Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Gž-3704/2016 Županijski sud u Splitu
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Gž-3704/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Vesni Kuzmičić, u pravnoj stvari tužitelja Grada Z., Z., T. S. R. 1, OIB: …, zastupanog po punomoćniku H. L., odvjetniku u O. društvu L. i partneri iz Z., protiv tužene T. K. D. iz Z., I. trg 3, OIB: …, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva O. i H. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj Povrv-1693/2015 od 17. lipnja 2016., dana 25. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se žalba tužitelja Grada Z. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj Povrv-1693/2015 od 17. lipnja 2016.

 

II Odbija se zahtjev tužene T. K. D. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 362,50 kuna kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Ž. M. iz Z., broj Ovrv-3732/2013 od 02. prosinca 2013., kojim je naloženo tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 2.143,20 kuna, u roku od 8 dana, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke). Odlukom o troškovima postupka naloženo je tužitelju naknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 2.365,62 kune (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žali se tužitelj, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 43/13 - u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači prvostupanjsku presudu u skladu sa žalbenim navodima, podredno je ukine i vrati predmet sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

 

Tužena je odgovorila na žalbu, te se u bitnom usprotivila žalbenim navodima tužitelja, predložila žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, uz nadoknadu troškova odgovora na žalbu tuženoj.

 

Žalba nije osnovana.

 

Premet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 2.143,20 kuna, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, na ime naknade za bespravno korištenje poslovnog prostora u Z., na adresi D. 5, za razdoblje od travnja do lipnja 2011.

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora – tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 2.143,20 kuna, u konkretnom slučaju, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavak 1. ZPP-a, radi čega se prvostupanjska presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. st. 2. točke 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prema odredbi čanka 467. stavak. 1. ZPP-a.

 

Iz stanja spisa i obrazloženja pobijane prvostupanjske presude proizlazi:

- da tužitelj potražuje od tužene iznos od 2.143,20 kuna na ime naknade za korištenje poslovnog prostora u Z., na adresi D. 5, koji poslovni prostor se u evidencijama tužitelja vodi pod sistemskim brojem objekta … i površine je 284,67 m², navodeći da ga je tužena (kao jedna od suvlasnica) u utuženom razdoblju držala u isključivom posjedu, bez pravne osnove,

- da utuženi iznos predstavlja „naknadu za korištenje u visini zakupnine koju bi tužitelj uprihodio od trećih osoba, da je poslovni prostor bio u njegovom posjedu i da ga je mogao davati u zakup“ pozivajući se na odredbu članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO-a).

- da tužitelj svoju aktivnu legitimaciju temelji na odredbama članka 67. i 87. Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ broj 90/1992, 94/1993, 117/1993, 5/1997, 17/1999, 128/1999, 51/2000, 33/2001), članka 33. Zakona o Gradu Zagrebu ("Narodne novine", broj 90/92, 76/93, 69/95, 14/97 i 36/98), članka 13. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02, u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi) i članka 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora („Narodne novine“ br. 125/11),

- da je rješenjem Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada Z., Odjel za upravno-pravne poslove, Prvi područni odsjek od 19. svibnja 2011., Klasa: …, Urbroj: … (pravomoćnog 27. lipnja 2011.) utvrđeno da je Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva u … dijela predmetnog poslovnog prostora na temelju odredbe članka 77. Zakona o naknadi, a koji prostor, kako to proizlazi iz tog rješenja, bez pravnog osnova koriste T. K. D. i V. B.,

 

Kada je prvostupanjski sud utvrdio da se potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje od travnja do lipnja 2011., a da je naprijed citiranim rješenjem nadležnog ureda Grada Z. kao vlasnik za … dijela predmetnog poslovnog prostora utvrđena Republika Hrvatska, odbio je tužbeni zahtjev tužitelja zbog nedostatka aktivne legitimacije.

 

Kako to proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja nakon što je utvrdio da se tužitelj za utuženo razdoblje ne može pozivati na odredbe Zakona o lokalnoj samoupravi i upravi („Narodne novine“ br. 90/1992, 94/1993, 117/1993, 5/1997, 17/1999, 128/1999, 51/2000), jer je isti zakon stavljen izvan snage još 2001. Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ br. 33/2001, 60/2001, 129/2005, 109/2007, 36/2009, 125/2008, 36/2009, 150/2011, 144/2012). Isto tako, prvostupanjski sud je zaključio da se tužitelj ne može pozivati niti na Zakon o Gradu Z. (»Narodne novine«, br. 90/92, 76/93, 69/95, 14/97 i 36/98) čije su odredbe stavljene izvan snage Zakonom o Gradu Z. („Narodne novine“ br. 62/2001, 125/2008, 36/2009, 119/2014).

