Broj: Gž-1790/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, po sucu toga suda Branimiru Miljeviću kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari  tužitelja S. M. iz   O., OIB:…  zastupanog po punomoćniku I. T., odvjetniku iz S.,  protiv tuženika O. V.,  OIB:…,  zastupane po punomoćniku G. P.-T., odvjetnici iz O., radi  naknade štete, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj 4 Pn-7/2015-25  od 27. rujna 2016., dana 16. studenog 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika O. V. kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj 4 Pn-7/2015-25 od 27. rujna 2016., u cijelosti.

 

Tužitelj se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj 4 Pn-7/2015-25 od 27. rujna 2016., naloženo je tuženiku O. V. da tužitelju S. M. isplati na ime naknade neimovinske štete pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 6.150,00 kuna, sa zateznim kamatama koje teku od 27. svibnja 2015. pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

U stavku II. izreke naloženo je tuženiku O. V. da isplati tužitelju S. M. na ime naknade imovinske štete, a na ime tuđe pomoći i njege, iznos od 2.000,00 kuna, sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, u roku od 15 dana.

 

S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj je odbijen.

 

Tuženik je presuđen da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu  od 2.400,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Protiv ove presude žalbu je uložio tuženik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka, s prijedlogom da se žalba uvaži, a prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, ili ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U sadržaju žalbe tuženik smatra da se nezgoda nije dogodila na način da je tužitelj udario u psa lutalicu, nego je prilikom vožnje udario u psa u vlasništvu J. i M. K. iz Z., pa ne postoji odgovornost tuženika za nastalu štetu. Osim toga tuženik prigovara i previsoko dosuđenom iznosu po osnovi tuđe pomoći i njege, smatrajući da je realna cijena za taj vid štete 10 kuna po satu.

 

Tuženik prigovara i dosuđenim troškovima postupka jer je pogrešno izračunat uspjeh stranaka u postupku, budući je tužitelj smanjio tužbeni zahtjev tek na zadnjem ročištu.

 

U odgovoru na žalbu tužitelj smatra da je činjenično stanje u cijelosti i pravilno utvrđeno, pa predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavka 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka predviđenih u članku 354. stavku 2. ZPP-a, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

 

U drugostupanjskom postupku povodom žalbe tuženika ostala je sporna odgovornost za nastalu štetu, visina štete, te troškovi postupka.

 

Glede dinamike događaja koji je doveo do ozljeđivanja tužitelja nije bilo materijalnih dokaza, pa je prvostupanjski sud činjenično stanje utvrdio temeljem personalnih dokaza, pravilno zaključivši da iskazi tužitelja i svjedoka čine jednu logičnu cjelinu i da im se može pokloniti vjera.

 

Tako izvedeni dokazi uz priloženu medicinsku dokumentaciju, s izvjesnošću ukazuju da je tužitelj, kao pošta, prilikom obavljanja posla zadobio ozljede padom sa službenog mopeda, iz razloga što mu se pod moped zaletio pas lutalica.

 

Iskazi tužitelja i svjedoka B. K., koja je bila očevidac događaja, te njezinog supruga J. K., potvrđuju da se radilo o izlijetanju psa žute boje iz prirodne živice, koji je udario u motor, uslijed čega da je tužitelj pao.

 

Te iskaze potvrdio je i svjedok I. A., koji je kao policajac obavio očevid, te utvrdio da je pas B. i J. K. bio zavezan i da nije imao ozljede. Nije uspio utvrditi vlasnika psa koji je prouzročio nezgodu, a potvrdio je postojanje pasa lutalica na tom području.

 

Prvostupanjski sud pravilno je citirao zakonske propise iz kojih proizlazi odgovornost tuženika za štetu koju prouzrokuju psi lutalice i to po principu presumirane krivnje, jer je obavljanje poslova sakupljanja i zbrinjavanja napuštenih životinja, a sukladno odredbama članka 56. stavka 5. i članka 58. stavka.4. Zakona o zaštiti životinja (NN 135/06, 37/13, 125/13), u nadležnosti jedinice lokalne samouprave.

