Broj: Gž-2359/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, OIB: 11748694684, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Nediljke Radić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića (suca izvjestitelja) i Ivice Botice, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz Z., ..., V., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima R. P. i S. P., odvjetnicima u Z., protiv tuženika A. b. d.d. Z. iz Z., ..., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Š. i partneri d.o.o. Z., radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Zadru od 8. rujna 2017. pod poslovnim brojem P-388/17, u sjednici vijeća održanoj 23. studenog 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tuženikova žalba dopunjena podneskom od 28. rujna 2017. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru od 8. rujna 2017. pod poslovnim brojem P-388/17.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu od 23. veljače 2006., zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita, s jedne strane, te tuženika kao kreditora, s druge strane. Obvezan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 26.865,45 kuna s pripadajućim kamatama od 22. srpnja 2017.

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tuženik nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu do 3.750,00 kuna s kamatama od presuđenja do isplate.

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tuženik osporavajući presudu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Unutar zakonskog roka za izjavljivanje žalbe 28. rujna 2017. tuženik je uputio prvostupanjskom sudu podnesak, te je ponovno predložio da se presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev ili podredno da se ukine presuda i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba nije osnovana.

Predmet postupka između stranaka jest tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 26.865,45 kuna s pripadajućim kamatama od 22. srpnja 2016. do isplate.

Prvostupanjski sud je u obrazloženju presude naveo kako prihvaća tužiteljevu argumentaciju koja se oslanja na stajalište izraženo u pravomoćnoj presudi bivšeg Općinskog suda u Županji poslovni broj P-428/13, a po kojem stajalištu bi ugovorna odredba čija se ništavost traži bila ništava jer je suprotna odredbi članka 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje u tekstu: ZOO).

Naime, prvostupanjski sud smatra kako nedostaje uzročna veza između prijevremene otplate kredita i štete koja nastaje davatelju kredita.

Stoga prvostupanjski sud smatra da je naplaćena naknada zbog prijevremene otplate kredita činila nadoknađivanje dijelova iznosa kamate koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegovog trajanja, pa da je stoga dakle ugovorna odredba ništetna u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer je suprotna odredbi članka 1024. stavka 4. ZOO-a, kao i članku 6. ZOO-a.

Stoga je prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 323. stavka 1. ZOO-a prihvatio tužbeni zahtjev, te je obvezao tuženika da vrati iznos od 26.865,45 kuna s kamatom od dana kada je tuženik primio naknadu jer se smatra tuženik nepoštenim stjecateljem u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a.

U odnosu na tuženikove žalbene navode valja istaći kako je prvostupanjski sud zaista počinio apsolutno bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer je obrazloženje nesuvislo, nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, te je u ovom konkretnom slučaju očito sud prije svega bio „zabavljen“ održavanjem mnogobrojnih ročišta za objavu presude i korištenjem markera dok se nije posvetio meritumu stvari.

Međutim, s obzirom na isprave koje su priložene spisu, i koje je pregledao prvostupanjski sud ovaj sud smatra kako sukladno odredbi članka 373a. ZPP-a može odbiti žalbu i dopunu žalbe i potvrditi prvostupanjsku presudu, jer je bitne činjenice moguće utvrditi na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu.

Naime, iz stanja spisa proizlazi kako je ugovor između stranaka (list spisa 4-9) zaključen 22. veljače 2006., i to na ugovoru kojeg je očito prethodno pripremio tuženik, jer ugovor o kreditu ima i oznaku broj: 236-36/2006, te na svakom listu ugovora (stranici) otisnuto podnožje u kojem je naznačeno H. A.-A.-B. d.d. P. Z. (Ugovor br. 236-36/2006).

Stoga, dakle ovaj sud utvrđuje kako su Ugovor o kreditu 22. veljače 2006. zaključili tužitelj i tuženik, odnosno njegov pravni prednik (što nije bilo sporno između stranaka) na ugovoru koje je unaprijed pripremio i otipkao tuženik.

