Broj: Gž R-1273/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, po sutkinji Mariji Šimičić, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz V. G., P. Z. 57, OIB: …, kojega zastupaju punomoćnici Ž. P., D. G., M. P. D., S. T. P., V. P., T. D., odvjetnici iz odvjetničkog društva P. i G. iz Z., protiv tuženika INA- Industrija nafte d.d. Z., A. V.. H. 10, OIB: …, kojega zastupaju punomoćnici T. O., I. V. G., K. K., M. Š., I. B., K. G. i I. O., odvjetnici iz odvjetničkog društva I., O. & P. d.o.o. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 26-Pr-3962/14-44 od 27. rujna 2016., 8. studenog 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana, pa se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 26-Pr-3962/14-44 od 27. rujna 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za iznos od 13.000,00 kuna skupa s dosuđenim zateznim kamatama na taj iznos.

 

              II. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana, pa se ukida presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 26-Pr-3962/14-44 od 27. rujna 2016. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je tužitelju dosuđen iznos od 23.000,00 kuna skupa s dosuđenim zateznim kamatama.

 

              III. Djelomično se uvažava žalba tuženika kao osnovana, pa se preinačuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, broj 26-Pr-3962/14-44 od 27. rujna 2016. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, koji sadrži odluku o troškovima postupka, na način da sada glasi:

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 10.475,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od 27. rujna 2016. pa do isplate, po stopi Hrvatske narodne banke, po stopi za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se zahtjev tužitelja za naknadom troška u iznosu od 1.875,00 kuna skupa sa zatraženim kamatama na taj iznos, odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku Ina-Industrija nafte d.d, V. H. 10, 10000 Z., OIB: … da tužitelju Š. I., P. Z. 57, 10410 V. G., OIB: … na ime naknade neimovinske štete i imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege isplati iznos od 36.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe – 11. lipnja 2014. pa do isplate, po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe (točka I. izreke).

 

              Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku Ina-Industrija nafte d.d, V. H. 10, 10000 Z., OIB: … da tužitelju Š. I., P. Z. 57, 10410 V. G., OIB: … nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.350,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. rujna 2016. pa do isplate, po stopi Hrvatske narodne banke, po stopi za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe (točka II. izreke).

 

              Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se u preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno, da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Osnovano tuženik prigovara da je prvostupanjski sud počinio povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 190. stavkom 1. ZPP-a, kada je odlučio i o dijelu zahtjeva tužitelja u iznosu od 23.000,00 kuna.

 

              Naime, prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane odluke nije imao u vidu članak 190. stavak 1. ZPP-a, kojim je propisano da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu.

 

              U konkretnom slučaju tužitelj je tužbom zatražio iznos od 13.000,00 kuna s osnove naknade neimovinske i imovinske štete, a koji je iznos bio i zahtjev tužitelja u trenutku kada je prvostupanjski sud na ročištu održanom 7. studenog 2014. zaključio prethodni postupak.

 

              Budući da je tužitelj podneskom primljenim kod prvostupanjskog suda 4. rujna 2015. preinačio tužbu na način što je povećao postojeći tužbeni zahtjev tako što je umjesto traženog iznosa od 13.000,00 kuna, zatražio iznos od 36.000,00 kuna, to osnovano tuženik u žalbi tvrdi da nakon zaključenja prethodnog postupka, tj. nakon 7. studenog 2014., tužitelj više nije bio u mogućnosti vršiti preinaku tužbenog zahtjeva primjenjujući članak 190. stavak 1. ZPP-a.

