Broj: Gž-1704/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Perici Norac-Kevo, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. iz C., OIB…, koju zastupa punomoćnik N. D., odvjetnik iz I.-G., protiv tuženika H. R. iz O., OIB…, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj  Pn-54/15-2 od 29. travnja 2015., 15. siječnja 2018.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tužiteljice M. R. kao djelomično neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici Stalna služba u Ivanić-Gradu, poslovni broj Pn-54/15-2 od 29. travnja 2015. u pobijanom dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.000,00 kn te zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.978,13 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama.

 

II. Preinačava se navedena presuda u pobijanom dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.000,00 kn i za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.884,37 kn, sve sa pripadajućim zateznim kamatama i za navedeno sudi:

 

Nalaže se tuženiku H. R. da tužiteljici M. R. isplati iznos od 5.000,00 kn sa zateznim kamatama od 1. srpnja 2014., te da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 2.884,37 kn sa zateznim kamatama od 29. travnja 2015., sve prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 8 dana.

 

III. Nalaže se tuženiku H. R. da tužiteljici M. R. naknadi trošak žalbe u iznosu od 832,02 kn, u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

"Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku H. R. iz O., OIB…, da tužiteljici M. R. iz C., OIB…, isplati iznos od 7.000,00 kuna zajedno sa zateznom kamatom po stopi u visini eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu s uvećanjem za 5 postotnih poena koja na navedeni iznos teče počev od 1. srpnja 2014. pa do isplate, kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 4.862,50 kn zajedno sa zateznom kamatom po stopi u visini eskontne stope HNB-e koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu s uvećanjem za 5 postotnih poena koja na navedeni iznos teče počev od 29. travnja 2015. pa do isplate, sve u roku od 15 dana." ''

 

Protiv navedene presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači uz naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

S obzirom na vrijednost predmeta spora u konkretnom se slučaju radi o sporu male vrijednosti sukladno odredbi čl. 458. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje ZPP).

 

Prema odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1, 2, 4, 5, 6, 8, 9, 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle ne i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Žalba ne konkretizira ni bitnu ni relativno bitnu povredu parničnog postupka koji žalbeni razlog samo deklarativno ističe, a nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj viši sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Međutim, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud prvog stupnja je iz pravilno utvrđenih činjenica izveo pogrešan zaključak o neosnovanosti zahtjeva tužiteljice, a time je pogrešno primijenio materijalno pravo, a na što osnovano tužiteljica ukazuje u žalbi.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika potražuje naknadu štete s osnova povrede prava osobnosti zbog pretrpljenih duševnih bolova, zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva, a vezano za sadržaj navoda koje je tuženik iznio u privatnoj prepisci između tuženika i M. M., a što je M. M. pokazao sestri tužiteljice, tužiteljici i suprugu tužiteljice, a za što su saznali i roditelji tužiteljice.

 

U tijeku postupka sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da se tuženik putem Facebook-a 17. studenog 2013. dopisivao s M. M. i u dopisivanju M. M., između ostaloga, napisao sljedeće rečenice: "ma ovog novog…a L. ce samo rec da sam ja nemu jebo zenu, a on meni nije… hahhaah", "tri tjedna…hahhah…aj dala je prvu noć…", "jelda? I dok je D. rodila dok smo feštali htjela je biti samnom pa vidiš kakva je to sestra prava!!", "cul sam da taj mali ima para pa je valjda dobar i d.…njih samo to zanima oduvijek".

 

Sud prvog stupnja na temelju iskaza stranaka pravilno zaključuje da tuženik nije dokazao da je s tužiteljicom tijekom 2005. bio u vezi spolne prirode te da je po saznanju za sadržaj spornih poruka tužiteljici nastala šteta u vidu povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo te da su napisani navodi o tužiteljici okarakterizirali kao "laku" ženu sumnjivog morala i vrijednosti.

 

No, unatoč pravilnom zaključku da je po saznanju za sadržaj spornih poruka tužiteljici nastala šteta u vidu povrede prava na čast, ugled i dostojanstvo, sud prvog stupnja pogrešno primjenjuje materijalno pravo iznoseći zaključak da tuženik nije kriv za nastanak štete, jer da se radilo o privatnoj prepisci između dvije osobe koje su u vrijeme dopisivanja bile u prijateljskim odnosima i isto nije bilo namijenjeno užoj niti široj javnosti, a da tuženik, kao niti bilo koji naročito pažljiv i savjestan čovjek nije mogao očekivati da će njegove privatne poruke koje je razmijenio s osobom s kojom je u prijateljskim odnosima biti proslijeđene trećim osobama pa da prema tome šteta nije nastala krivnjom tuženika.