Nadalje pregledom citirane isprave, odnosno ugovora razvidno je kako u članku 8. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu ili djelomičnu otplatu kredita ukoliko o toj namjeri obavijesti banku najmanje 30 dana unaprijed. Korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema obračunu banke (stavak 1. članka 8.).

U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita nakon prestanka radnog odnosa korisnika kredita u H.g.b. je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge H. A.-A.-B. d.d.

Nadalje ovaj sud sukladno daljnjim ispravama, i to posebno obavijesti o prijevremenom zatvaranju (list spisa 22) je utvrdio kako je zaista tužitelj iskoristio pravo, te je 22. srpnja 2016. isplatio tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 26.865,45 kuna.

U vrijeme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP), koji je u odredbi članka 81. stavka 1. i 2. propisao kako ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na šteti potrošača. Smatra se da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Stoga, sukladno ranije iznesenom ovaj sud smatra kako je nedvojbeno iz stanja spisa za utvrditi u smislu odredbe članka 373a. stavka 2. točka 2. ZPP-a da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi iz članka 8. stavka 2. Ugovora o kreditu od 22. veljače 2006., a kojom ugovornom odredbom je bilo propisano u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita nakon prestanka radnog odnosa korisnika kredita u H.g.b. je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge H. A.-A.-B. d.d.

Nadalje, po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava, u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03.

Naime, tuženik u tijeku postupka nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je zaista imao administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja i slično, ili da je imao gubitak na ime rizika poslovanja vezano uz promjene aktivne i pasivne kamatne stope (vidi list spisa 38) te je dakle ugovornom odredbom u biti tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade, a prijevremenu otplatu kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo.

Ovo se sve naime ističe s obzirom da tuženik ispravno u žalbi ističe kako sama po sebi naknada za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna, i s tim se ovaj sud slaže, jer to uostalom tako proizlazi i iz direktive 2014/17 EU parlamenta i vijeća, direktive 2008/48 EZ, direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranu („Narodne novine“, broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16).

Dakle, naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništava, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzročuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

Konkretno, s obzirom da je ovaj sud utvrdio da iz stanja spisa proizlazi kako se o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako je sporna ugovorna odredba propisala jednu nedorečenu formulaciju, po kojem je upravo banka ovlaštena sama donijeti odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a sve ovo uvažavajući i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. („Narodne novine“, broj 123/16), odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., i to upravo u onom dijelu kojim su odbijene revizije, odnosno ustavne tužbe banaka u dijelu kojim je utvrđeno da su pojedine banke u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banaka, o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

Naime, ovaj sud smatra da nije vezan pravnom osnovom koju je u tužbi istaknuo tužitelj, već činjeničnim supstratom i zahtjevom (tako i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-846/86 objavljenoj u PSP 33/172).

Slijedom navedenog, neovisno o činjenici da tuženik ispravno ističe kako je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu postupka propisanu odredbom članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, te kako ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za prijevremenu otplatu kredita nije u suprotnosti s odredbom članka 1024. ZOO-a, valjalo je na temelju odredbe članka 373a. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu jer je ugovorna odredba kojom je predviđeno u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita nakon prestanka radnog odnosa korisnika kredita u H.g.b. je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama za usluge H. A.-A.-B. d.d. nepoštena jer se o istoj nije posebno unaprijed pregovaralo, tuženik kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, te je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je kao takva ništava u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 (za ukazati je tuženiku kako bi ova ugovorna odredba bila i ništetna prema odredbi članka 102. u svezi odredbe članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 75/09, 123/09, 78/12, 56/13 i 41/14).

Stoga je valjalo potvrditi kako presudu u dijelu kojim je utvrđena ništetnom ugovorna odredba, tako i u dijelu kojim je obvezan tuženik vratiti ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe u smislu propisanih posljedica sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, i to zaista s kamatom od dana kada je tuženik primio iznos naknade, s obzirom da je upravo ništetnost i nastala zbog ponašanja tuženika.

S obzirom na naprijed navedeno pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a valjalo zaista obvezati tuženika da nadoknadi parnični trošak tužitelja.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 373a. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu i dopunu žalbe kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

U Splitu 23. studenog 2017.