Broj: P-654/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Trgovački sud u Rijeci, po sucu pojedincu Tamari Jugo Smoljanović, na temelju prijedloga sudske savjetnice Tine Ružić Škrobonja, u pravnoj stvari tužitelja T. I. d.o.o. Z. (OIB:….), J. G. 1, kojeg zastupa punomoćnica V. J., odvjetnica u R., P. 18, protiv tuženika K. d.d. K. (OIB:…), K. T. 1, radi isplate iznosa od 9.741,60 kn, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. lipnja 2017. u prisutnosti punomoćnice tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 21. srpnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-6/15 od 20. veljače 2015. kojeg je donio javni bilježnik N. B. sa sjedištem u P., S.. F. 6, u dijelu u kojem je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju tražbinu u iznosu od 9.741,60 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju nastali trošak postupka kojeg je odredio javni bilježnik u iznosu od 480,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju predvidivi trošak postupka kojeg je odredio javni bilježnik u iznosu od 67,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je kao ovrhovoditelj 13. siječnja 2015. podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave (računa) javnom bilježniku N. B. sa sjedištem u P., S.. F. 6, protiv tuženika kao ovršenika radi isplate iznosa od 9.741,60 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

              Na rješenje o ovrsi poslovni broj Ovrv-6/15 od 20. veljače 2015., kojim je u cijelosti prihvaćen prijedlog za ovrhu, ovršenik je pravovremeno uložio prigovor navodeći da rješenje o ovrsi pobija u cijelosti. Obrazlaže da nikada nije primio utuženi račun, niti ga ima u svojoj evidenciji te da iz dokumenta kao priloga prijedloga za ovrhu koji ovrhovoditelj naziva ugovorom nije moguće razaznati tko je i je li potpisnik zaposlenik odnosno odgovorna osoba ovršenika. Ovršenik nikada nije zaprimio dva primjerka telefonskog imenika Hrvatske na CD ROM-u kao i dva primjerka telefonskog imenika Hrvatske u knjizi.

              T. sud u O., S. služba u S. B. je rješenjem poslovni broj Povrv-258/15 od 10. ožujka 2015. stavio izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-6/15 od 20. veljače 2015. u dijelu u kojem je određena ovrha te je ukinuo provedene radnje, a postupak je u tom dijelu nastavio kao povodom prigovora protiv platnog naloga.

              Tužitelj je u podnesku zaprimljenom kod T. suda u O. 21. travnja 2015. istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti tog suda. Sukladno tome, T. sud u O. se je rješenjem poslovni broj Povrv-258/15 od 21. travnja 2015. oglasio mjesno nenadležnim te odlučio da će se po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupiti ovom sudu kao mjesno nadležnom.

Predmet je zaprimljen na ovom sudu 19. svibnja 2015.

U daljnjem tijeku postupka tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, dok je tuženik ustrajao kod odgovora na tužbu.

              Na ročištu održanom 27. listopada 2015. tužitelj je ustvrdio da je u dosadašnjem tijeku postupka dostavio ugovor koji je ovjeren potpisom i pečatom tuženika, s time da se izvornik tog ugovora nalazi kod tuženika. Ustvrdio je da je tom ovjerom ugovora tuženik potvrdio da je upoznat sa sadržajem ugovora i da je primio predmetne telefonske imenike, s tim da je u prisustvu tuženika upisana cijena predmetnih telefonskih imenika koji su isporučeni tuženiku.

              Na tom istom ročištu tuženik je ustvrdio da nije točno da je njegova ovlaštena osoba potpisala predmetni ugovor koji je dostavljen u spis, a osim toga iz istog nije niti moguće razaznati tko je ugovor potpisao i da li se uopće radi o zaposleniku odnosno odgovornoj osobi tuženika.

Tuženik je u podnesku zaprimljenom 11. veljače 2016. ustvrdio da je tužitelj prijevarno djelovao ne samo prema tuženiku već i prema drugim pravnim i fizičkim osobama na području Republike Hrvatske.

