Broj: Po-30/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

U ime Republike Hrvatske, Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Dunji Ljubičić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz S., zastupane po punomoćniku N. J., odvjetniku u S., protiv tuženih pod 1. S. P. iz S., (iza pok. M. P. i pod 2. I. M. iz S., obaju zastupanih po punomoćniku D. D., odvjetniku u S., te tuženika - protutužitelja pod 3. A. M. „P.“ iz P., zbog utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 22. travnja 2015.g. u nazočnosti stranaka, a pozivom na odredbu čl. 355.st.6. i 12. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05,- Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, nadalje u tekstu: ZPP)  dana 27. svibnja 2015.g.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice M. M., u cijelosti, a koji glasi:

„ Utvrđuje se da je ugovorna isprava Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige i na pokretninama „U S., 14. travnja 1999.g.,“ sklopljena između tuženika pod 1. i 2. kao vjerovnika i tuženika pod 3. kao dužnika, koja je ovjerena i solemnizirana kod javnog bilježnika M. I. iz S. dana 14. travnja 1999.g. pod brojem:OU-74/99-1, ništava u dijelu kojim je između tuženika radi osiguranja tražbine tuženika pod 1. i 2. sklopljen navedeni Sporazum o prijenosu vlasništva na nekretnini označenoj kao čest.zem.708,1.ZK tijelo, upisane u ZK ul.1131 K.O. S., u naravi oranica ukupne površine 468 m2 i zgrade, sagrađene na istoj četici ukupne površine 129 m2 u naravi poslovni prostor – kamenoklesarska radionica i na radnim strojevima kao pokretninama pa se nalaže uspostava zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa zabilježbe pod Z-3546/99 u ZK ul.1131 za K.O.S..

3. Dužni su tuženici u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljici parnični trošak.“             

II. Odbija se protutužbeni zahtjev tuženika pod 3. A. M., u cijelosti, a koji glasi:             

„Utvrđuje se da je ništav Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu prava vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige označenoj kao čest.zem.708 K.O. S. i na pokretninama zaključen dana 14. travnja 1999.g. u S. između M. P. i I.M. kao vjerovnika i A. M. kao dužnika ovjerenog i solemniziranog kod Javnog bilježnika M. I. iz S. dana 14. travnja 1999.g. broj: OU-74/99-1 i da ne proizvodi pravne učinke.“

III. Nalaže se tužiteljici i tuženiku pod 3. - protutužitelju da tuženicima S. P. i I. M. u roku od 15 dana isplati parnični trošak u iznosu od 2.475,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom počev od donošenja presude prvog stupnja pa do konačne isplate po kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/05) primjenom uvećane eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena.

 

Obrazloženje

 

U tužbi koja je kod ovog suda zaprimljena 31. listopada 2008.g. tužiteljica je navela da Ugovorom o zajmu i prijenosom vlasništva „U S. dana 14. travnja 1999.g.“ na nekretnini označenoj kao čest.zem.708 ZU 1131 K.O. S. u naravi kamenoklesarska radionica te strojevi za obavljanje djelatnosti, tuženik pod 3. A.M. raspolagao navedenom cjelinom s tim da je zaključenjem tog ugovora sa M. P. i I. M. radi osiguranja povrata zajma narečenima u navodnom iznosu od 152.000,00 DEM. Navedena nekretnina da predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika pod 3. A.M. pa stoga ovom imovinom tuženik pod 3. da nije mogao samostalno raspolagati bez suglasnosti tužiteljice niti je opteretiti, radi čega je navedena ugovorna isprava ništava. Isto tako da prema rezultatima dokaznog postupka u parnici ovog suda pod brojem IIP-2202/99 navedeni Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva „U S., 14. travnja 1999.g.“ predstavlja simulirani pravni posao jer stvarna visina pozajmice iznosi oko 50.000,00 DEM. Stoga je tužiteljica predložila ovom sudu donijeti presudu kojom bi se utvrdili ništetnim Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva  te ujedno da joj se naknade troškovi postupka.

