Broj: Pž-5906/2015

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Vesni Buljan, u pravnoj stvari tužitelja L. Š. d.o.o. iz V., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik J. K., odvjetnik u V., protiv tuženika H. T. d.o.o. iz M., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u V., radi isplate iznosa od 58.402,84 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-540/14-10 od 22. svibnja 2015.,
7. rujna 2017.

p r e s u d i o   j e

              Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Bjelovaru poslovni broj Povrv-540/14-10 od 22. svibnja 2015.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski je sud ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika S. T. iz V. poslovni broj Ovrv-2087/13 od 6. rujna 2013. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 58.402,84 kn zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 1. lipnja 2013. do isplate i da mu naknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 3.430,04 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od 17. rujna 2013. do isplate te odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud obvezao tužitelja da tuženiku naknadi trošak postupka u iznosu od 5.943,00 kn (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio primjenom odredbe članka 30. stavak 3. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR („Službeni list FNRJ” – Međunarodni ugovori broj 11/58, „Narodne novine” – Međunarodni ugovori broj 1/92) jer tužitelj nije dokazao da bi on ili društvo C. S. d.o.o. ili primatelj robe tuženiku kao prijevozniku pisanim putem istaknuli prigovor u roku od 21 dan od trenutka kad je roba bila stavljena na raspolaganje primatelju robe čime je tužitelj izgubio pravo zahtijevati od tuženika naknadu štete za zakašnjenje u isporuci robe, a k tome tužitelj nije dokazao da je platio društvu C. S. d.o.o. štetu pa stoga u smislu odredbe članka 1045. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) nije dokazao da mu je nastala šteta. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

              Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Obrazlažući žalbene razloge žalitelj u bitnom ističe kako je nesporno da se tuženik prihvatom naloga za utovar obvezao istovariti robu do 1. ožujka 2013. najkasnije do 7,00 sati. Međutim, prema navodima prvostupanjskog suda u predmetnom postupku je bilo sporno je li tužitelj pravodobno istaknuo predmetni zahtjev za naknadom štete, a sud je ocijenio da niti tužitelj niti društvo C. S. d.o.o. niti primatelj robe tuženiku kao prijevozniku nisu istaknuli prigovor u roku od 21 dan od trenutka kada je roba stavljena na raspolaganje primatelju te je prema mišljenju prvostupanjskog suda time izgubljeno pravo tužitelja da na temelju CMR-a zahtijeva od tuženika naknadu štete za zakašnjenje u isporuci. Žalitelj navodi odredbu članka 9. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR kojom je određeno da tovarni list predstavlja prima faciae dokaz o sastavljanju ugovora o prijevozu, uvjetima ugovora i prijemu robe od strane prijevoznika, te članak 4. te Konvencije prema kojoj će ugovor o prijevozu biti potvrđen ispostavljanjem tovarnog lista. Žalitelj smatra da je iz predmetnog ugovora o prijevozu jasno da su stranke društvo C. S. d.o.o. i tuženik, a kako tužitelj nije bio stranka predmetnog ugovora o prijevozu robe, to nije niti potraživao naknadu od tuženika radi povrede predmetnog ugovora. Nadalje, točno je da je tužitelj tuženiku izdao nalog za utovar robe kojim se tuženik obvezao preuzeti robu na ugovorenom mjestu utovara te je prevesti do ugovorenog mjesta istovara najkasnije do 1. ožujka 2013. u 7,00 sati, no tuženik nije postupio u skladu s tim nalogom te je došlo do štete u vidu pozivanja na odgovornost glavnog naručitelja prijevoza od strane krajnjeg primatelja robe. Naručitelj prijevoza je potom pozvao tužitelja na odgovornost te je tužitelj istome isplatio iznos naknade štete od 58.402,84 kn. Žalitelj napominje da je društvo C. S. d.o.o. pozvalo tužitelja na plaćanje 30. travnja 2013. te tužitelj do tada nije ni bio upoznat s činjenicom kašnjenja u prijevozu pa stoga nije mogao podnijeti prigovor tuženiku kao prijevozniku u roku od 21 dan od dana kada je roba stavljena na raspolaganje primatelju. Žalitelj ističe da on nije bio stranka ugovora o prijevozu prema tovarnom listu pa stoga na predmetni odnos između njega i tuženika nije moguće primijeniti odredbe Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR već odredbe Zakona o obveznim odnosima. Žalitelj stoga predlaže Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske da uvaži žalbu, pobijanu presudu preinači na način da usvoji tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti kao i da tuženika obveže na plaćanje svih parničnih troškova odnosno podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Tužiteljeva žalba nije osnovana.

              Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud donio pravilnu i zakonitu odluku.

