Broj: Gž-2235/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, kao predsjednika vijeća, Larise Crnković, kao suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika H. K.  iz R., zastupanog po A. R., odvjetniku u R., protiv tuženika-protutužitelja M. d.o.o. R., ''u stečaju'', zastupanog po stečajnom upravitelju J. Č., a ovaj po V. K., odvjetniku u R., odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1989/09 od 27. rujna 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25. listopada 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe stranaka, kao neosnovane te  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-1989/09 od 27. rujna 2012. godine.

 

Obrazloženje

             

              Prvostupanjskom je presudom naloženo tuženiku-protutužitelju (dalje: tuženik) isplatiti tužitelju-protutuženiku (dalje: tužitelj) iznos od 88.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan isplate s pripadajućom zateznom kamatom od 9. srpnja 2009. godine do isplate (točka I izreke presude), dok je tužbeni zahtjev odbijen za isplatu iznosa od dosuđenih 88.000,00 EUR-a do zatraženih 742.000,00 kn, kao i za isplatu kamate na dosuđeni iznos u razdoblju od 31. prosinca do 9. srpnja 2009. godine (točka II izreke presude).

 

              Točkom III izreke presude odbijen je, kao neosnovan protutužbeni zahtjev  kojim se traži izmjena ugovora o kupoprodaji sklopljenog dana 4. lipnja 2007. godine, u člancima 3. i 4. istog.

 

              Točkom IV izreke presude naloženo je tuženiku tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 10.379,60 kn, dok je točkom V izreke presude odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

 

              Protiv točaka I, III, IV i V izreke presude žalbu podnosi tuženik, pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači, odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužitelj podnosi žalbu protiv točke II izreke presude, ne određujući žalbene razloge, a predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

              Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu preostalog iznosa kupoprodajne cijene te zahtjev tuženika za izmjenu ugovora o kupoprodaji, u čl. 3. i 4. koji se odnose na iznos kupoprodajne cijene i način isplate iste.

 

              Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su stranke sklopile ugovor o kupoprodaji 4. srpnja 2007. godine, kojim je tužitelj tuženiku prodao nekretninu k.č. br. 1001/9 k.o. S. za iznos od 350.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna, a koji se tuženik obvezao isplatiti na način da 200.000,00 EUR-a isplati odmah pri potpisivanju ugovora, 50.000,00 EUR-a u roku 30 dana od dana potpisa ugovora te 100.000,00 EUR-a najkasnije do 31. prosinca 2007. godine.

 

              Navod tuženika da potraživanje tužitelja nije dospjelo, jer da su stranke naknadno dogovorile da će tuženik iznos od 100.000,00 EUR isplatiti tužitelju po ostvarenju kredita kod banke, koji kredit da mu još nije odobren, prvostupanjski sud otklanja uz obrazloženje da su stranke predmetnim ugovorom dogovorile isplatu trećeg dijela kupoprodajne cijene u  iznosu od 100.000,00 EUR-a najkasnije do 31. prosinca 2007. godine, dakle točno odredile rok isplate. Nadalje da je neživotno da bi tužitelj, kao prodavatelj, nakon sklapanja ugovora koji je sklopljen u pisanoj formi, pristao na usmeno utanačenje na način kako to obrazlaže tuženik - vezanjem roka isplate za dobivanje kredita, što da nije izvjesna činjenica niti zavisi o odluci samog tuženika. U kontekstu navedenog prvostupanjski sud prihvaća navode tužitelja da je bio u stalnom kontaktu s tuženikom glede isplate te mu, obzirom na obećavanje isplate, prolongirao rok plaćanja, sve do podnošenja predmetne tužbe.

 

              Prvostupanjski sud ističe da ugovorena obveza isplate do 31. prosinca 2007. godine predstavlja rok iz odredbe čl. 362 Zakona o obveznim odnosima ( NN br. 35/05 i 41/08, dalje ZOO), koji da ne predstavlja bitan sastojak ugovora, budući da iz ugovora ne proizlazi da je rok isplate kupoprodajne cijene ugovoren kao bitan sastojak ugovora, a niti je bitan sastojak ugovora po prirodi posla, jer da se svrha ugovora može postići i ispunjenjem ugovora po proteku roka, kada  dužnik zadržava pravo da i nakon isteka roka ispuni svoju obvezu, a vjerovnik da zahtjeva njezino ispunjenje.

 

              Obzirom na sadržaj potvrde od 6. studenog 2007. godine, koja je potpisana po tužitelju, utvrđuje da mu je tuženik na ime kupoprodajne cijene, uz iznos od 200.000,00 EUR-a, isplatio iznos od 62.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna te otklanja navod tužitelja da mu je isplaćeno 50.000,00 EUR-a, a zakonski zastupnik tuženika da je ostatak zadržao za sebe, a što da potvrđuje i činjenica da je tužitelj na toj potvrdi ovjerio svoj potpis kod javnog bilježnika.