 

Te poslove jedinica lokalne samouprave može sama organizirati, ili ih ugovorom povjeriti nekoj drugoj pravnoj osobi, ali time ne može isključiti svoju odgovornost za štetu koja bi proistekla iz propusta u obavljanju tih poslova.

 

U vrijeme štetnog događaja tuženik nije imao zaključen ugovor o obavljanju poslova hvatanja i zbrinjavanja napuštenih i izgubljenih životinja, uklanjanja lešina i nusproizvoda životinjskog podrijetla, nego je takav ugovor zaključio s V. stanicom R. 15. travnja 2015., nakon štetnog događaja, pa odgovara po principu presumirane krivnje  sukladno članku 1045. stavku 1.  i 2. Zakona o obveznim odnosima   (NN 35/05 i 41/08).

 

Visinu imovinske i neimovinske štete prvostupanjski sud temeljio je na nalazu i mišljenju medicinskih vještaka prof. dr. sc. A. M. i prim. dr. sc. S. M..

 

Iz njihovog nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj u štetnom događaju zadobio suspektni prijelom 7. rebra lijevo, ranu nagnječinu, te razderotinu desne šake, uslijed čega je trpio bol  jakog intenziteta oko 5 dana, srednjeg oko 10 dana, manjeg još oko 30 dana, te da su zaostale manje boli koje su bile trajnog karaktera.

 

Neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, po kriteriju pretrpljenih bolova, budući postojanje drugih kriterija tužitelj nije dokazao, prvostupanjski sud pravilno je dosudio primjenom članka 19. i članka 1100. Zakona o obveznim odnosima, u visini pravične novčane naknade od 6.150,00 kuna, koja je primjerena intenzitetu i trajanju fizičkih bolova.

 

Vezano uz potrebu tuđe pomoći druge osobe za vrijeme provedenog liječenja (mirovanje i imobilizacija), tužitelju je bila potrebna za održavanje osobne higijene, pribavljanje hrane i drugih svakodnevnih potreba, kod kuće 10 dana po 4 sata dnevno, a nakon toga 30 dana po 2 sata dnevno.

 

Naknada za taj vid štete dosuđena je primjenom članka 1095. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, za ukupno 100 sati tuđe pomoći i njege.

 

Dosuđena visina vrijednosti jednog sata tuđe pomoći i njege u visini od 20,00 kuna po satu, u okviru je prosječnih iznosa koji se dosuđuju za taj vid štete, tako da i drugostupanjski sud smatra da je pravilno primijenjena odredba članka 223. stavka 1. ZPP-a.

 

Zatezne kamate na dosuđeni iznos neimovinske štete pravilno su presuđene temeljem članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima, od dana nakon podnošenja pisanog zahtjeva tuženiku sukladno članku 1103. Zakona, a zatezne kamate na dosuđeni iznos imovinske štete teku od presuđenja, budući se radi o nerepariranoj imovinskoj šteti  koja je dosuđena prema cijenama na dan presuđenja.

 

Nije osnovana žalba ni glede odluke o troškovima parničnog  postupka, koju je prvostupanjski sud donio primjenom članka 155. i 154. stavka 2. ZPP-a.

 

U razlozima prvostupanjske presude jasno su navedene vrijednosti spora, kao i radnje u postupku za koje su troškovi postupka obračunati.

 

Tužitelju su u konačnici dosuđeni samo troškovi u visini troškova vještačenja, koji su nedvojbeno bili nužni, jer se tuženik protivio i visini štete, pa bez obzira što je tuženik u pravu kada kaže da bi kod utvrđivanja uspjeha u parnici trebalo uzeti u obzir i vrijeme kada je došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva, to u konačnici ne bi dovelo do drugačije odluke o troškovima postupka.

 

Troškovi odgovora na žalbu nisu priznati tužitelju, jer nisu bili relevantni za odluku drugostupanjskog suda o žalbi.

 

Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. ZPP-a odbijena je žalba tuženika, a prvostupanjska presuda potvrđena je u cijelosti.

 

U Požegi 16. studenog 2017.