Broj: Gž-1410/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Ankice Matić, kao suca izvjestitelja i Vesne Kuzmičić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. K. OIB …, …, S. i 2. I. K. OIB …, …, P., oboje zastupani po punomoćnici V. C., odvjetnici u S., protiv tuženika J. O. d.d. Z., P. S., OIB …, zastupano po O. d. G.&p. u S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pn-1322/15 od 16. ožujka 2017., u sjednici vijeća održanoj 14. rujna 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Djelomično se odbija, a djelomično prihvaća žalba tuženika te pobijana prvostupanjska presuda

 

- potvrđuje u obvezujućem dijelu pod točkom I., II., III. (koja se odnosi na isplatu iznosa od 700,00 kuna), IV., V., VI. i VII. izreke,

 

- preinačuje pod točkom III. izreke u odnosu na kamatu na dosuđenu glavnicu u iznosu od 700,00 kuna na način da na dosuđenu glavnicu zakonska kamata teče od presuđenja (16. ožujka 2017. godine) pa do isplate sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2012.g. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena pa nadalje do isplate, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Sud prvog stupnja donio je presudu koja glasi:

 

              "I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju ad 1) isplatiti na ime naknade neimovinske štete, zbog smrti bliske osobe iznos od 69.000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2012. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena, do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena pa nadalje do isplate.

Za više traženo, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

 

II. Dužan je tuženik u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ad 1) na ime naknade imovinske štete, pogrebnih troškova iznos od 2.532,29 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2012. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena pa nadalje do isplate.

Za više traženo, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

 

III. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ad 1) na ime naknade imovinske štete, graviranja slova i vaze isplatiti iznos 700,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2012. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena pa nadalje do isplate.

Za više traženo, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

 

IV. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ad 1) na ime naknade imovinske štete, troškova crnine iznos od 800,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2012. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena pa nadalje do isplate.

 

V. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ad 2) na ime naknade neimovinske štete iznos od 64.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2012. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena pa nadalje do isplate.

Za više traženo tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

 

VI. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju ad 2) na ime naknade imovinske štete, troškova crnine, iznos od 640,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. prosinca 2012. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 %-tnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razbolje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena pa nadalje do isplate.

Za više traženo tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan.

 

VII. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužiteljima ad 1 i ad 2) parnični trošak u iznosu od 5.671,75 kn."

 

Žali se tuženik i pobija prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava kao i odluke o troškovima postupka, sve sa prijedlogom da se prihvate žalbeni navodi i postupi u skladu s istima.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja na naknadu imovinske i neimovinske štete koju isti trpe kao posljedicu gubitka bliske osobe u prometnoj nezgodi koja se dogodila 20. srpnja 2012..

 

Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku u odnosu na prometnu nezgodu utvrdio da je majka i baka tužitelja smrtno stradala u prometnoj nezgodi koja se dogodila 20. srpnja 2012. , da prema vještvu vještaka Z. P. mogućnost uočavanja pješakinje u noćnim uvjetima, kad stablo murve bitno smanjuje vidljivost javne rasvjete je otežana, a posebno ako nisu pravilno podešena svjetla, da je pješakinja naišla  vozilu sa lijeve strane i s obzirom na reakciju vozača kočenjem nalet se mogao izbjeći pri brzini manjoj od 38 km/h ( vozio 64 km/h u naseljenom mjestu gdje je ograničenje brzine 50 km/h), a vozač je istu mogao uočiti na cca 25 metara udaljenosti od vozila, da je pješakinja prelazila cestu izvan pješačkog  prijelaza, da je pješakinja bila oko središnje crte kolnika kada ulazi u vidno polje vozača, da pješakinja nije naglo istupila na kolnik, te da se radi o preglednosti prometnice od preko 100 metara.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja zaključuje da je prednica tužitelja suodgovorna za prometnu nezgodu 20%, a osiguranik tuženika 80%.