 

              Cijeneći da je između stranaka ugovorena kupoprodajna cijena od ukupno 350.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna za nekretninu, koja nekretnina je u vrijeme sklapanja ugovora bila oznake k.č. 1001/9 upisana u zk.ul. 3811 k.o. S., a nakon sklapanja ugovora cijepana na dvije čestice, k.č.br. 1001/9 ugostiteljski objekt i dvorište površine 130 m2 i k.č. 1001/5 dvorište površine 30 m2, nakon čega da su stranke sklopile i Dodatak ugovoru o kupoprodaji nekretnina  17. listopada 2009. godine te da je tuženik tužitelju s naslova kupoprodajne cijene isplatio ukupno  262.000 EUR-a u protuvrijednosti kuna, prvostupanjski sud obvezuje tuženika na isplatu iznosa od 88.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna, s kamatom koja teče od podnošenja tužbe, budući da je tužitelj  produžavao rok isplate kupoprodajne cijene sve do podnošenja tužbe.

 

              U odnosu na protutužbeni zahtjev navodi da je pozivanje tuženika na prekomjerno oštećenje, odnosno očiti nerazmjer uzajamnih činidaba neosnovano. Naime, ako je između činidaba u vrijeme sklapanja ugovora postojao očiti nerazmjer, u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZOO-a oštećena strana da može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost nije znala niti je morala zanati, koje pravo da prestaje istekom godine dana od njegova sklapanja, stoga tuženik da se, obzirom na protek vremena od dana sklapanja ugovora, ne može pozivati na očiti nerazmjer uzajamnih činidaba. Tuženik u navedenom roku da nije tražio poništenje ugovora, a iako se poziva na prijevarno postupanje tuženika, dakle na mane volje, te da nije u roku od godine dana od dana saznanja zahtijevao poništenje ugovora, odnosno u roku od tri godine od dana sklapanja istog (čl. 335. st. 1. i 2. ZOO-a). Stoga da ugovor nije poništen pa proizvodi pravne učinke.

 

              Neosnovanim ocjenjuje i pozivanje tuženika na nedostatke prodane stvari, a u odnosu na činjenicu da je objekt na predmetnoj nekretnini izgrađen izvan građevinske dozvole, čime da se tuženik poziva na odgovornost tužitelja kao prodavatelja za pravne nedostatke prodane stvari, regulirane odredbom čl. 430. - 437. ZOO-a. Naime, iz sadržaja ugovora da proizlazi da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora bio  upoznat s postojanjem prava građenja na k.č. br. 1001/9 u korist R. Z., kao i s detaljnim planom uređenja dijela naselja S. (čl. 1. kupoprodajnog ugovora), obzirom da svojim potpisom ugovora u kojem je navedeno da je prema važećem DPU dijela naselja S.na dijelu nekretnine koji je opterećen pravom građenja predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta na građ. parceli oznake 5P, što da ukazuje na činjenicu da je tuženiku kao kupcu bilo poznato da kupljena nekretnina, odnosno ugostiteljski objekt koji se nalazi na istoj, nije usklađen s važećom prostorno-planskom dokumentacijom pa se tuženik zbog istoga ne može osnovano pozivati na pravne nedostatke prodane stvari obzirom da je zakonskom zastupniku tuženika isto bilo poznato. I činjenica da je tuženik na nekretninama u njegovom vlasništvu (upisanim u zk.ul.br. 2822 k.o. S.) planirao gradnju također da ukazuje da je bio upoznat s DPU prostora. Tuženik da se stoga ne može pozivati na nedostatke prodane stvari, jer mu ne pripadaju prava propisana čl. 432. ZOO-a, odnosno pravo osnovano zahtijevati razmjerno sniženje cijene.

 

              Protutužbeni zahtjev, na način kako je postavljen, da ne bi bio osnovan stoga što da bi  tuženiku za slučaj postojanja pravnih nedostataka te ispunjenja pretpostavki za primjenu tog pravnog instituta pripadalo pravo zahtijevati sniženje kupoprodajne cijene, u kojem slučaju da se kupoprodajna cijena snižava odlukom suda za točno određeni iznos i to prema odnosu između vrijednosti stvari bez nedostatka i vrijednosti stvari s nedostatkom u vrijeme sklapanja ugovora (čl. 420. ZOO-a), dok da protutužbenim zahtjevom tuženik zahtijeva da sud presudom izmijeni predmetni ugovor (čl. 3. i 4.), koji zahtjev da nije osnovan, obzirom da se ugovor može mijenjati samo suglasnošću volje ugovornih strana.

 

              Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a.

 

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a budući da su u presudi izneseni jasni razlozi za njeno  donošenje te ju je moguće ispitati.

 

              Nije počinjena niti povreda iz čl. 354. st. 2. t. 12. ZPP-a na koju također ukazuje tuženik budući da prvostupanjski sud donošenjem pobijane presude nije prekoračio tužbeni zahtjev.