 

              Posebno se navodi kako i iz podneska tuženika primljenog kod prvostupanjskog suda 2. listopada 2015., proizlazi da se tuženik protivio preinaci, pa prvostupanjski sud nije mogao dopustiti preinaku, niti je mogao donijeti odluku kojom je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na visinu od 36.000,00 kuna, jer preinaka tužbe u ovom slučaju nije izvršna u skladu sa člankom 190. stavkom 1. ZPP-a. Postupajući na navedeni način prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 12. ZPP-a, a u svezi s odredbom članka 190. stavku 1. ZPP-a, zbog čega je pobijanu odluku u tom dijelu za iznos od 23.000,00 kuna, valjalo ukinuti primjenjujući odredbu članka 369. stavak 5. ZPP-a.

 

              Dakle, u ovom slučaju prvostupanjski sud je mogao u odnosu na zatraženu visinu štete odlučivati samo o zahtjevu istaknutom do zaključenja prethodnog postupka, tj. o iznosu od 13.000,00 kuna, a kako to osnovano i tuženik u žalbi tvrdi.

 

              Predmet ovoga spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete koju trpi zbog ozljeđivanja u nezgodi na radu koja se desila 10. lipnja 2011., kada je kao radnik tuženika ozlijedio nogu.

 

              U ovom stadiju postupka sporna je osnova odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja, te visina i obujam štete.

 

              Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza, a posebno prihvaćajući iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja, utvrdio je da je tuženik grubom nepažnjom izazvao štetni događaj, jer da nije svojim zaposlenicima osigurao mjesto rada na način da se izbjegne opasnost od pada s visine. Pri tome je prvostupanjski sud ocijenio kako su na parkiralištu gdje je tužitelj pao i gdje je ozlijedio nogu, postojale grabe koje su znatno povećavale visinu kabine kamiona i da se tužitelj kao radnik nije mogao sigurno niti popeti niti spustiti s kamiona, pa kako je tuženik znao da se rad obavlja u noćnim uvjetima, to je taj sud zaključio da je bio dužan čuvati sigurnost svojih radnika u takvim uvjetima. Budući da je prema utvrđenju prvostupanjskog suda tek nakon nastanka štetnog događaja (koji je predmet ovoga postupka), tuženik osigurao mjesto rada na način da se isti obavlja sukladno pravilima struke i tako da se izbjegnu štetne posljedice, to je imajući na umu sve utvrđeno zaključio da  tužitelj svojim ponašanjem na nijedan način nije doprinio nastanku štetnog događaja, jer da nije mogao predvidjeti da će doći do nastanka štete, zbog čega da mu je tuženik kao poslodavac u cijelosti odgovoran za naknadu štete, koju trpi radi ozljeđivanja na radnom mjestu.

 

              U ovoj pravnoj stvari tužitelj od tuženika potražuje naknadu štete zbog doživljene predmetne radne nezgode na temelju odredbi članka 1064. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje u tekstu: ZOO, a u vezi s odredbom članka 1067. ZOO-a i 1100. ZOO-a, kao i na temelju odredbe članka 103. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09., 61/11., 82/12., 73/13. – u daljnjem tekstu: ZR), a u svezi sa odredbom članka 15. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj 59/96., 94/96., 114/03., 100/04., 86/08., 116/08., 75/09. – dalje u tekstu: ZZR), koji su vrijedili u momentu ozljeđivanja tužitelja 10. lipnja 2011.

 

              S obzirom na naprijed navedeno, prvostupanjski sud zaključio je da je do štetnog događaja došlo na način što je tuženik propustio osigurati mjesto rada tužitelju na način da se isti obavlja sukladno pravilima struke i tako da se izbjegnu štetne posljedice, a imajući u vidu utvrđenja, da su na parkiralištu gdje je tužitelj pao i gdje je ozlijedio nogu, postojala oštećenja i grabe, koje su znatno povećavale visinu kabine kamiona i zbog čega se radnik nije mogao sigurno niti popeti niti spustiti s kamiona. Kako je tuženik prema utvrđenju prvostupanjskog suda znao da se rad obavlja i u noćnim uvjetima, to je taj sud zaključio da je radna nezgoda tužitelja nastala u procesu rada i da ista nije posljedica krivnje tužitelja, pritom zaključivši da je za istu isključivo odgovoran tuženik kao poslodavac, jer tuženik nije dokazao postojanje pretpostavki iz članka 1067. ZOO, to je prvostupanjski sud smatrao da je tuženika u smislu odredbe članka 15. ZZR-a, valjalo obvezati da naknadi nastalu štetu tužitelju u cijelosti.