 

Sa zaključkom suda prvog stupnja suglasan je žalbeni sud jer žalbeni navodi tuženika da bi suodgovornost bila u omjeru 50% naspram 50% s obzirom na rezultate dokaznog postupka i okolnosti slučaja ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja.

 

Osiguranik tuženika brzinu je trebao prilagoditi noćnim uvjetima vožnje, u naseljenom mjestu i obratiti povećanu opreznost radi pravovremenom uočavanja pješaka na kolniku.

 

Prema vještvu vještaka pješakinja je osim što prelazi cestu izvan pješačkog prijelaza koji je udaljen do 50 metara, mogla uočiti nailazak vozila oko 100 metara, s obzirom da se radi o noćnim uvjetima kada su upaljena svijetla, tako da prema mišljenju žalbenog suda pokojnica je zasigurno doprinijela prometnoj nezgodi.

 

Pješak je također sudionik u prometu i dužan je postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima, međutim žalbeni navodi tuženika da je doprinos suodgovornosti na strani prednice tužitelja veći od utvrđene, ne može prihvatiti žalbeni sud, kod nepobitne činjenice da se radi o naseljenom mjestu, gdje je ograničena brzina kretanja na 50 km/h, gdje osiguranik tuženika vozi većom brzinom od dozvoljene (64 km/h) u noćnim uvjetima, što uvijek za vozača predstavlja opasnost i opravdanost da smanji brzinu i istu prilagodi uvjetima na cesti. Noću je mogućnost uočavanja osobe na cesti daleko lošija i predstavlja uvijek opasnost iznenadnih reakcija za vrijeme vožnje.

 

Prema odredbi članka 34. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine", broj 105/04 i 74/11 koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju) sudionici u prometu dužni su postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima, prometnim znakovima postavljenim na cesti te znakovima i naredbama ovlaštenih osoba, a prema članku 38. citiranog Zakona vozač je dužan obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolniku ili stupaju na kolnik.

 

Nadalje, prema članku 51. citiranog Zakona vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti i sl., a prema članku 53. citiranog Zakona vozač u naselju ne smije voziti brzinom većom od 50 km/h, odnosno brzinom većom od dopuštene.

 

Prema članku 124. citiranog Zakona pješak se ne smije kretati ni zadržavati na kolniku a prema članku 129. citiranog Zakona na cesti koja ima obilježene pješačke prijelaze pješak je dužan pri prelaženju ceste kretati se tim prijelazima ako nisu od njega udaljeni više od 50 m u naselju odnosno 100 m izvan naselja.

 

Pješaci su sudionicu u prometu ali se zasigurno ne može dovesti u svezi s okolnostima slučaja veća odgovornost na strani prednice tužitelja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, kada su vozači dužni svoju vožnju prilagoditi trenutnoj situaciji kao što je noćna vožnja, preglednost, brzina i sl.

 

Navodi žalitelja da je sud prvog stupnja pogrešno naveo da je vozač mogao uočiti pješakinju na udaljenosti od 100 m su točni, ali u konačnici to ne utječe na pravilno utvrđeno činjenično stanje koje u potpunosti prihvaća žalbeni sud.

 

Prema mišljenju žalbenog suda ipak je veća odgovornost na strani tuženika i sa zaključkom suda prvog stupnja glede suodgovornosti suglasan je ovaj sud.

 

Žalbeni navodi žalitelja glede visine štete s naslova neimovinske štete – smrti bliske osobe – naspram tužitelja pod 1. prema mišljenju žalbenog suda ne utječu na zakonitu odluku suda prvog stupnja.

 

Naime, točno je da prema Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud prvog stupnja dosuđuje veći iznos od navedenih kriterija, međutim, kriteriji su samo orijentacija radi usklađenja sudske prakse, a prema okolnostima slučaja određuje se visina novačane naknade s naslova smrti bliske osobe.

