijeka, a i pobijan presude, u tolikoj mjeri suprotne temeljnim načelima prava i predodžbi o pravednosti, da su neprihvatljive u pravnom sustavu Republike Hrvatske i time su suprotne javnom poretku Republike Hrvatske. Ponovno ukazuje na odredbu čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima o ništetnosti odredaba općih uvjeta ugovora, koje su suprotne načelu savjesnosti i poštenja te prouzročuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja-sastavljača ili ugrožavaju posebne svrhe sklopljenog ugovora, ukazuje na odredbe Zakona o obveznim odnosima o nedopuštenosti ugovaranja drugačijeg roka zastare potraživanja od onog predviđenog zakonom te smatra da su pobijanom presudom ostvareni svi žalbeni razlozi. Pobija i odluku o trošku postupka, s obzirom na činjenicu da je tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 101.000,00 kn, a tu vrijednost predmeta spora tuženik nije osporio prije upuštanja u raspravljanje niti je sud donio bilo kakvo rješenje o utvrđivanju drugačije vrijednosti predmeta spora. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužbeni zahtjev usvojiti, a tužitelju dosuditi parnične troškove, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik je odgovorio na žalbu osporavajući sve žalbene navode s prijedlogom žalbu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troška žalbenog postupka tuženiku.

 

              Žalba nije osnovana, osim djelomično u odnosu na odluku o trošku postupka.

 

              Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a. Presuda je pravilna i zakonita, osim u dijelu odluke o trošku postupka, koju je djelomično valjalo preinačiti.

 

              Nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a koji u bitnome upućuju na navode i tvrdnje iz tužbe za poništaj konkretnog pravorijeka. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da se tužiteljeve tvrdnje o razlozima poništaja pravorijeka iz tužbe i tijekom postupka, ne mogu podvesti pod odredbu čl. 36. st. 2. t. 2.b ZA, kojom je propisano da se pravorijek može poništiti ako je u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

 

              Pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje da su tužiteljeve tvrdnje o suprotnosti pravorijeka Stalnog arbitražnog sudišta pri Komori poslovni broj
AS-P-2012/21 od 25. ožujka 2013. s javnim poretkom Republike Hrvatske, zapravo tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pri donošenju pravorijeka kojim je odbijen tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 34.931.686,65 kn, zbog tužiteljeva propusta u ugovorenom prekluzivnom roku postaviti zahtjev za naknadu naknadnih potraživanja iz međusobnog ugovora o građenju. Prvostupanjski sud pravilno pritom ukazuje da se radi o ocjeni pravilne ili nepravilne primjene materijalnog prava iz konkretnog ugovora i da se u tom smislu ne radi o povredi javnog poretka, jer se pod javnim poretkom smatraju ona pravila i propisi kojima se osiguravaju osnovna načela konkretnog pravnog sustava te se pojam javnog poretka ne može poistovjetiti s pravilnom primjenom materijalnog prava, niti je ocjena pravilne primjene materijalnog prava, u konkretnom slučaju, pitanje o kojem se treba odlučivati povodom tužbe za poništaj pravorijeka, sukladno navedenoj odredbi Zakona o arbitraži.

 

              U tom smislu prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo, za to dao valjane razloge koji ne proturječe niti sadržaju isprava u spisu niti međusobno, pa nisu ostvareni žalbeni razlozi na koje ukazuje žalitelj, a niti na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega je presudu u točki 1. izreke valjalo u cijelosti potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, bez potrebe daljnjeg obrazlaganja u smislu odredbe čl. 375. st. 5. ZPP-a.

 

              Djelomično je, međutim, osnovana tužiteljeva žalba u odnosu na točku 2. izreke presude, u odnosu na odluku o troškovima postupka. Iz tužbe proizlazi da je tužitelj kao vrijednost predmeta spora sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a naznačio iznos od 101.000,00 kn. Pravilno žalitelj ukazuje na činjenicu da tuženik u odgovoru na tužbu, a niti na ročištu za glavnu raspravu, prije upuštanja u raspravljanje, nije prigovorio istaknutoj vrijednosti predmeta spora, već tek pri zaključenju ročišta za glavnu raspravu nakon što je raspravljao o konkretnom tužbenom zahtjevu, a niti je sud sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a rješenjem odredio drugu vrijednost predmeta spora od one koja je naznačena u tužbi. Slijedom navedenoga, nije bilo osnove za prihvaćanje  zahtjeva  za naknadu troškova prema vrijednosti predmeta spora koja je izražena iznosom iz zahtjeva koji je odbijen spornim pravorijekom Stalnog arbitražnog sudišta pri Komori, pa je odluka o trošku postupka u tom smislu djelomično nezakonita.

 

              Naprotiv, prema vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio, a koja ni prema ocjeni ovoga suda nije suviše visoko ili suviše nisko naznačena, s obzirom na činjenicu da se ne radi o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na novčani iznos, već o zahtjevu za poništaj pravorijeka, valjalo je odgovarajućom primjenom čl. 155. st. 1. i 2. ZPP-a i Tbr. 9. t. 1. u vezi s Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) tuženiku dosuditi trošak za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od 2.500,00 kn uz porez na dodanu vrijednost po stopi od 25% u iznosu od 625,00 kn, odnosno ukupno iznos od 3.125,00 kn, te je u tom dijelu valjalo potvrditi odluku o trošku postupka iz točke 2. izreke pobijane presude, kako je presuđeno u izreci. Naprotiv, odluku o trošku iz točke 2. izreke pobijane presude valjalo je preinačiti i zahtjev za naknadu troška u iznosu od 121.875,00 kn odbiti kao neosnovan, a sve primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a.

 

              Tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a jer se radi o trošku, koji s obzirom na svoj sadržaj, nije bio potreban za vođenje parnice.

 

U Zagrebu 5. srpnja 2017.