 

              U odnosu na osnovu odgovornosti pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelj nije kriv za nastanak štetnog događaja i da je do štetnog događaja došlo isključivo zbog propusta u osiguranju sigurnih uvjeta rada od strane tuženika kao tužiteljevog poslodavca. Naime, tuženik je tužitelju dao nalog na obavljanje radova te mu nije u izvršavanju istih osigurao sigurne uvjete rada, jer je tužitelj po parkiranju kamion na parkiralištu, i to noću, a koje je bilo slabo osvijetljeno i na kojemu bilo rupa u asfaltnom dijelu, kao i dosta graba, doživio radnu nezgodu na način što je pao i ozlijedio nogu. Kako je nesporno utvrđeno da je tuženik znao da se rad obavlja i u noćnim uvjetima, da je parkiralište slabo osvijetljeno i da je oštećeno, te da radnici na istom parkiraju kamione, a time i da može doći do nezgode, što je u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi s ozljeđivanjem tužitelja koji je stao na oštećeni i slabo osvijetljeni dio parkirališta i pao, to neosnovano tuženik tvrdi da nije odgovorna za ozljedu koju je tužitelj kao njegov radnik doživio, pritom tvrdeći da je proveo svu zaštitu na radu sukladno odredbama ZZR-a, kada to ne proizlazi iz prethodno navedenog. Ovo posebno i stoga, jer je prema utvrđenju prvostupanjskog suda tuženik nakon radne nezgode koju je pretrpio tužitelj sanirao oštećenja na parkiralištu.

 

              Nadalje je prvostupanjski sud odlučujući o neimovinskog šteti koju je tužitelj pretrpio u svezi sa štetnim događajem na temelju nalaza i mišljenja liječničkog vještaka dr. M. F., utvrdio, da je tužitelj u štetnom događaju zadobio tešku tjelesnu ozljedu, i to lom petne kosti u prednjem vanjskom dijelu, zbog koje se ozljede liječio 6 mjeseci.

 

              Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je trpio bolove, i to jakog intenziteta u trajanju oko deset dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 14 dana, blažeg intenziteta u trajanju od dva mjeseca, dok je prema nalazu i mišljenju vještaka kod tužitelja bio prisutan primarni strah u trenutku ozljeđivanja koji je kratkotrajno trpio, nakon kojeg je sekundarni strah kao posljedicu tjelesnih ozljeda osjećao jakog intenziteta tri dana, srednjeg intenziteta deset dana, te blažeg intenziteta 30 dana.

 

              Kod tužitelja prema nalazu i mišljenju vještaka su zaostale i trajne posljedice ozljeda  u odnosu na umanjuju životnu aktivnost za 10%, u kojem omjeru su tužitelju potrebni pojačani napori u svakodnevnim životnim aktivnostima, a izražavaju se u vidu ograničenja u kretnji u donjem nožnom zglobu nakon zadobivenog loma petne kosti u prednjem vanjskom dijelu, zbog čega mu je određeno i nošenje ortopedskog pomagala-ortoze.

 

              Tuđa njega i pomoć tužitelju je bila potrebna prema nalazu i mišljenju vještaka šest tjedna po tri sata dnevno, te naredna četiri tjedna po dva sata dnevno, a koju su mu pružali ukućani.

