Broj: Gž-2660/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, po sutkinji Nataši Jerković, u pravnoj stvari tužiteljice PZ I., I., ..., OIB: ..., koju zastupa  punomoćnik I. P., odvjetnik u V., protiv tuženika I. B. iz I., ..., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik K. M. odvjetnik u V., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima, poslovni broj  Povrv–1142/2015 od 13. lipnja 2016., dana 27. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalna služba u Vinkovcima, poslovni broj Povrv–1142/2015 od 13. lipnja 2016., u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke.

 

2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

- održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. V. iz V. broj Ovrv-2275/2015. od 7. prosinca 2015. u dijelu u kojem je naloženo ovršeniku, sada tuženiku I. B., da ovrhovoditeljici, sada tužiteljici PZ I., isplati iznos od 22.893,72 kuna sa zateznom kamatom stopa i tijek koje su pobliže navedene u izreci te presude (točka I. izreke),

- ukida se platni nalog sadržan u istom rješenju o ovrsi u dijelu u kojem je naloženo ovršeniku, sada tuženiku I. B., da ovrhovoditeljici, sada tužiteljici PZ I., isplati iznos od 975,00 kuna na ime predvidivog troška ovršnog postupka (točka II. izreke),

- naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.329,00 kuna (točka III. izreke).

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio tuženik pobijajući istu u dijelu kojim nije uspio u sporu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 53/91 - 25/13, dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu tako da ukine platni nalog sadržan u citiranom rješenju o ovrsi, podredno da tu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve uz naknadu mu troška žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

 

Pobijana presuda se može ispitati jer ista sadrži jasne razloge o pravno odlučnim činjenicama pri čemu nije ustanovljeno bilo kakvo proturječje kakvo u vidu ima odredba iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Ocjena provedenih dokaza izvršena je sukladno članku 8. ZPP-a, prvostupanjski sud je stečena uvjerenja opširno i logično obrazložio pozivanjem na sadržaj pregledanih isprava pa su suprotni žalbeni navodi neprihvatljivi. Druge bitne povrede odredaba parničnog postupka žalitelj ne obrazlaže a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje onih procesnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 22.893,72 kuna iz osnove ispunjenja ugovorne obveze.

 

U postupku nije bilo sporno da su stranke bile u ugovornom odnosu na temelju većeg broja ugovora koje su sukcesivno sklapali, pa tako i Ugovora o kreditiranju sjetve i isporuci zrna kukuruza broj 14 od 6. travnja 2009. te Ugovora o kreditiranju sjetve i isporuci zrna suncokreta broj 15. i 34. za 2010.

 

Prvostupanjski sud je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka, i to pregledom ugovora, izdatnica, uplatnica, pisane izjave tuženika od 21. studenoga 2013. i saslušanjem zakonskog zastupnika tužiteljice, u bitnom za spor utvrdio:

- na temelju citiranih ugovora za 2009. i 2010. tužiteljica je odobravala tuženiku robni kredit koji se sastoji od sjemena, umjetnog gnojiva i zaštitnih sredstava, dok se tuženik obvezao u ugovorenim rokovima isporučivati tužiteljici zrno kukuruza odnosno suncokreta,

- sukladno tim ugovorima obračunavala se razlika između vrijednosti repromaterijala kojega je tužiteljica predavala tuženiku i vrijednosti poljoprivrednih proizvoda koje je tuženik predavao tužiteljici, koja razlika se iskazivala i nadoknađivala u novcu,

- da je u ovom razdoblju na koje se zahtjev odnosi nastao dug tuženika iz osnove vraćanja odobrenog robnog kredita u ukupnom iznosu od 22.893,72 kuna, o čemu je i sam tuženik izdao tužiteljici pisanu izjavu dana 21. studenoga 2013.

 

Prednje činjenice imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza na koje se poziva prvostupanjski sud, iste nisu dovedene u sumnju žalbenim navodima, pa navedene činjenice kao pravilno utvrđene prihvaća i ovaj sud.

 

Kod tako utvrđenih činjenica pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je,  ocijenivši egzistentnom predmetnu novčanu obvezu, održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika A. V. iz V. broj Ovrv-2275/2015. od 7. prosinca 2015. za rečeni iznos.

 

Žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost pobijane presude pri čemu je, uz one razloge koji su navedeni u pobijanoj presudi a koje ovaj drugostupanjski sud prihvaća (članak 375. stavak 5. ZPP-a), žalitelju za odgovoriti kao slijedi.

 

Neovisno o nazivu predmetnih ugovora isti, s obzirom na sadržaj, nemaju značenje ugovora o kreditu iz članka 1021. Zakona o obveznim odnosima – „Narodne novine“, broj 35/05 - 78/15, dalje u tekstu: ZOO). Ta vrsta ugovora, naime, u smislu prednje odredbe pretpostavlja kumulativno ispunjena dva obilježja:

- davatelj kredita mora biti banka, a ne neka druga osoba,

- predmet ugovora mora biti novčana svota, a ne mogu biti stvari (za razliku od ugovora o zajmu).

 

Dakle, predmetni ugovori koji u ekonomskom smislu jesu ugovori o kreditu, ni po jednom od navedenih obilježja u pravnom smislu ne predstavljaju ugovore o kreditu pa je pravno neodlučna činjenica, na koju žalitelj ukazuje u žalbi, da ovi ugovori ne sadrže točno određeni novčani iznos kao predmet obveze. Međutim, ovi ugovori sadrže jasne kriterije odredivosti novčane vrijednosti roba koje su predmet ugovora, sadrže čak  i odredbe o obvezi plaćanja zatezne kamate za vrijeme „otvorenog duga“, pa nema nikakve dvojbe da se u ovom slučaju radi o tuženikovoj novčanoj obvezi. Visina te obveze, pri tome je pravilno utvrđena o čemu pobijana presuda sadrži iscrpne razloge koji imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza.

 

Prvostupanjska odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbama iz članka 154. stavka 3. i članka 155. ZPP-a.

 

Slijedom prednjeg je na temelju odredaba iz članka 368. stavka 1. ZPP-a, a u pogledu odluke o parničnom trošku na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a, trebalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim povodom podnesene žalbe temelji se na odredbi iz članka 166. stavka 1. ZPP-a pri čemu nema zakonske osnove priznati žalitelju trošak neosnovane žalbe (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

U Splitu 27. listopada 2017.