U odgovoru na tužbu tuženici M. P. i I. M. su naveli kako poriču navode iste te su predložili sudu odbiti tužbeni zahtjev uz osudu tužiteljice na naknadu parničnog troška. Tuženici su naveli da je točno da je zaključen Ugovor o zajmu od 14. travnja 1999.g. radi osiguranja povrata novca kojega su tuženici M. P. i I. M. predali tuženiku A. M.. Nadalje da nije točno da navedena nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i tuženika A. M. niti da je točno da tuženik A. M. tom imovinom nije mogao samostalno raspolagati. U vrijeme zaključenja ugovora o zajmu isključivo je tuženik A. M. bio upisan kao vlasnik nekretnine koja je predmet zaloga.  Tuženici su nadalje naveli da u parničnom postupku koji je okončan povlačenjem tužbe u predmetu iste tužiteljice protiv tuženika, tužiteljica nije dokazala da tuženik A. M. nije bio ovlašten zaključiti taj Ugovor. Također u istom postupku tužiteljica da nije dokazala da je njen brak razveden niti da je podijeljena bračna stečevina, a to da ne dokazuje ni u ovoj tužbi, isto kao što ne dokazuje da prijeporna nekretnina uopće predstavlja bračnu stečevinu jer je prema saznanjima tuženih P. i M. ista stečena prije zaključenja braka između tužiteljice M. M. i tuženika  A. M.. Zajednička imovina supružnika da se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje i dokazuje, ukoliko supružnici imaju udjela u nekretninama, svaki taj udio mora biti upisan u zemljišne knjige. Zajam kojeg su dali tuženi P. i M. da je učinjen za funkcioniranje obrta tuženika A. M., odnosno osiguranje sredstava za zajedničko življenje. Dakle, tuženici posebno navode da se radi o dugu kojega je jedan supružnik učinio za vrijeme trajanja braka, pa drugi supružnik nema pravo tražiti pobijanje takvih raspolaganja jer je i tužiteljica koja je očito u braku s tuženikom A. M. imala koristi od tog novca a supružnici odgovaraju za dugove jedan drugoga te ne može tražiti svoje nesudjelovanje u podmirivanju imovinskih obveza prema trećima. Stoga tuženici M. P. I. M. ističu da je tužbeni zahtjev neosnovan te poriču da bi stvarna visina pozajmice bila niža od iznosa koji je utvrđen Ugovorom od 14. travnja 1999.g. Da je to bilo točno tada bi  A. M. zasigurno podnio odgovarajuću tužbu radi utvrđenja i smanjenja obveza odnosno duga, a što tuženik A. M. očito nije učinio, a danas je takav njegov zahtjev u zastari. Nadalje su tuženici P. i M. prigovorili označenoj vrijednosti predmeta spora, jer je iz tužbenog zahtjev jasno da je predmet spora 152.000 DEM što je danas, ukoliko bi se prihvatilo da je vrijednost predmeta spora oko 76.000 EUR-a, daleko više od onoga što je tužiteljica označila u tužbi, očito manipulirajući ovim postupkom.  U konačnici tuženici M. P. i I. M. su naveli kako im A. M., suprug tužiteljice, nije vratio dug  pa je stoga ova tužba podnesena iz razloga da se spriječi njihovo namirenje a što je učinjeno i već podnesenom tužbom, odnosno okončanom parnicom pod br. IIP-2202/99, te da se ovdje radi o klasičnoj zlouporabi prava koju sud ne može dopustiti te iz toga razloga se predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

U odgovoru na tužbu tuženik pod 3. A. M. je naveo da se ne osporavaju navodi iz tužbe. Nekretnina čest.zem.708 K.O. S. da je stečena za vrijeme braka, koji brak je zaključen 1974.g., a zemljište da je kupljeno 1975.g. Supruga da nije znala za zajam nego da je doznala kada je uknjižbe zajmodavaca provedena u zemljišne knjige. Tuženik A.M. je nadalje izjavio da je točno da je sa tuženicima M. P. i I.M., kao zajmodavcima, zaključio Ugovor o zajmu 14. travnja 1999.g., ali da nije istina da bi stvarni iznos zajma iznosio 152.000 DEM, nego da je na ime zajma ukupno preuzeo iznos od 70.000 DEM i to prvi put 50.000 DEM a zatim još 20.000 DEM. Razlika do 152.000 DEM da predstavlja obračun kamata koja je mjesečno iznosila 5% tj. 3.500 DEM. Ukupno da je na ime povrata zajma i to samo kamata vratio zajmodavcima iznos od 17.500 DEM. Stoga je tuženik pod 3.A. M. prigovorio ništavosti Ugovora o zajmu i sporazuma o prijenosu vlasništva nekretnine od 14. travnja 1999.g.