 

Kako je nepobitna činjenica da je tužitelj pod. 1. sin pokojnice i isti u odnosu na dob nije bio u skrbi to je, s obzirom na dugotrajnost, postupka opravdano sa ovog naslova potvrditi iznos od 180.000,00 kuna odnosno u konačnici nakon utvrđene suodgovornosti isplaćenog iznosa s ovog naslova od strane tuženika isplatiti iznos od 69.000,00 kuna kako je navedeno u izreci prvostupanjske odluke (list 394 spisa- koja je ispavljena).

 

U konkretnom slučaju radi se o iznenadnoj i neočekivanoj smrti majke koja zasigurno kod tužitelja pod 1. izazvalo određene duševne boli zbog smrti roditelja. Bol uvijek postoji neovisno o starosti roditelja odnosno djeteta pogotovo ako su živjeli u zajedničkom domaćinstvu, u egzistencijalnoj zajednici, kao u konkretnom slučaju.

 

Stoga žalba nije osnovana što se tiče visine dosuđenog iznosa s ovog osnova kao i u pogledu dosuđene kamate jer prozivanje tuženika da obveza o pravima novčane naknade dospijeva podnošenjem pisanog zahtjeva samo ukoliko to zahtjev sadrži sve potrebno da bi se po njemu postupilo, ne ukazuje na nezakonito postupanje suda prvog stupnja.

 

S obzirom da se u ovom konkretnom slučaju radi o smrti bliske osobe koja je dokazana smrtnim listom i zapisnikom o očevidu sa lica mjesta te određenim računima što je sve bilo priloženo uz tužbu, to prema mišljenju ovog suda neosnovano žalitelj ukazuje na činjenicu da kamata ne može biti dosuđena od dana utuženja nego da treba uzeti u obzir trenutak uvida u kazneni spis.

 

Pozivanje žalitelja na sudsku praksu odnosi se na situaciju liječenja i medicinsku dokumentaciju, a u konkretnom slučaju riječ je o smrti roditelja što proizlazi iz podnesenog zahtjeva sa dokumentacijom sudu dana 10.12.2012..

 

Prema tome, ni u ovom dijelu žalba nije osnovana pa je odlučeno kao u izreci – članak 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje ZPP).

 

Iz sadržaja žalbe proizlazi da žalitelj ne dovodi u pitanje dosuđeni iznos s naslova pogrebnih troškova i crnine graviranja slova i vaze, međutim žalbenim navodima dovodi u pitanje kamate na dosuđeni iznos s naslova troškova graviranja slova i vaze.

 

Na ročištu od 16.06.2014. tužitelj je izričito naveo da nije ugravirao slova – ime majke na grobu, a nije utvrđeno ni postavljanje vaze na grobu što žalbeni navodi dovodi u pitanje, pa prema mišljenju ovog suda trošak nije očito nastao (tužitelj nije dokazao nastali trošak – članak 219. ZPP-a) pa stoga tijek kamate na ovu imovinsku štetu može biti od dana presuđenja, a ne kako je to utvrdio sud prvog stupnja.

 

Kako je u ovom dijelu žalba osnovana to je preinačena odluka o tijeku kamate kako je navedeno u izreci – članak 373. točka 3. ZPP-a.

 

Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku u odnosu na tužitelja pod 2. utvrdio na osnovu iskaza svjedoka i tužitelja pod 1. da po razvodu braka roditelja tužitelj pod 2. pripao je tužitelju pod 1. s kojim je živio kao i s bakom i djedom, da se tužitelj pod 2. liječio u K.- I. 4 godine i vratio se kući 2008. godine, da nije imao važeće dokumentacije pa da ga je majka prijavila na svoju adresu – …, na kojoj on stvarno ne živi, da je živio s ocem, bakom i djedom, da je prvo živio na B. – … kad su roditelji bili u braku i s njima su živjeli i baka i djed, zatim na adresi … gdje živi s ocem, bakom i djedom nakon razvoda braka, da je vlasnik oba stana bio djed, da je baka imala kuću u S. te nakon smrti djeda prodat je navedeni stan i kupljen stan u P. gdje sada tužitelji pod 1. i pod 2. žive.