 

Nesporno je da su napisani navodi o tužiteljici sačinjeni u privatnoj prepisci između tuženika i M. M. kao privatno dopisivanje i da su ista mogla biti poznata samo njima dvojici, ali je M. M. isto pokazao sestri tužiteljice potom  tužiteljici i suprugu tužiteljice, a za što su saznali i roditelji tužiteljice. Suprotno zaključku suda prvog stupnja da su tuženik i M. M. bili u prijateljskim odnosima, proizlazi kako iz iskaza tuženika tako i iskaza svjedoka M. M. Naime, M. M. u iskazu navodi: "Ja poznajem tužiteljicu i tuženika, poznanici smo, ali nismo bliski niti u prijateljskim odnosima", dok tuženik o odnosu s M. M. navodi : ".. znali smo se vidjeti tu i tamo, ali smo bili samo poznanici...". Dakle, nije tuženik napisane navode uputio prijatelju od povjerenja već poznaniku, a niti je tijekom postupka tuženik naveo da je M. M. zabranio da navedena mu saznanja čuva kao tajnu, odnosno da te informacije nikomu ne govori niti ih dalje širi. Naprotiv, tuženik je poznaniku olako o tužiteljici iznosio informacije koje su objektivno podobne izazvati kod osobe na koju se odnose povrede u vidu dostojanstva časti i ugleda. Tuženik je kao svaki prosječan čovjek morao biti svjestan činjenice da iznošenje takvih informacije zadire u privatnu sferu tužiteljice, jer je dostojanstvo čovjeka vrijednost koja ulazi u krug temeljnih osobnih prava, a sastavni elementi te vrijednosti su svakako čast, kao vlastito osjećanje vrijednosti i ugled, kao uvažavanje od drugih u društvu.

 

Svaki čovjek ima pravo na poštivanje i zaštitu svog dostojanstva u smislu zahtjeva za poštovanjem koji mu pripadaju na temelju svog postojanja i svoje društvene uloge. Dakle, pravo je svakog čovjeka da traži od druge osobe u vanjskim odnosima da poštuje njegovo osobno dostojanstvo te da se kloni postupaka kojim bi se ono narušilo.

 

Stoga pozivanje suda prvog stupnja na savjesnost i poštenje tuženika te u konačnici na izostanak njegove krivnje ne može biti objektivno prihvaćen ekskulpacijski razlog, jer svakako da savjesna i poštena osoba poznanicima o tužiteljici ne bi širila takve zlurade informacije.

 

Po pravnom stavu ovog suda, naprijed napisanim navodima tuženik je ušao u područje nepotrebnog atakiranja na ugled i čast tužiteljice u namjeri omalovažavanja osobe tužiteljice s očitom pretenzijom da tako izraženim mišljenjem difamira i blati dostojanstvo, čast i ugled tužiteljice, jer ničim tijekom postupka nije dokazao da je njegovo postupanje bilo popraćeno dobrom vjerom, koja podrazumijeva postupanje osobe dobrih namjera.

 

Zakonske pretpostavke odgovornosti za štetu su te da moraju postojati subjekti određenog odnosa što bi bili štetnik i oštećeni, zatim mora postojati štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza ili kauzalni neksus (radnja kao uzrok mora proizvesti određenu štetu kao posljedicu te radnje) i protupravnost (da je štetna radnja protivna nekom pravnom pravilu, a i da je radnja počinjena krivnjom štetnika), a po pravnom stavu ovog suda tužiteljica je dokazala sve navedene pretpostavke.

 

Prema odredbama čl. 19. u svezi čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08 i 125/11- u daljnjem tekstu ZOO), koji je prihvatio objektivnu koncepciju neimovinske štete kao povrede prava osobnosti, neimovinsku štetu već čini sama povreda prava osobnosti pod kojima se razumije za fizičke osobe pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i drugo.

 

Neimovinska šteta zbog povrede ugleda i/ili časti predstavlja štetu koju oštećenik trpi zbog napada na njegovu osobnu sferu, koja za njega predstavlja područje njegove subjektivne vrijednosti, priznate mu od strane određene društvene sredine u kojoj živi i čiji je član.