Odlučujući o gore navedenim pravnim stvarima jedinstvenom odlukom pod brojem IIP-1984/08 (kojom je pripojen protutužbeni zahtjev pod br. Po-108/11) Općinski sud u Splitu odlučio je na način da je odbio kako tužbeni zahtjev tužiteljice M. M. tako i protutužbeni zahtjev tuženika pod 3. - protutužitelja A. M.. Nakon što su tužiteljica kao i tuženik pod 3. – protutužitelj uložili žalbe Županijski sud u Splitu je odlučujući o njima dana 06. studenog 2014.g. donio rješenje pod brojem Gžo-82/13-2 kojim je ukinuo prvostupanjsku presudu pod brojem IIP-1984/08 od 29. lipnja 2012.g. i predmet je vratio na ponovno suđenje.

U dokazne svrhe sud je pregledao Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige i na pokretninama od 14. travnja 1999.g., izvadak iz zemljišne knjige ZU 1131, KO S.  od 18. prosinca 1998.g., smrtni list  Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj tužbi, Matičnog ureda S. od 26. listopada 2010.g., Rješenje o nasljeđivanju pod br. O-3393/10, UPP/OS-105/10 od 17. siječnja 2011.g., pregledan je spis Općinskog suda u Splitu pod br. IIP-2202/99 te je izveden dokaz saslušanjem M. M., I. M. i A. M., kao stranaka u postupku te svjedoka R. K., K. P., I. D. i B. Č..

                            Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

                            Protutužbeni zahtjev tuženika - protutužitelja A. M. nije osnovan.

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za potvrđenje ništavosti Ugovora o zajmu i Sporazuma o prijenosu vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige ina pokretninama od 14.travnja 1999.g. sklopljenih između M.P., pravnog prednika tužene S. P., i tuženika I.M. kao zajmodavaca te tuženika pod 3. – protutužitelja kao zajmoprimca u dijelu kojim je radi osiguranja tražbine prvo tuženice i drugo tuženika sklopljen Sporazum o prijenosu vlasništva na nekretnini označenoj kao čest.zem.708. ZK uloška 1131 K.O S., u naravi oranice ukupne površine 468m2 i zgrade sagrađene na istoj čestici ukupne površine 129m2 u naravi poslovnog prostora – kamenoklesarske radionice, kao i na radnim strojevima kao pokretninama, te ujedno zahtjev da se naloži uspostava zemljišno-knjižnog stanja kakvo je bilo prije upisa zabilježbe pod brojem Z-3546/99 u ZK ulošku broj 1131 KO S..

              Polazeći dakle od opisa onog što je među strankama dovelo do ovog parničnog postupka proveden je dokazni postupak kako bi se dobio odgovor na sporna pitanja pa je tako utvrđeno kako je dana 14. travnja 1999.g. između M. P., I. M. i A. M. sklopljen je Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva na nekretnini. Među strankama nema dvojbe oko datuma zaključenja tj. sklapanja prednjih ugovora i sporazuma kao što nije sporno niti to da je u trenutku sklapanja ovih ugovora uknjiženi vlasnik u zemljišne knjige glede nekretnine čest.zem.708 upisane u ZU 1131 KO S. vlasnik za cijelo bio A. M. N..

              Nije sporno među strankama da su tužiteljica M. M. i tuženik-protutužitelj A. M. bračni drugovi.

Sporno je među strankama je li predmetni ugovor a time i sporazum ništavan tj. ništetan i to kako iz razloga što bi se prema navodima tužiteljice radilo o raspolaganju njezinom imovinom, bračnom stečevinom, za što ona ne bi dala suglasnost odnosno prema navodima kako tužiteljice tako i tuženika - protutužitelja A. M. jer je riječ o tzv. zelenaškom ugovoru.

Traženo utvrđenje postavili su narečeni po dvije osnove koje se moraju odvojeno obrazložiti obzirom da se na njih primjenjuju različiti pravni propisi te su uvjeti traženja različiti.

Dakle, postavljeni zahtjev po osnovi zaštite bračne stečevine što ju ovom parnicom pokušava obraniti tužiteljica M. M. nije osnovan. To ne iz razloga što sud drži da M. M. nema pravo zaštiti bračnu stečevinu već iz razloga što je u trenutku zaključenja spornih pravnih poslova nekretnina u zemljišnim knjigama, dakle službenoj sudskoj evidenciji i javnim knjigama, bila upisana kao vlasništvo tuženika – protutužitelja pod 3. A. M. pa su tuženici M. P. i I. M. postupali u dobroj vjeri pri sklapanju navedenih pravnih poslova.