Nastavno na svoju prigovoru tvrdnju u kojoj je osporio da bi ovlaštena osoba tuženika potpisala predmetni ugovor, tuženik obrazlaže da sve osobe koje ulaze u njegovu upravnu zgradu dolaze do recepcije te osoba koja radi na recepciji ostvaruje prvi kontakt sa osobama koje nisu zaposlenici kod tuženika. Uprava tuženika u vrijeme koje je navedeno u Ugovoru nije vodila razgovore o eventualnoj narudžbi spornih telefonskih imenika, a tuženik posebno napominje da je priložena kopija nečitljiva u dijelu na kojem se nalazi potpis i pečat kupca, pa sve navedeno ukazuje da je tužitelj imao namjeru na neuobičajeni način dobiti privolu tuženika za sklapanje ugovora. Zbog navedenog tuženik traži da sud obveže tužitelja da u spis dostavi u cijelosti čitljiv predmetni ugovor.

Na ročištu održanom 16. veljače 2016. tužitelj je ustvrdio da jedini primjerak ugovora kojeg on posjeduje je upravo onaj koji je dostavljen u spis uz prijedlog za ovrhu, a tuženik je taj koji ima izvornik tog ugovora, što proizlazi iz samog sadržaja u kojem je naznačeno da naručilac potvrđuje da je prvi originalni primjerak ugovora zadržao za sebe.

Tuženik je u podnesku zaprimljenom 25. veljače 2016. ustvrdio da nije u mogućnosti dostaviti izvornik predmetnog ugovora jer je nakon intenzivne potrage utvrdio da je isti izvornik vraćen, o čemu nema dokaza jer je pošiljka odaslana običnom poštom.

              Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu te saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja D. O. (iskaz na listu 61 spisa), utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka VSRH, 84/08, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14, dalje: ZPP).

Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje slijedeće:

Tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan.

Tužbenim zahtjevom tužitelj traži isplatu kupoprodajne cijene za isporučenu robu (telefonski imenik RH na CD ROM-u i knjizi) u ukupnom iznosu od 9.741,60 kn prema računu br. 2122-21137 od 30. prosinca 2011. (list 4 spisa).

S obzirom da je tuženik osporio tužbeni zahtjev u cijelosti, time je teret dokazivanja odlučnih činjenica prenio na tužitelja.

Naime, stranke su u parničnom postupku dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice sukladno odredbi čl. 7. st. 1. ZPP-a. Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

U smislu citiranih odredaba Zakona o parničnom postupku, osnovno načelo parničnog postupka je načelo stranačke istine, što znači da sud utvrđuje sporne činjenice na temelju onih dokaza koje su mu stranke ponudile. Stranke su u obvezi dokazati istinitost iznesenih tvrdnji, pa ako stranka u tome ne uspije, njen zahtjev za pružanjem pravne zaštite sud će odbiti, odnosno njen prigovor zahtjevu suprotne strane sud neće prihvatiti. To znači da pravila o teretu dokazivanja sadržana u odredbi čl. 221.a. ZPP-a, obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na tu činjenicu poziva, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

U konkretnom slučaju tuženik je osporio odlučnu činjenicu da je ispravu koju tužitelj naziva ugovorom (a priložio ju je uz prijedlog za ovrhu) potpisala ovlaštena osoba, navodeći pritom da iz same isprave uopće nije moguće razaznati tko je i je li potpisnik te isprave odgovorna osoba odnosno zaposlenik tuženika.

Tužitelj je uz prijedlog za ovrhu dostavio u spis ugovor-narudžbenicu br. 02064 od 30. listopada 2011. (list 5 spisa, dalje: Ugovor) uvidom u koji je utvrđeno da je kao isporučitelj naveden tužitelj, a kao naručitelj tuženik, s tim da taj ugovor sadrži podatke o nazivu robe, količini i cijeni. Daljnjim uvidom utvrđeno je da u njemu nije navedeno ime i prezime osobe koja ga je potpisala za naručitelja (tuženika), a tuženik je, kako je to i prije navedeno, učinio spornim da bi ovlaštena osoba tuženika isti potpisala.