 

Kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj pod 2. živio s bakom u zajedničkom domaćinstvu to sud prvog stupnja je zaključio da je osnovan zahtjev tužitelja pod 2.

 

Da bi se radilo o trajnoj zajednici života između pok. i tužitelja pod 2. moraju postojati pretpostavke trajne ekonomske i egzistencijalne povezanosti.

 

Žalbeni navodi tuženika da je životno nelogično da tužitelj pod 2. živi sa bakom u dobi od 83 godine a pogotovo da to ne proizlazi iz službene evidencije MUP-a ne može prihvatiti žalbeni sud.

 

Službena evidencija MUP-a nije u svim okolnostima mjerodavna kod nepobitne činjenice da se građani neredovito prijavljuju kod promjene adrese prebivališta, a danas je životno s obzirom na nezaposlenost i način života da djeca ostaju dugo s roditeljima, pa ako s roditeljima žive njihovi roditelji il ako roditelji žive kod svojih roditelja, onda zasigurno isto nije neživotno i nelogično kako to želi prikazati žalitelj.

 

Tužitelj pod 2. ostaje po razvodu braka roditelja živjeti s ocem – tužiteljem pod 1. koji živi sa svojim roditeljima.

 

Očito je da su živjeli u zajedničkom domaćinstvu. Pokojnica je kao žena, majka i baka sigurno skrbila o svojim članovima obitelji i da je tužitelj pod 2. egzistencijalno ovisan o drugim osobama to je očito, pogotovo nakon liječenja u komuni.

 

Baka je zasigurno nadomjestila svojom ulogom majku jer tužitelj pod 2. nije živio s majkom.

 

Trajna zajednica života je pravni standard o kojem se mora odlučivati od slučaja do slučaja i stoga prema mišljenju žalbenog suda sud prvog stupnja je nepobitno utvrdio da je postojala trajna životna zajednica emocionalna, ekonomska odnosno egzistecionalna povezanost između baka i tužitelja pod 2.

 

U ostalom uobičajeno je da postoji između bake i unučadi određena povezanost, ljubav bez obzira na generacijsku razliku koja može biti i izražajnija nego između roditelj i djeteta.

 

Prema mišljenju žalbenog suda, sud prvog stupnja je na osnovu rezultata dokaznog postupka pravilno utvrdio činjenično stanje glede zahtjeva tužitelja pod 2. (članka 1101. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) jer je dokazao svoje navode iz tužbe – članak 219. ZPP-a, unatoč žalbenim navodima žalitelja.

 

Neosnovani su žalbeni navodi glede dosuđenog iznosa jer je prema okolnostima slučaja i sudskoj praksi utvrđen realan iznos pa je slijedom naprijed navedenog odlučeno kao u izreci – članak 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Neosnovani su i u ovom dijelu žalbeni navodi glede tijeka kamate jer kao i kod tužitelja pod 1. prema mišljenju žalbenog suda opravdan je zahtjev na kamatu od utuženja što je u skladu sa člankom 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15- dalje: ZOO).

 

Stoga je i u ovom dijelu odlučeno kao u izreci – članak 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U konkretnom slučaju primjenjuje se s obzirom na vrijeme nastanka štete ZOO od 01.01.2006., pa žalbeni navodi tuženika da se kod neimovinske štete određuje kamata od presuđenja nisu osnovani jer prema odredbama ZOO-a članak 1103. obveza pravične novčane naknade dospijeva s danom podnošenja pisanog zahtjeva samo ukoliko taj zahtjev sadrži sve što je potrebno da bi se po njemu postupilo, tj. da proizlazi osnova odgovornosti za štetu.

 

Prema tome, žalba ni u ovom dijelu nije osnovana.