Međutim, i bez obzira na navedeno indikativno je vrijeme koje je trebalo tužiteljici M. M. za pokretanje ovog postupka ali je isto tako indikativno da je već jednom ranije ta ista tužiteljica pred Općinskim sudom u Splitu pokretala istovjetnu parnicu koja je završila povlačenjem njene tužbe. Prema rezultatima provedenog postupka proizlazi da je nekretnina u S. stečena u braku bračnog para M. te isto tako proizlazi da je tom nekretninom raspolagao uz prešutan „blagoslov“ svoje supruge M., baš A. M. a kako bi pokrenuo svoj „posrnuli“ posao sa kamenoklesarskom radionicom. Bračni je par imao poslovnih problema za koje je supruga znala i morala je znati jer ona nije privređivala, dakle cijela je obitelj živjela od novca što ga je M. ubirao u radionici pa ako je priliv novca bio manji ona je to morala primijetiti. Kad su se zahuktali problemi sa vraćanjem zajma M. M. aktivirala se u pokušajima da se pronađe izlaz i to su potvrdili svi saslušani svjedoci. Ovdje je bitno istaknuti kako su svjedočenja tužiteljice, tuženika – protutužitelja pod 3. kao i svjedokinje P. uzeti sa rezervom obzirom da su svi oni zainteresirani za uspjeh u ovoj parnici i to, bračni drugovi M. iz financijskih razloga, a rođakinja P. iz emotivnih. Za razliku od njihovih iskaza iskazi svjedoka R. K. i I. D. ocijenjeni su vjerodostojnima i istinitima tim više što ove osobe nisu imali, niti imaju, ikakvog razloga preferirati bilo koju od parničnih stranaka. Iz njihovih je iskaza jasno vidljivo kako je bračni par M. bio zajedno u problemu te su zajedno i pokušali pronaći izlaz iz stanja u kojeg su zapali.

              Naime, sve naprijed navedeno jer prema iskazu tužiteljice M. M. kao i svjedokinje K. P., njene rođakinje, ali i tuženika-protutužitelja A. M. doista bi proizlazilo kako su bračni drugovi M. predmetnu nekretninu stekli tijekom trajanja braka, negdje 1974.g. Isto tako analizom iskaza naprijed navedenih moglo bi se zaključiti da tužiteljica možebitno doista nije znala koji iznos je njezin suprug od tuženih P. i M. pozajmio te da je glede te pozajmice nekretninu u K.O. S. dao radi osiguranja povrata tog zajma. Iskazi tužiteljice i njezine rođakinje, K. P. pa i iskaz tuženika-protutužitelja A. M. ocijenjeni su djelomično istinitim i to samo u onom dijelu u kojem su isti svjedočili o tome kako je A. M. zapao u financijske probleme koje je mislio riješiti pozajmljivanjem novca i to baš od P. i M. zbog čega je u konačnici kao mjeru osiguranja da će zajam vratiti dao spornu nekretninu o čemu nije na valjani način izvijestio svoju suprugu. Međutim, ostaje nespornim činjenica da je i prije ovog utuženja tužiteljica M. M. za ove činjenice i okolnosti znala, ona je čak štoviše već bila pokretala istovjetan postupak pred ovim sudom a koji se vodio pod poslovnom oznakom i brojem IIP-2202/99  i koji je završio povlačenjem tužbe. Čak štoviše tijekom postupka moglo se saznati iz iskaza saslušanih svjedoka poglavito R. K. te I. D., koji svjedoci su svjedočili prema motrištu ovog suda istinito i vjerodostojno, obzirom nisu osobno involvirani u postupak te uspjeh bilo koje od stranaka u postupku njima ne znači ništa, da je tužiteljica M. M. za ovu pozajmicu saznala puno prije utuženja, sudjelovala je u pregovorima oko toga kako će se zajam vratiti, spominjala se čak i rodbina iz Australije, točnije rođak Đ. B.koji je trebao pomoći u vraćanju ovog zajma kreditiranjem u visini od 50.000 australijskih dolara.

