Broj: Gž-504/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, po sutkinji Nataši Jerković, u pravnoj stvari tužitelja A. K., iz V., ..., OIB: ..., kojega zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u Ž., protiv 1. tuženika M. K., OIB: ..., 2. tuženice D. K., OIB: ... i 3. tuženika S. K., OIB: ..., svi iz B., ..., koje zastupaju punomoćnici S. Š. i M. Š., odvjetnici u V., radi isplate, odlučujući o žalbi svih tuženika protiv presude Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj  P – 263/14 od 9. prosinca 2016., dana 22. studenoga 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Odbija se kao neosnovana žalba 1. tuženika M. K., 2. tuženice D. K. i 3. tuženika S. K. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vukovaru poslovni broj P–263/14 od 9. prosinca 2016. u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev (točka I. izreke u cijelosti) te u odluci o parničnom trošku (točka III. izreke).

 

              2. Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. tuženika M. K., 2. tuženice D. K. i 3. tuženika S. K. za naknadu troška žalbe.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom;

- naloženo je tuženicima M. K., D. K. i S. K. da solidarno isplate tužitelju iznos od 78.253,58 kuna sa zateznom kamatom na taj iznos stopa i tijek koje su pobliže navedeni u izreci te presude, te je ovim tuženicima naloženo da solidarno naknade tužitelju parnične troškove u iznosu od 12.000,00 (točka I. izreke),

- odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 2.165,04 kuna sa zateznim kamatama na taj iznos (točka II. izreke),

- odbijen je zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 14.900,00 kuna (točka III. izreke).

 

Protiv navedene presude žalbu su podnijeli svi tuženici pobijajući istu u dosuđujućem dijelu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 53/91 - 25/13, dalje u tekstu: ZPP). Predlažu da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu tako da odbije tužbeni zahtjev, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve uz naknadu im troška žalbe.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijana presuda, suprotno stavu žalitelja, može se ispitati jer ista sadrži jasne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama pri čemu nije ustanovljeno bilo kakvo proturječje kakvo u vidu ima odredba iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP. Ocjena provedenih dokaza izvršena je sukladno članku 8. ZPP, za sva stečena uvjerenja prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi naveo opširne i logične razloge koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima. Neosnovano žalitelju ukazuju i na kršenje odredbe iz članka 260. ZPP-a. Naime, okolnost što vještak S. A. nije pozvan na raspravu radi usmenog iznošenja nalaza i mišljenja ne predstavlja procesnu povredu kad stranke nisu imale primjedbi ni pitanja u vezi s nalazom koje je on podnio u pisanom nalazom (list 106. spisa).

 

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka žalitelji određeno ne ukazuju a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje procesnih povreda iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na koje temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iz osnove regresa onih iznosa koje je kao jamac platio banci – kreditoru umjesto sada pokojnog S. K., kao dužnika iz ugovora o kreditu, a čiji su nasljednici tuženici.

 

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev na izloženi način nakon što je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio:

- da su tužitelj i prednik tuženika, sada pokojni S. K., braća,

- da je prednik tuženika S. K. umro 7. srpnja 2010. u tuženici su, kao supruga i sinovi, proglašeni njegovim nasljednicima rješenjem o nasljeđivanju javnog bilježnika B. A. broj O-431/10 od 26. listopada 2010.,

- da je prednik tuženika S. K. kao korisnik kredita 7. veljače 2002. sklopio ugovor o kreditu broj: MPO-D 4/2002 sa Hrvatskom bankom za obnovu i razvitak (dalje u tekstu: HBOR) kao kreditorom za kredit u iznosu od 309.110,00 kuna s ugovorenom otplatom u 24 jednake uzastopne tromjesečne rate od kojih prva dospijeva 28. veljače 2005.,

- da je tužitelj A. K. u svojstvu jamca dao HBOR-u Suglasnost o zapljeni novčanih primanja od 14. veljače 2002. prema kojoj je tu banku ovlastio da radi namirenja svoje tražbine po citiranom ugovoru o kreditu zapljeni do jedne trećine njegove plaće, mirovine ili drugog stalnog ili povremenog novčanog primanja do konačne otplate kredita i da se po nalogu kreditora zaplijenjeni iznos izravno isplati toj banci, sa učinkom rješenja o ovrsi,

- da prednik tuženika nije izvršavao svoju obvezu vraćanja kredita pa je tužitelju A. K., kao jamcu nositelju kredita S. K., ustegnuta mirovina temeljem citirane Suglasnosti od 14. veljače 2002., i to u razdoblju od travnja 2011. do travnja 2014. u ukupnom iznosu od 80.418,62 kuna,

- da je vrijednost nekretnina koje su sačinjavale ostavinsku imovinu iza prednika tuženika na dan njegove smrti 7. srpnja 2010. iznosila ukupno 1.618.540,00 kuna ili u protuvrijednosti od 225.120,00 EUR-a.

 

Prednje činjenice imaju uporište u sadržaju provedenih dokaza na koje se poziva prvostupanjski sud, posebno pregledanim ispravama koje taj sud citira u pobijanoj presudi te vještvu, pa te činjenice kao pravilno utvrđene prihvaća i ovaj sud.

 

Kod tako utvrđenog činjeničnog stanja pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev na uvodno označeni način. Naime, pravo tužitelja temelji se na odredbi iz članka 120. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 35/05 - 78/15) prema kojoj jamac koji je isplatio vjerovniku njegovu tražbinu može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun a i kamate od dana isplate. Tuženici nisu osobni dužnici iz predmetnog ugovora o kreditu, međutim, njihova obveza prema tužitelju proizlazi iz propisa nasljednog prava koji uređuju odgovornost nasljednika za ostaviteljeve dugove, kao i opseg te odgovornosti. Konkretno, obveza tuženika, i to baš solidarna, temelji se na odredbama iz članka 139. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03 - 33/15) koje odredbe je prvostupanjski sud i citirao u pobijanoj odluci te ih pravilno protumačio, uključivo i po pitanju opsega odgovornosti.

 

Prvostupanjska odluka o parničnom trošku pravilno je utemeljena na odredbama iz članka 154. stavka 3. i članka 155. ZPP-a.

 

Slijedom prednjeg, jer nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističu žalitelji, kao ni oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), trebalo je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, a u pogledu odluke o parničnom trošku na temelju članka 380. točke 2. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

 

Odluka o troškovima postupka nastalim povodom podnesene žalbe temelji se na odredbi iz članka 166. stavka 1. ZPP-a pri čemu nema zakonske osnove priznati žaliteljima trošak neosnovane žalbe (članak 154. stavak 1. ZPP-a).

 

U Splitu 22. studenoga 2017.