 

U preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja pod 2. koji se odnosi na crninu žalbeni navodi su uopćeni i kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio visinu štete s ovog naslova i tijek kamata za štetu koja je nastala to je valjalo odlučiti kao u izreci – članak 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U odnosu na žalbene navode tuženika glede troškova postupka i vrijednosti svakog zahtjeva potrebno je navesti da se u konkretnom slučaju radi o tužiteljima koje zastupa isti punomoćnik pa se ne radi o zbrajanju zahtjeva nego o jedinstvenom zahtjevu, s tim da se ima pravo tražiti 10 % na ime zastupanja više osoba.

 

Prema tome, trošak sastava tužbe je pravilno utvrđen u iznosu od 5.000,00 kuna. Osnovana je žalba za trošak pristupa na ročište od 13.03.2014. jer na navedeno ročište nisu pristupili tužitelji ni punomoćnik tužitelja, pa stoga nisu imali ni trošak.

 

Osnovano žalitelj ističe da je iznos od 79.390,07 kuna platio tužitelju pod 1. 17.07.2013. pa da je povučen u tom dijelu zahtjev – ročište 03.12.2013., stoga je valjalo prihvatiti žalbene navode da nakon toga vrijednost predmeta spora je od 215.000,00 kuna i podrazumijeva nagradu prema Tbr. 7/1 u iznosu od 250 bodova.

 

Prema odredbi članka 193. ZPP-a sniženje tužbenog zahtjeva ima značaj povlačenja tužbe, no budući da je riječ o djelomičnom povlačenju tužbe koja nema za posljedicu okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom već se procesne aktivnosti nastavljaju tako da u trenutku smanjenja tužbenog zahtjeva ukupni troškovi i uspjeh stranaka još nisu poznati o naknadi pojedinačnih troškova koji se odnose na smanjeni dio tužbenog zahtjeva, sud treba odlučiti u odluci o glavnoj stvari, a naknadu tih troškova tuženik može ostvariti zajedno sa naknadom ostalih troškova obračunatih prema smanjenom tužbenom zahtjevu. Visinu tuženikovih troškova nastalih prije smanjenja tužbenog zahtjeva treba utvrditi prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzete radnje, a ne prema vrijednosti sniženog tužbenog zahtjeva.

 

Tako tužiteljima pripada za pristup na ročište od 03.12.2013., 17.01.2014., 16.06.2014., 24.02.2016., 23.05.2016., 21.12.2016., 15.12.2016. i 16.03.2017. ukupno 20.000,00 kuna.

 

Stoga ukupan trošak od 25.000,00 kuna uvećan za 10 % zastupanja više osoba daje iznos od 27.000,00 kuna, a uvećan za 25 % PDV-a daje iznos od 33.750,00 kuna.

 

Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 5.000,00 kuna te trošak pristupa na ročišta – 13.12.2013., 27.01.2014., 16.06.2014., 24.02.2016., 23.05.2016., 21.12.2016., 15.02.2017. i 16.03.2017. u pojedinačnom iznosu od 250 bodova te za ročište od 13.03.2014. iznos od 625,00 kuna, što u konačnici u uvećano za 25 % daje ukupan iznos od 25.781,25 kuna.

 

Trošak pristojbe žalbe je 3.770,00 kuna prema podnesku u spisu – list 406. spisa. Tuženiku je priznat i trošak vještva u iznosu od 1.440,00 kuna. Ukupni trošak je stoga 30.998,25 kuna.

 

Uspjeh stranaka u postupku sud je pravilno utvrdio 60 % - 40 %, pa stoga tužitelju pripada trošak od 20.250,00 kuna a tuženiku u iznosu od 12.399,30 kuna, što međusobnim prebijanjem daje iznos od 7.850,70 kuna koliko je tuženik u obvezi naknaditi tužiteljima.

 

Međutim, kako se žali samo tuženik, a njemu se ne može suditi na njegovu štetu, to je u konačnici valjalo potvrditi odluku o troškovima postupka – članak 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu 14. rujna 2017.