No, sve naprijed navedene okolnosti prema motrištu ovog suda nisu od značaja za razrješenje ove pravne stvari ukoliko tužiteljica M. M. ciljano traži da se ugovorne isprave koje su sklopljene u . 14. travnja 1999.g. utvrde ništavima obzirom da se istima raspolagalo njezinom bračnom stečevinom jer prema motrištu ovog suda je odredbom čl.130. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09, nadalje u tekstu: ZV) propisano da tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju Zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi (st.1.), dok je st. 2. istog članka propisano da se vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri pisao svoje pravo na nekretnini, dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano. Opetovano se naglašava da su i temeljem odredbe čl.124. ZV-a tuženici pod 1. i 2., kao stjecatelji koji su postupali s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekli pravo vlasništva nekretnine, jer stekli su tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je njihov upis zatražen.

Napominje se da je drugostupanjski sud u svojoj odluci pod brojem Gžo-82/13-2 prihvatio kao pravilan zaključak Općinskog suda u Splitu iz odluke pod brojem IIP-1984/08 da okolnost što je treće tuženik-tužitelj A.M. spornim Ugovorom o zajmu i sporazumom o prijenosu vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige i na pokretninama raspolagao bez suglasnosti i privole tužiteljice njihovom zajedničkom imovinskom stečenom za trajanja njihove bračne zajednice odnosno nekretninom označenom kao čest.zem.708 KO S., prenijevši je u fiducijarno vlasništvo pravnog prednika prvo tuženice i drugo tuženika ne čini ništavim navedeni pravni posao jer je tužiteljica, iako nije bila ugovorna strana navedenog pravnog posla, znala da njezin suprug ima dugovanje po osnovi zajma te je i sama sudjelovala u razgovorima o modalitetima vraćanja zajma koji su prethodili sklapanju navedenog Ugovora o zajmu i Sporazuma o prijenosu vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige i na pokretninama.

Što se pak tiče drugog osnova zbog kojeg je traženo utvrđenje ništavim navedenih pravnih poslova ono se može terminirati kao traženje zaštite u slučaju zelenaškog ugovora koji je ostvareno prema stavu i navodima tužiteljice M. M. i njenog supruga tuženika – protutužitelja pod 3. A. M. u konkretnoj pravnoj stvari.

Uz naprijed navedeno za kazati je da je Županijski sud u Splitu u svojoj odluci Gžo-82/13-2 kazao da obzirom na prednje okolnosti u postupku je radi utvrđenja radi li se u konkretnom slučaju o ništavom pravnom poslu trebalo raspraviti i utvrditi je li A. M. temeljem zajmodavnog ugovora isplaćen iznos koji se navodi u čl.1. pobijanog Ugovora a pri čemu je potrebno utvrditi što je točno bio predmet zajma odnosno jesu li to bile devize ili kune uz valutnu klauzulu izraženu u DEM, ili je tim Ugovorom o zajmu izvršena samo rekapitulacija i inovacija prethodnih obveznih odnosa ugovornih strana po osnovi sklopljenih Ugovora o zajmu u devizama time da je uz ranije ugovorne obveze dodana i uglavničena tzv. zelenaška kamata.

Predmetne isprave odnosno pravni poslovi koji su sklopljeni između P., M. i M. datiraju od 14. travnja 1999.g. Prema odredbi čl. 141.st.1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine„ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, nadalje u tekstu ZOO) ništav bi bio ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog njegovi nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećeg korist koja je u očitom nesrazmjeru s onim što je on drugome dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti. Da bi se dakle, utvrdilo da je neki ugovor zelenaški, te stoga i ništav u smislu navedene odredbe, suugovaratelj koji zato ima pravni interes mora dokazati postojanje očitog nesrazmjera uzajamnih davanja koji se ispituju po objektivnim mjerilima, kao i nepovoljne okolnosti u kojim se nalazio u vrijeme sklapanja ugovora, te znanje zelenaša u teškom položaju suugovaratelja, a što se ispituje prema subjektivnim mjerilima.

Polazeći od gore navedenih osnova valja odmah istaći kako tuženik-protutužitelj pod 3. A. M. ništa od navedenog tijekom ovog postupka nije dokazao, a isto tako ništa od navedenog nije dokazala niti njegova supruga tužiteljica M. M.. U tom smislu posebno se apostrofira činjenica da je tijekom davanja svog iskaza svjedok R. K. koji je upravo bio poveznica između ove dvije ugovorne strane, jasno i logično kazao kako obje ugovorne strane u naravni poznaje iz prijateljstva njegovih roditelja te da je to bio razlog iz kojeg je on M. P. i I.M. zamolio da kao čestiti i pošteni ljudi pomognu A. M., čovjeku koji je u njihovom mjestu imao radionicu kamena u kojoj je gotovo pa cijelo mjesto prije ili kasnije radilo ili pak surađivao za radionicu. Dakle, novac koji su tuženici P. i M. pozajmili M. bio je potreban M. da premosti financijske poteškoće u kojima se tada našao a nije htio tražiti kredit od banke s tim da je kao garanciju ponudio nekretninu u S.. Svjedok R. K. u svom je svjedočenju opisao da je riječ u naravi bila o kamenoklesarskoj radionici i rabljenim strojevima koju je M. kupio u S.. Isto tako ovaj svjedok u doista jasnom i uvjerljivom svjedočenju kazao je sudu kako je posjećivao obitelj M. u S. te da je iz razgovora sa bračnim drugovima M. znao da su oni jako dobro upućeni odnosno da među njima nema tajni glede ovog objekta u S..