Odredbom čl. 308. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO) propisano je da se ovlaštenje za zastupanje temelji na zakonu, statutu, društvenom ugovoru ili pravilima pravne osobe, aktu nadležnog državnog tijela ili na očitovanju volje zastupanja (punomoć).

Nadalje, odredbom čl. 320. st. 1. ZOO-a propisano je da ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanje samo ako on ugovor naknadno odobri.

Konačno odredbom čl. 241. Zakona o trgovačkim društvima (Narodne novine broj 111/93, 34/99, 121/99-vjerodostojno tumačenje, 52/00-odluke VSRH, 118/03, 107/07, 146/08 i 152/11-pročišćeni tekst, dalje u tekstu: ZTD-a) propisano je da uprava zastupa društvo.

U konkretnom slučaju, tužitelj nije dokazao da je Ugovor potpisala odnosno sklopila osoba ovlaštena za zastupanje tuženika ili opunomoćenik te osobe, a niti je dokazao da bi tuženik Ugovor naknadno odobrio.

Tužiteljev zastupnik po zakonu D. O. (iskaz na listu 61 spisa) je iskazao da je njegov komercijalist R. Š. 30. prosinca 2011. sklopio ugovor s tuženikom odnosno sa njegovim direktorom ili njegovim zamjenikom te da je roba isporučena na licu mjesta.

Ovaj sud cijeni da njegov iskaz sam po sebi nije dostatan da bi sud samo na temelju njega utvrdio odlučne činjenice da je ovlaštena osoba tuženika potpisala Ugovor i da je roba isporučena tuženiku. To stoga što je zastupnik po zakonu kao stranka u postupku neposredno zainteresirana za uspjeh tužitelja u parnici, pa u nedostatku drugih dokaza kojima bi se potkrijepili ti njegovi navodi iz iskaza, sud mu u pogledu istih nije mogao pokloniti vjeru i to dokazno sredstvu u pogledu tih odlučnih činjenica nije mogao cijeniti podobnim. Osim toga, ti njegovi navodi nisu niti uvjerljivi uzimajući u obzir činjenicu da on osobno nije prisustvovao potpisivanju tog ugovora, već je to kako i sam iskazuje, obavljao njegov komercijalista R. Š., a pritom niti ne zna ime i prezime ovlaštene osobe tuženika.

Dakle, tim dokaznim sredstvom tužitelj nije dokazao da bi Ugovor na kojem tužitelj temelji utuženu tražbinu potpisao tuženikov zastupnik po zakonu, a kako niti jednim drugim dokazom nije dokazao da bi tuženikov zastupnik po zakonu ovlastio neku drugu osobu za zastupanje ili da bi Ugovor bio naknadno odobren, to Ugovor ne obvezuje tuženika.

Dakle, dokazi koje je tužitelj ponudio, a sud proveo, nisu bili dostatni da bi sud na temelju njih formirao uvjerenje o postojanju odlučne činjenice da je Ugovor potpisala ovlaštena osoba odnosno da je taj ugovor naknadno odobren, pa je stoga sud utvrdio da tuženik ne duguje tužitelju utuženi iznos.

Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenici zaključiti će primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a. ZPP-a). Pravilo o teretu dokazivanja obvezuje sud da uzme kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se poziva na tu činjenicu u svoju korist nije predložila dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.

Primjenom tog pravila o teretu dokazivanja ovaj sud kao odlučnu utvrđuje da tužitelj nije dokazao postojanje ugovornog odnosa sa tuženikom.

Slijedom svega navedenog, a primjenom odredaba čl. 7., 219. i 221.a ZPP-a, sud je ocijenio neosnovanim tužiteljev zahtjev u cijelosti, pa je ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a (izreka presude).

 

Rijeka, 21. srpnja 2017. godine