 

              S obzirom na navedeno, neosnovano tuženik prigovara dosuđenoj pravičnoj novčanoj naknadi zbog povrede prava osobnosti, jer i prema ocjeni ovoga suda, uzimajući u obzir težinu i narav povrede koju je tužitelj zadobio navedene prigode, pravilnom primjenom odredbe članka 1100. ZOO-a, tužitelju zbog povrede prava osobnosti pripada iznos od 12.000,00 kuna, vodeći pri tome računa o zatraženom iznosu, te o jačini i trajanju fizičkih boli i straha, kao i utvrđenoj smanjenoj životnoj aktivnosti i cilju kojem služi ta naknada, s time što je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je tužitelju na taj iznos dosudio pripadajuće zatezne kamate od dana podnošenja tužbe pa do isplate, jer mu iste pripadaju na temelju članka 1103. ZOO-a, a u svezi s člankom 29. stavka 2. ZOO-a, zbog čega neosnovano tuženik prigovora da mu je dosuđena previsoka naknada.

              U odnosu na imovinsku štetu na ime tuđe njege i pomoći, tužitelju na temelju članka 1095. ZOO-a, pripada pravo na ime naknade za tuđu njegu i pomoć u zatraženom iznosu od 1.000,00 kuna, a koju ni tuženik posebnim žalbenim navodima ne pobija.

 

              Međutim, osnovano tuženik u odnosu na odluku o troškovima postupka prigovara da je prvostupanjski sud neosnovano priznao tužitelju trošak zastupanja na ročište održano 1. rujna 2015., jer iz spisa proizlazi da to ročište nije zakazano niti je održano, s time što osnovano tvrdi i da tužitelju za ročište koje je održano 16. lipnja 2016. ne pripada trošak u iznosu od 1.000,00 kuna, imajući na umu da je to ročište odgođeno prije početka raspravljanja, a što proizlazi i iz zapisnika o održanom ročištu toga dana.

 

              Stoga se odluka o parničnom trošku tužitelja temelji se na članku 166. stavku 2. ZPP-a, u svezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

 

              Ukupni uspjeh tužitelja u ovoj parnici, računajući osnovu tužbenog zahtjeva, koja je bila sporna i visinu tužbenog zahtjeva je 100 %, pa su mu u tom omjeru dosuđeni troškovi parničnog postupka, dok tuženiku troškovi postupka ne pripadaju.

 

              Troškovi tužitelja odnose se na zastupanje po punomoćnicima, odvjetnicima i iznose za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 148/09., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje u tekstu: Tarifa) 100 bodova, za zastupanje na pet ročišta (7. studenog 2014., 13. siječnja 2015., 6. ožujka 2015., 19. travnja 2016. i 12. srpnja 2016.) prema Tbr. 9. točka 1. Tarife po 100 bodova, te za ročište koje je održano 16. lipnja 2016. prema Tbr. 9. točka 5. Tarife 50 bodova, kao i za trošak sastava podneska od 4. rujna 2015. u iznosu 100 bodova, tako da ukupni trošak tužitelja iznosi 750 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda i uvećano za pripadajući PDV daje iznos troška od 9.375,00 kuna, kojem iznosu valja dodati iznos od 1.100,00 kuna na ime troškova liječničkog vještačenja, koji su tužitelju priznati u cijelosti, tako da sveukupni trošak tužitelja koji mu je tuženik dužan naknaditi iznosi 10.475,00 kuna, dok je dio zahtjeva za naknadu troška u iznosu od 1.875,00 kuna valjalo odbiti. Na dosuđeni iznos troška tužitelju su priznate i zatražene zatezne kamate u smislu članka 29. stavka 2. ZOO-a, od donošenja sudske odluke pa do isplate, a kako to i potražuje.

 

              S obzirom na izneseno, valjalo je djelomično odbiti žalbu tuženika i na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete za iznos od 13.000,00 kuna s dosuđenim kamatama, a na temelju odredbe članka 369. stavka 5. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tuženika i ukinuti pobijanu prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke, u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu štete za iznos od 23.000,00 kuna s dosuđenim kamatama, te na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 381. ZPP-a, preinačiti odluku o troškovima postupka i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 8. studenog 2017.