Iz navedenog je dakle, razvidno da je tuženik – protutužitelj pod 3. A. M. bio u određenim financijskim problemima što bi se obzirom na navedeno teško moglo nazvati stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem. To poglavito iz razloga što je dakle, iz navedenog saslušanja svjedoka K. ali i ostalih iskaza stranaka, koje je sud tijekom postupka uzeo jasno razvidno da M. nisu bili u nikakvoj teškoj financijskoj odnosno materijalnoj situaciji obzirom da su tada imali a i danas imaju i stan u S. i nekretnine na B. koje je A.M. naslijedio. Uostalom, iz svega navedenog proizlazi da u krajnjoj liniji tuženici P. i M. nisu znali niti su po bilo kojoj osnovi mogli znati za bilo kakve materijalne tegobe obitelji M.. Oni su bili zamoljeni da pomognu A. M. sa preporukama njihovog poznanika K. u njegovom kamenoklesarskom poslu, a koji je i tijekom svog saslušanja pred ovim sudom ponovio da je A. M. u njihovom mjestu na B. slovio kao pošten, vrijedan i marljiv čovjek. Upravo je temelj ovih pozajmica bila preporuka R. K. s tim da su P. i M. dobili i dodatno osiguranje za slučaj da se zajam ne vrati (jer se godinama nije vraćao i bilo je neizvjesno hoće li ga i kada M. uopće vratiti). a to je upravo bila nekretnina u K.O. S.. U tom dijelu sud je u potpunosti poklonio vjeru u kazivanje svjedoku R. K., tuženiku pod 2. I. M. kao i svjedoku I. D.. Posebno indikativno bilo svjedočenje svjedoka I.D. u tom smislu da je ovaj svjedok potvrdio kako su M. i P. bili jako tolerantni u situaciji u kojoj je on nazočio a u kojoj je M. molio za odgodu za povrat zajma. Svjedok I.D. otkrio je sudu da je odvjetnica u S., J. K. M. u trenutku sastavljanja predmetnih isprava podrobno objasnila M. što za njega znače ovi pravni poslovi.

Što se pak tiče iskaza svjedoka B. Č. valja kazati da je isti tek potvrdio da je bio bliski suradnik A.M. i da je upravo on bio osoba koja je jednom od P. i M. preuzela iznos od 15.000 DEM s tim da on ništa nije znao o detaljima posla. Potvrdio je i utoliko da je M. imao poslovnih problema, da je posao išao loše, da su gubili povjerenje klijenata što je njega dovelo da se otisne u samostalni obrt. Kazao je da M. M. poznaje kao suprugu njegovog bivšeg poslodavca A. M. ali da se ista nikada nije petljala u poslove kamenoklesarske radionice.