 

Naime, člankom 41. Zakona o zakupu i kupoprodaji poslovnoga prostora („Narodne novine“ broj 125/11) je propisano da Grad Z., gradovi i općine mogu davati u zakup poslovne prostore koji su bili u društvenom vlasništvu s pravom korištenja Grada Z., gradova i općina za koje se vode postupci na temelju Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, do pravomoćnog okončanja tih postupaka. No, isti je stupio na snagu tek 15. studenog 2011., a potraživanje tužitelja se, kao što je već navedeno, odnosi na travanj, svibanj i lipanj 2011.

 

Međutim, za istaknuti je da tužitelj predmetni poslovni prostor nije dao u zakup niti na temelju odredbe članka 34., u svezi s člankom 6. Zakona o zakupu i prodaji poslovnog prostora ("Narodne novine" broj 91/1996, 124/1997, 174/2004, 38/2009, 125/2011), jer nisu ispunjene pretpostavke za davanje u zakup prostora u društvenom vlasništvu, propisane tim Zakonom.

 

Djelomičnim rješenjem Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Odjela za upravno-pravne poslove grada Z. od 20. srpnja 2010., koje je postalo pravomoćno 16. rujna 2010., je podnositeljima, između ostalog i tuženoj, vraćen sporni poslovni prostor u ukupnom suvlasničkom omjeru od … dijela, od kojeg se dio … odnosi na tuženu, dok je djelomičnim rješenjem istog organa od 19. svibnja 2011., koje je postalo pravomoćno 27. lipnja 2011., utvrđeno da je Republika Hrvatska suvlasnik u preostalom dijelu od … dijela.

 

Rješenje koje se odnosi na Republiku Hrvatsku doneseno je na temelju odredbe članka 77. Zakona o naknadi, što s obzirom na sadržaj navedene zakonske odredbe kojom je propisano da Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba tog Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano, znači da je suvlasništvo stečeno temeljem zakona.

 

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi („Narodne novine“ broj 80/02) bio je propisan krajnji rok za podnošenje zahtjeva za povratom imovine prijašnjim vlasnicima do 5. siječnja 2003. Kako je evidentno da suvlasnički omjer od … dijela poslovnog prostora nije vraćen vlasnicima, to se ima smatrati da je od navedenog datuma Republika Hrvatska postala suvlasnikom, s obzirom na to da odluka upravnog organa ima samo deklaratorni karakter.

 

S obzirom na sve naprijed navedeno, imajući u vidu naprijed navedena utvrđenja, čiju pravilnost i potpunost ovaj sud nije ovlašten ispitivati s obzirom da se radi o sporu male vrijednosti, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja zbog nedostatka aktivne legitimacije, smatrajući da bi u ovom postupku aktivnu legitimaciju imala Republika Hrvatska, a ne tužitelj, te da za postojanje aktivne legitimacije nije od utjecaja ni to što je tužitelj u rješenju nadležnog ureda Grada Z. od 19. svibnja 2011. naveden kao obveznik naknade, sukladno odredbi članka 13. Zakona o naknadi.

 

Naime, člankom 14. ranije važećeg Zakona o upravljanju državnom imovinom („Narodne novine“ br. br.145/10, 70/12), koji je bio na snazi u predmetnom razdoblju, bilo je propisano da državnom imovinom pa tako i nekretninama čiji je vlasnik Republika Hrvatska, osim onih nekretnina čije je upravljanje i raspolaganje uređeno posebnim zakonom, upravlja Agencija za upravljanje državnom imovinom.

 

Na tako utvrđeno činjenično stanje, čiju pravilnost i potpunost ovaj sud nije ovlašten provjeravati, budući se radi o sporu male vrijednosti, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja zbog nedostatka aktivne legitimacije.

 

Naime, tužitelj je aktivno legitimiran ako je on nositelj prava koje je predmet spora, a kako iz stanja spisa proizlazi da tužitelj nema aktivnu legitimaciju za vođenje ovog postupka, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, a žalbeni navodi tužitelja tiču se upravo pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja

 

Odluka o parničnom trošku je pravilno i zakonito odmjerena, sukladno odredbama članka 154. i 164. ZPP-a.

 

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u izreci ove presude, pod točkom I.

 

Tužena je u odgovoru na žalbu zatražila nadoknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 365,50 kuna. Međutim, kako taj trošak nije bio potreban za vođenje ovog postupka, isti tuženoj nije ni priznat, sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a, te je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

 

U Splitu, 25. rujna 2017.

Copyright © Ante Borić