 

Sud prvog stupnja pravilno cijeni iskaz tužiteljice da kada je saznala za sporne poruke da se osjećala neugodno, da su joj se tresle ruke i da nije mogla spavati, da ju je bilo sram jer su za te poruke saznali i njeni roditelji kao i da se zbog sadržaja tih poruka posvađala sa suprugom, a što su potvrdili i svjedoci D. M. i L. R.

 

Na temelju tih i takovih utvrđenja suda prvog stupnja za zaključiti je da su iznijeti sporni navodi tužiteljici prouzročili takovo duševno stanje da je došlo do povrede duševnog zdravlja (postojanje stresa, nije mogla spavati,), da su izazvale probleme u obitelji (svađa s mužem) i da je došlo do poimanja manje vrijednosti (osjećala je sram), kao posljedica spornih navoda tuženika.

 

Odlučujući o visini naknade štete, ovaj sud je vodio računa o svim elementima određenim 19. st. 2., čl. 1046. i čl. 1100. ZOO-a, budući da iznesene tvrdnje tuženika o tužiteljici po svom doslovnom značenju, tako i po svom sadržaju sadrže informacije koje su podobne kod tužiteljice izazvati duševnu bol koja po svom intenzitetu, trajanju i u sredini u kojoj je iznesena su kod iste uzrokovale jasno izraženu i manifestiranu povredu prava osobnosti. U pogledu jakosti pretrpljenih duševnih boli zbog povrede prava osobnosti, a koje je sud utvrdio saslušanjem tužiteljice, utvrđeno je da je njihov intenzitet bio takvog stupnja i trajanja da opravdava dosudu naknade u novcu, imajući u vidu da je svrha i cilj naknade duševna zadovoljština. Na temelju navedenog po stavu ovog suda, utvrđeno je da postoji osnova za naknadu neimovinske štete tužiteljice za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 5.000,00 kn, dok je s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 2.000,00 kn, tužiteljica odbijena.

 

Zatezne kamate na dosuđenu naknadu neimovinske štete dosuđene su tužiteljici od dana podnošenja tužbe tj. od 1. srpnja 2014.  do isplate, sukladno odredbi čl. 1103. ZOO-a. 

 

Odluka o kamati temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

 

S obzirom da je djelomično preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka.  Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2 i čl. 155 st. 2 ZPP-a.

 

Tužiteljici je priznat trošak zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12 i 103/14, 118/14, 107/15-dalje u tekstu: Tarifa), za sastav tužbe po Tbr. 7/1-75 bodova, za zastupanja na ročištima 19. rujna 2014., 23. prosinca 2014., 24. ožujka 2015. Po Tbr. 9/1-po 75 bodova, za sastav podneska od 29. rujna 2014. Po Tbr. 8/3-25 bodova, ukupno 325 bodova, odnosno 3.250,00 kn što uz PDV od 25%-812,50 kn ukupno iznosi 4.062,50 kn. Kako je tužiteljica u postupku uspjela sa 71%, to joj je priznat trošak u iznosu od 2.884,37 kn.

 

Tužiteljici su dosuđene kamate na trošak postupka od presuđenja do isplate sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13 i 93/14).

 

Tužiteljici je priznat trošak žalbe po Tbr. 10/1-93,75 bodova, odnosno 937,50 kn što uz PDV od 25%- 234,37 kn ukupno iznosi 1.171,87 kn, a kako je tužiteljica sa žalbom uspjela sa 71%, to joj je priznat trošak žalbe u iznosu od 832,02 kn.

 

Tužiteljici nisu priznati troškovi sudskih pristojbi na tužbu, presudu i žalbu, kao ni trošak za pristup svjedoka D. M. na ročište, obzirom da u spisu ne prileže dokazi da je tužiteljica platila pristojbe i trošak svjedoka.

 

Iz navedenih razloga je valjalo odbiti žalbu tužiteljice kao djelomično neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.000,00 kn i zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.978,13 kn sve sa pripadajućim zateznim kamatama, a djelomično prihvatiti žalbu tužiteljice i preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a i naložiti tuženiku da tužiteljici isplati 5.000,00 kn i da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 2.884,37 kn, sve sa pripadajućom zateznim kamatama.

 

Na temelju odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi trošak žalbe u iznosu od 832,02 kn.

 

U Velikoj Gorici 15. siječnja 2018.