              Iz spisa proizlazi da je tužitelj pokrenuo ovaj parnični postupak ovršnim prijedlogom radi ostvarenja svog novčanog potraživanja. Nakon što je javni bilježnik izdao rješenje o ovrsi, tuženik je kao ovršenik prigovorom (odgovorom na tužbu) osporio postojanje bilo kakve obveze prema tužitelju te da je račun priložen prijedlogu za ovrhu vratio tužitelju kao pravno neutemeljen i neosnovan. U daljnjem tijeku postupka tužitelj je na ročištu održanom 25. studenoga 2014. dostavio sudu nalog za utovar (list 16. spisa) iz kojeg, suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, proizlazi da su ovdje parnične stranke ipak sklopile ugovor o prijevozu robe cestom. Naime, tužitelj je tim nalogom koji sadržava sve bitne sastojke ugovora uputio tuženiku ponudu za sklapanjem ugovora o prijevozu, a tuženik je postupajući po tom nalogu u smislu odredbe članka 262. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima prihvatio tu tužiteljevu ponudu čime je u smislu odredbe članka 247. istog Zakona sklopljen ugovor o prijevozu. Prema tome, iako je člankom 4. rečenica 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR propisano da će ugovor o prijevozu biti potvrđen ispostavljanjem tovarnog lista, prema rečenici 2. istoga članka navedene Konvencije neispravnost tovarnog lista neće imati uticaja na postojanje ili valjanost ugovora o prijevozu koji će ostati podložan odredbama te Konvencije.

              Dakle, neovisno o tome što je odredbom članka 9. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR određeno da je tovarni list prima faciae dokaz (i) o sastavljanju ugovora o prijevozu te što je u međunarodnom tovarnom listu CMR 0580076 s lista 17. spisa kao pošiljalac pošiljke navedeno društvo C. S. d.o.o., tužitelj je s tuženikom kao prijevoznikom sklopio ugovor o prijevozu robe cestom, a s obzirom na to da se radilo o međunarodnom prijevozu, na taj ugovor se primjenjuju odredbe Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR što uostalom i sam tužitelj (suprotno svojim žalbenim navodima) navodi u svom nalogu za utovar s lista 16. spisa. Naime, odredbe Zakona o obveznim odnosima primjenjuju se na ugovor o prijevozu u domaćem prometu, dok se u ovom parničnom postupku radi o prijevozu u međunarodnom prometu neovisno od toga što su parnične stranke domaće pravne osobe. Zato se na sporni ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka trebaju primijeniti međunarodne konvencije koje su sklopljene i potvrđene u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, a koje sukladno odredbi članka 141. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” broj 85/10 – pročišćeni tekst) čine dio unutarnjeg pravnog poretka i po pravnoj su snazi iznad Zakona. To konkretno znači da se na ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka trebaju primijeniti odredbe Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR, dok se odredbe Zakona o obveznim odnosima (na primjer, o prihvatu ponude za sklapanjem ugovora) primjenjuju supsidijarno, ukoliko navedenom Konvencijom nije drugačije određeno.

              Slijedom navedenog, upravo zbog toga što se u ovom parničnom postupku radi o međunarodnom prijevozu robe cestom, valja primijeniti odredbe Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR neovisno o tome što su ugovor o prijevozu sklopile domaće pravne osobe. Naime, odredbom članka 1. stavka 1. navedene Konvencije određeno je da će se ona primjenjivati na svaki ugovor za prijevoz robe uz naknadu, cestom, na vozilima, kada se mjesto utovara i mjesto odredišta, kako je to određeno ugovorom, nalaze u dvjema različitim državama, od kojih je bar jedna ugovorna država, bez obzira na mjesto sjedišta i nacionalnost stranaka. Iz navedene odredbe Konvencije proizlazi da se Konvencija o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom (CMR) primjenjuje uvijek kada se radi o međunarodnom prijevozu robe cestom, a prijevoz se obavlja uz naknadu, time da se mjesto utovara tereta ili odredišno mjesto nalazi u jednoj od zemalja (država) koje su ratificirale tu Konvenciju. Prema tome, za primjenu navedene Konvencije bitno je da je prijevoz obavljen cestom između dviju država od kojih je bar jedna potpisnica Konvencije, dok je nebitno sjedište odnosno državljanstvo ugovornih stranaka.

              Budući da je Republika Hrvatska ratificirala navedenu Konvenciju, a i iz naloga za utovar s lista 16. spisa, kao i iz međunarodnog tovarnog lista CMR broj 0580076 s lista 17. spisa (kojeg je sudu također dostavio tužitelj na ročištu održanom 25. studenoga 2014.) proizlazi da je prijevoz obavljen cestom između Zagreba (Republika Hrvatska) i Republike Njemačke s time da se mjesto utovara tereta odnosno mjesto preuzimanja pošiljke nalazi u Republici Hrvatskoj, to se u smislu odredbe članka 1. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR u odnosu na prijevoz obavljen navedenim tovarnim listom navedena Konvencija primjenjuje u ovom parničnom sporu. Upravo zbog navedenog, žalitelj u žalbi neosnovano ističe da on s tuženikom nije sklopio ugovor o prijevozu (jer suprotno proizlazi iz tužiteljeva naloga za prijevoz s lista 16. spisa i iz iskaza tužiteljeva zastupnika po zakonu B. T. u kojem je on izričito naveo da je tuženik prihvatio nalog za prijevoz; list 38. spisa) te da se na ovaj poslovni odnos između stranaka ne primjenjuje Konvencija o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR.