Obzirom na sve naprijed navedeno sud nije mogao pokloniti vjeru u kazivanje tuženiku-protutužitelju pod 3. A.M. jer njegov iskaz nije bio dosljedan  te nije bio logičan. Posve neistinito je A. M. kazivao o spoznajama svoje supruge tužiteljice. Posve neistinito kazivao je i o razlozima zbog kojih je došao u situaciju da pozajmljuje novac. Naime, od P. i M. zatražio je pozajmicu jer nije htio uzeti pozajmicu od banaka pa je posve logično i suprotno je svim njegovim tvrdnjama, da upravo osobama koje su mu ukazale ogromno povjerenje davši mu u to vrijeme poprilično veliku količinu novca, dade određenu garanciju a koja se očitovala kroz  Sporazum o prijenosu vlasništva na nekretnini. Isto tako posve je logično da je sa tuženima P. i M. ugovorio kamatu koju on posve pogrešno prikazuje kao zelenašku i koju je sam predložio, makar što on sada u svom iskazu tvrdio. Pojedinačni ugovori o zajmu pogrešno se od strane tuženika-protutužitelja pod 3. A.  M. prikazuju kao osnov za dokazivanje postojanja tzv. zelenaškog ugovora. To iz razloga što je predmet ovog postupka Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige i na pokretninama a koje su ugovorne strane sklopile dana 14. travnja 1999.g. U navedenom Ugovoru suglasnom voljom ugovornih stranaka utvrđen je iznos zajma od 152.000 DEM koji se A. M. obvezao vratiti do 01. rujna 1999.g. sa zakonskom kamatnom stopom. U ovom utvrđenju člankom 2. navedenog pravnog posla između P., M. i M. iskazan je pravi iznos duga A. M. prema P. i M. u visini od 152.000 DEM. U tom trenutku A. M. nije sporio niti na sekundu da je ovo stvarni iznos novca što ga on duguje P. i M.. Čak štoviše A.M. isto ne spori od 14. travnja 1999.g. pa sve do 27. travnja 2011.g. kada po prvi puta spominje nekakvu tzv. zelenašku kamatu. Da je kojim slučajem A. M. bio prinuđen na bilo koji način, bilo fizički bilo psihološki (što on u svom iskazu spominje kao zvanje noću, upućivanje prijetnji i sl. što mu sud uopće nije povjerovao) sklopiti ovaj pravni posao sa P. i M. on bi zasigurno zaštitu od takvog što zatražio puno prije.

Analizom cjelokupnog provedenog dokaznog postupka sud je zaključio da nema nikakve osnove prihvatiti bilo tužbeni zahtjev tužiteljice M.M. bilo protutužbeni zahtjev njezinog supruga, tuženika pod 3. i protutužitelja A. M.. Podloga za navedeno prvenstveno su bili iskazi R. K. i I. D. te I. M. jer su ti iskazi sudu bili uvjerljivi, jasni i logični. Naspram njih iskazi tužiteljice M. M., tuženika pod 3. i protutužitelja A. M., njihove rođakinje K. P. te bivšeg zaposlenika A. M., svjedoka B. Č. sud nije mogao uzeti kao vjerodostojne s tim da valja napraviti jasnu distinkciju između iskaza M. i A. M. kao stranaka u postupku te iskaza svjedoka K. P. i B. Č.. To iz razlog što su bračni par M. zainteresirani za svoj uspjeh u ovoj parnici dok svjedoci P. i Č. to nisu u punom smislu te riječi ali su njihovi iskazi neobjektivni jer su bliski bračnom paru M. i povezuje ih emocionalna rodbinska povezanost kao i odanost ranijem poslodavcu. Oni nisu neposredni vinovnici događaja te su u postupku mogli kazivati samo ono što je do njih doprlo od strane M. i A. M..

Točno je da je u vrijeme kada je sklopljen predmetni Ugovor o zajmu i Sporazum o prijenosu vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige i na pokretninama godine 1999.g. bio na snazi Zakon osnovama deviznog sustava deviznom poslovanju i prometu zlata ali je isto tako točno da je u to vrijeme bio na snazi i Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, nadalje u tekstu:ZOO/91) koja je u primjeni temeljem odredbe čl.1163.st.1.i čl.1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 nadalje u tekstu ZOO/05) koji je u čl.394. propisivao da kad obveza ima za promet svotu novca je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, izuzev kad Zakon naređuje što drugo. Pa dalje u čl.395. ZOO-a/91 stoji da ako novčana obveza protivno posebnom saveznom Zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njezino se ispunjenje može zahtijevati samo u domaćem novcu prema tečaju koji je važio u trenutku nastanka obveze. Polazeći od navedenog, iskaza stranaka u ovom postupku ali i zakonskih propisa više je nego jasno da zahtjev tužiteljice i tuženik pod 3. – protutužitelja dakle, oba zahtjeva nisu osnovana. Kao što je to više puta rečeno A. M. zajam je tražio u nekoliko navrata a razloge zašto sud smatra da nije u više slučajeva je bilo riječi o zelenaškom ugovoru već je iznio.  Upravo zbog činjenice da su u više navrata prednik prvo tužene M. P. i tuženik I. M. pozajmljivali novac A. M. koji im taj novac nije vraćao, bili su „prisiljeni“ s njim zaključiti predmetni Ugovor kako bi zaštitili svoja potraživanja. Postupajući u potpunosti lege artis solemnizirali su privatnu ispravu i u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima postojeće odnose između sebe dakle, P. i M. kao zajmodavaca, i M. kao zajmoprimca, regulirali upravo Ugovorom o zajmu i Sporazumom o prijenosu vlasništva na nekretnini koja je upisana u zemljišne knjige i na pokretninama uglavljujući u čl.1. upravo zakonsku odredbu o tome da potražuju po osnovi zajma iznos od 152.000 DEM ali protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na današnji dan. Na taj su način ugovorne stranke postupile u skladu sa ranije citiranom odredbom čl.395. ZOO-a/91. Naime, opravdanim sud drži razloge za sklapanje ovog pravnog posla u situaciji kad su prednik prvo tužene i drugo tuženik uvidjeli da vraćanje pozajmljenog novca ide teško te da A.M. čini sve da otegne i/ili gotovo uopće ne plati odnosno vrati pozajmljeni novac. U tom smislu ponovno se napominje da su birani određeni posrednici, vođeni pregovori i pokušano od strane prednika prvo tužene i drugo tuženika, sve da se pozajmljeni novac vrati a bez potrebe da se posiže za pravnom prisilom (pri tom sud naravno misli na pokretanje raznih sudskih postupaka). Svi pokušaji nisu urodili plodom iz kojeg razloga su P. i M. sa M. rekapitulirali odnose između sebe po osnovi zajmova i ono što je među njima postojalo kao odnos pretočili u pisani Ugovor o zajmu…od 14. travnja 1999.g.