 

              Naime, odredbom čl. 166. ZOO-a propisano je da se ispunjenje sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze te da niti dužnik može ispuniti obvezu nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo. Prema tome, tužitelj nema pravo na zatraženu isplatu u kunama, jer je utvrđeno da su stranke ugovorile kupoprodajnu cijenu u EUR-ima u protuvrijednosti kuna, što je bilo dopušteno raspolaganje te je prvostupanjski sud pravilno

odlučio o tužbenom zahtjevu.

              Točno je da je čl. 2. ZPP-a propisano da sud u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, no ovaj sud smatra da time što je tužitelj zatražio isplatu u kunama, a ne u protuvrijednosti kuna za odgovarajući devizni iznos, tako postavljeni tužbeni zahtjev nije bio zaprekom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva na isplatu protuvrijednosti kuna odgovarajućih deviznih novčanih jedinica.

              Pravilno prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovanim navode tuženika o nedospjelosti utužene obveze te ovaj sud u cijelosti prihvaća utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda. Suprotno žalbenim navodima tuženika, niti iz iskaza tuženika, a niti iz sadržaja materijalne dokumentacije u spisu ne proizlazi da je obveza tuženika na isplatu posljednje rate kupoprodajne cijene prolongirana do trenutka kada će zakonski zastupnik tuženika ishoditi kredit od banke. Na suprotan zaključak ne ukazuje niti činjenica da je tužitelj, prihvaćajući obećanja tuženika o isplati, tolerirao kašnjenje u plaćanju.

              Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se tuženik činjeničnim supstratom protutužbe, kao i tijekom postupka poziva na pravne nedostatke stvari te pravilno utvrđuje da su, sve da je zahtjev i postavljen u skladu s tim, protekli rokovi za isticanje pravnih nedostataka iz čl. 437. st. 1. ZOO-a, pravilno cijeneći da je tuženik u potpunosti bio upoznat sa svim ograničenjima vezanim uz predmet prodaje, kao i sa sadržajem DPU-a predmetnog područja. Na ovaj zaključak, a kao to navodi prvostupanjski sud ukazuje činjenica da je namjera tuženika bila graditi na tom području te i ovaj sud prihvaća zaključak da i ta okolnost ukazuje na saznanje tuženika o važećem DPU.

 

              Neosnovano se tuženik poziva na odredbu čl. 320. ZOO-a, prije svega stoga što su odredbe predmetnog ugovora jasne i određene, a i stoga što je tuženik, kako to navodi tužitelj, a tuženik nije osporio, ugovor koji je sastavljen po odvjetniku tužitelja, prije potpisivanja dostavio svom odvjetniku.

 

              Točno je da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ali je vezan činjeničnim supstratom, kao i postavljenim zahtjevom i sudi samo u okviru postavljenog zahtjeva te je pravilno prvostupanjski sud odbio protutužbeni zahtjev. Ukoliko je tuženik zahtijevao, kako navodi u žalbi, smanjenje kupoprodajne cijene, tada je protutužbeni zahtjev kojim traži izmjenu dijela ugovora, pogrešno postavljen.

 

              Obzirom na tako postavljen tužbeni zahtjev te utvrđenja prvostupanjskog suda, nije niti bilo potrebe provoditi građevinsko vještačenje te je osnovano prvostupanjski sud odbio provođenje tog dokaza.

 

              Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je tuženik tužitelju uz iznos od 200.000,00 EUR-a koji je isplaćen prilikom potpisivanja ugovora, isplatio i daljnji iznos od 62.000,00 EUR-a, a kako to nedvojbeno proizlazi iz potvrde koju je tužitelj ne samo potpisao, već i na istoj ovjerio svoj potpis. Navode o tome da bi zakonski zastupnik tuženika od tog iznosa za sebe zadržao 12.000,00 EUR-a tužitelj nije dokazao.

 

              Osnovano je prvostupanjski sud odbio zahtjev tužitelja za isplatu kamate na dosuđeni iznos od 88.000,00 EUR-a u razdoblju od 31. prosinca 2007. godine do dana podnošenja tužbe, ocjenjujući da je tužitelj, koji je bio u stalnom kontaktu s tuženikom, istom dogovorno produžavao rok isplate, sve do trenutka podnošenja tužbe.

 

              Suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud odlučio o troškovima postupka. Točno je da je tužitelj vrijednost predmeta spora označio u iznosu od 10.000,00 kn, no budući da se tužbeni zahtjev odnosi na novčana potraživanja, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir vrijednost glavnog zahtjeva, u konkretnom slučaju iznos od 742.000,00 kn te je time opravdano vrijednost radnje zastupanja po odvjetniku odmjerena u iznosu od 1.000,00 kn, kako je to tužitelj zatražio, a prvostupanjski sud u okviru postavljenog zahtjeva odlučio. 

 

              Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom čl. 368. st. 1. ZPP-a.

 

U Rijeci 25. listopada 2017. godine