              Nadalje, čak i kada bi tužitelj mogao osnovano potraživati naknadu štete od tuženika (što ne može, a o čemu više u nastavku ove odluke), ovaj sud napominje da tužitelj u ovom sporu nije dokazao da je trgovačkom društvu C. S. d.o.o. platio račun s lista 18. spisa te da mu je time došlo do umanjenja njegove imovine, a što u obrazloženju presude pravilno navodi i prvostupanjski sud. Pri tome, ovaj sud napominje da prema članku 23. stavak 5. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR u slučaju zakašnjenja, ako vjerovnik dokaže da je šteta prouzročena uslijed toga (dakle, uslijed zakašnjenja u prijevozu) prijevoznik ima platiti naknadu za takvu štetu koja ne može prijeći iznos troškova prijevoza; iznimno, vjerovnik može potraživati veću naknadu od prijevoznika prema članku 23. stavak 6. te Konvencije samo u slučaju ako je vrijednost robe ili specijalnih interesa u isporuci deklarirana prema člancima 24. i 26. te Konvencije, a što u ovom sporu nesporno nije slučaj. Prema tome, čak i u slučaju da je tužitelj platio račun trgovačkom društvu C. S. d.o.o. u iznosu od 58.402,83 kn, tuženik bi (kada bi bio odgovoran tužitelju za štetu) odgovarao za štetu nastalu zakašnjenjem u isporuci pošiljke samo do iznosa troškova koji su nastali pri prijevozu.

              Međutim, neovisno od navedenog, tužitelj u ovom sporu neosnovano potražuje naknadu štete od tuženika budući da, kako to i prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude pravilno navodi, tužitelj u ovom sporu nije dokazao da je prema tuženiku kao prijevozniku pisanim putem učinjena rezerva za zakašnjenje u roku od dvadeset i jedan dan od trenutka kada je primatelju robe roba stavljena na raspolaganje, a sukladno odredbi članka 30. stavak 3. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR. Naime, navedenom odredbom Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR je propisano da se nikakva naknada neće plaćati za zakašnjenje u isporuci ako rezerva nije učinjena kod prijevoznika pismenim putem u roku od dvadeset i jedan dan od trenutka kad je roba stavljena na raspolaganje primatelju.

              Iz međunarodnog tovarnog lista CMR broj 0580076 s lista 17. spisa ne proizlazi da je primalac robe C. S. GmbH iz Savezne Republike Njemačke prilikom preuzimanja robe stavio primjedbu (rezervu) da mu je roba predana sa zakašnjenjem odnosno da zadržava pravo potraživati od prijevoznika naknadu štete nastale zbog zakašnjenja u isporuci; naprotiv, jedina primjedba u navedenom tovarnom listu nalazi se u rubrici 19. „primjedbe i ograničenja prijevoznika” iz koje proizlazi da je prijevoznik (tuženik) upisao vrijeme utovara i istovara. Prema tome, budući da se u tovarnom listu ne nalazi primjedba primatelja robe, tužitelj je u ovom sporu trebao dokazati da je tuženik pisanim putem u roku od dvadeset i jednog dana od dana kad je primalac robe zaprimio prevezenu robu obaviješten o tome da je zbog tuženikova zakašnjenja u prijevozu nastala šteta odnosno da primalac robe zadržava pravo na naknadu štete. Međutim, u konkretnom predmetu ne samo da primalac robe nije pisanim putem u roku od dvadeset i jednog dana od kada mu je roba stavljane na raspolaganje podnio tuženiku primjedbu zbog zakašnjenja, već to u njegovo ime nisu učinili niti C. S. d.o.o. (koji se u tovarnom listu navodi kao pošiljatelj robe) niti tužitelj. Naime, da je tuženiku pravodobno pisanim putem učinjena rezerva iz članka 30. stavak 3. Konvencije o ugovoru za međunarodni prijevoz robe cestom CMR i da je primalac robe svoje pravo potraživati naknadu štete nastale zbog tuženikova zakašnjenja u isporuci prenio na tužitelja, tek bi tada tužitelj u ovom sporu mogao osnovano potraživati naknadu štete od tuženika. Međutim, umjesto toga primalac robe C. S. GmbH je računom s lista 23.-24. spisa za štetu koja mu je nastala uslijed zakašnjenja u isporuci neosnovano teretio C. S. d.o.o. (koji se u tovarnom listu navodi kao pošiljatelj robe), a to trgovačko društvo je za naknadu štete također neosnovano računom broj 1300041 od 31. svibnja 2013. (list 3. spisa) u utuženom iznosu teretilo tužitelja.

              Slijedom navedenog, budući da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja te je primjenom odredbe članka 451. stavak 3. Zakona o parničnom postupku pravilno ukinuo platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi, to je tužiteljevu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu 7. rujna 2017.