Slijedom naprijed navedenog i to tim više što u nastavku postupka niti tužiteljica a isto tako niti tuženik pod 3. – protutužitelj nisu imali nikakvih relevantnih prijedloga na ovu okolnost koja je bila sporna, sud je zauzeo motrište da nema nikakvog osnova prihvatiti tužbeni i protutužbeni zahtjev M. i A. M.. Napominje se uzgred da je tužiteljica predlagala ponovno saslušanje parničnih stranaka na okolnost valute predmeta obveze kao i svjedokinje K. P. na okolnost je li tužiteljica znala ili nije za fiducijarni prijenos prava vlasništva po navedenom Ugovoru o zajmu… Međutim, ove prijedloge sud je odbio iz razloga što svjedočenje K. P. je postalo u potpunosti izlišno makar i u svojoj dopuni, u situaciji kada je i drugostupanjski sud prihvatio stajalište prvostupanjskog suda o tome da raspolaganje nekretninom bez suglasnosti i privole tužiteljice kao imovinom stečenoj za trajanja bračne zajednice nije ništavno jer, iako tužiteljica nije bila ugovorna strana, ona je za ovaj pravni posao znala i sudjelovala je u svim razgovorima o modalitetima vraćanja zajma. Što se pak tiče dopunskog kazivanja parničnih stranaka na okolnost valute, obzirom na citiranu zakonsku odredbu i izloženo motrište ovog suda takvo saslušanje postalo je u potpunosti bespotrebno.

Radi naprijed navedenog odlučeno je kao pod toč.I. i II. izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154.ZPP-a, dok je visina nastalog troška tuženicima obračunata u skladu sa Tbr.7 toč.1. te Tbr.36 Tarife o nagradama i naknadi  troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09 i 142/12) a sve sukladno izvršenom popisu i specifikaciji parničnog troška što ga je sudu predao u pisanom obliku punomoćnik tuženika prilikom zaključenja glavne rasprave to je isti trošak tužitelju priznat i to za: sastav odgovora na tužbu i pristup i zastupanje na ročištu od 22. travnja 2015.g. – svaka radnja po 100 boda te za pristup ročištu koje je odgođeno bez raspravljanja – 25 bodova. Broj bodova priznat po pojedinoj radnji obistinjen je tuženicima te je u konačnici ukupan zbir priznatih bodova pomnožen zajedno s iznosom od 10,00 kn koliko iznosi vrijednost jednoga boda dao ukupan iznos tuženicima prouzročenog parničnog troška u visini od 2.475,00 kn uvećan za 10% (na ime zastupanja više tuženika) koliko će im tužiteljica i tuženik pod 3. – protutužitelj  po ovom osnovu morati platiti jer su oni stranke koje su postupak izgubili odnosno njihovi su tužbeni i protutužbeni zahtjevi obijeni kao neosnovani. 

Radi naprijed navedenog odlučeno je kao pod toč. III izreke presude.

 

U Splitu, 27. svibnja 2015.g.