Broj: Gž-331/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivanke Maričić Orešković, predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Ježek Mjedenjak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz M., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku iz K., protiv tuženika I. T. iz M., OIB: …, osobno i kao nasljednika iza pok. M. T. iz M., zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda K. & S. iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku poslovni broj P-2050/2015-13 od 18. kolovoza 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj 19. travnja 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Uvaženjem žalbe tuženika   p r e i n a č u j e   se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku poslovni broj P-2050/2015-13 od 18. kolovoza 2016. godine i sudi:

 

              I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

             

"1. Utvrđuje se da je tužitelj M. B. iz M., OIB …stekao pravo suvlasništva na 2/6 dijelova nekretnine koja je u zemljišnim knjigama ovoga suda upisana kao z.č. 314/4, zgrada i dvorište, površine 477 m2, upisana u zk.ul. 2425 k.o. B., slijedom čega se ovlašćuje da po pravomoćnostiove presude ishodi upis stečenog prava vlasništva uz istodoban izbris s imena tuženika, upisanog u zemljišnim knjigama kao I. T. od P., M. i njegovog prednika, M. T. od P., M., a što je tuženik dužan trpjeti.

 

2. Nalaže se tuženiku naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 21.671,26 kn, u roku od 15 dana."

 

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 17.737,80 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija.

 

Obrazloženje

 

              Citiranom presudom u točki 1. izreke utvrđeno je da je tužitelj stekao pravo suvlasništva na 2/6 dijela nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao k.č.br. 314/4, zgrada i dvorište površine 477 m2 upisane u zk.ul. 2425 k.o. B., slijedom čega se ovlašćuje po pravomoćnosti presude ishoditi upis stečenog prava vlasništva uz istodoban izbris s imena tuženika, upisanog u zemljišnim knjigama kao I. T. od P., M. i njegovo prednika M. T. od P., M., što je tuženik dužan trpjeti.

 

              Točkom 2. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 21.671,26 kn, u roku od 15 dana.

 

              Protiv te presude žali se tuženik pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP). Smatra da su u odnosu na odlučne činjenice razlozi izneseni u obrazloženju presude nejasni i proturječni ukazujući time na apsolutno bitnu procesnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

              Nadalje smatra da je ova presuda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Sud prvog stupnja je zaključke da je tužitelj pravo vlasništva stekao građenjem sukladno pravnim pravilima iz paragrafa 418. i 419. Općeg građanskog zakonika (OGZ) temeljio na utvrđenjima koja nisu potpuna i pravilna zbog čega je takav pravni stav neprihvatljiv. Ističe kako se sud prvog stupnja u obrazloženju presude poziva da je predmetna nekretnina do 1959. godine bila u privatnom vlasništvu a da je od tada upisana kao društveno vlasništvo s pravom korištenja pravnih prednika stranaka, što da ne proizlazi iz rezultata dokaznog postupka. Pri tome ukazuje na Odluku o konfiskaciji Kotarskog Narodnog odbora u K. od 16. rujna 1946. godine temeljem koje je kao aktom tadašnje državne vlasti prema mišljenju tuženika ista prenijeta u državno, odnosno naknadno (1959. godine) u društveno vlasništvo s pravom korištenja. Stoga da je neprihvatljiv stav suda prvog stupnja da bi predmetna nekretnina tek 1959. godine bila u režimu društvenog vlasništva, jer da prednik tužitelja (hotelsko poduzeće) na toj nekretnini nikada nije imao pravo korištenja niti ga je dobio bilo kakvom odlukom nadležnog tijela. Stoga da je neprihvatljiv pravni stav suda prvog stupnja kako je tužitelj odnosno njegov prednik stekao pravo vlasništva građenjem, jer se po toj osnovi vlasništvo moglo steći jedino na zemljištu u privatnom vlasništvu, ali ne i na zemljištu koje je u društvenom vlasništvu i bez odgovarajućeg akta nadležnog tijela o dodjeli na korištenje građevinskog zemljišta radi izgradnje zgrade. Utvrđenje da je prednik tužitelja imao građevinsku dozvolu za dogradnju objekta na spornoj nekretnini da ne zamjenjuje rješenje nadležnog tijela o dodjeli na korištenje zemljišta pa da bi stekao pravo vlasništva građenjem. Tužitelj na kojem je teret dokaza da nije dostavio niti dokaz o tome da bi eventualno bila provedena eksproprijacija, za koju stranke nemaju saznanja da bi bila provedena, zbog čega da protivno stavu suda prvog stupnja nisu bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva građenjem.

 

              Osim toga, da je prednik tužitelja u razdoblju od 1955. do 1958. godine nadogradio objekt samo na neznatnom dijelu predmetne nekretnine što proizlazi iz priložene dokumentacije, da je 1985. godine vršio adaptaciju objekta u prijašnjim gabaritima, a tužitelj je rekonstrukciju te dogradnju stambeno-poslovne građevine na dijelu te nekretnine vršio 2000. godine, ali mu je rješenjem građevinske inspekcije od 15. ožujka 2001. godine naloženo uklanjanje i rušenje bespravnog objekta koji je građen bez odgovarajuće građevinske dozvole. Stoga da je u odnosu na izvršenu dogradnju u tom dijelu i stjecanje prava vlasništva građenjem valjalo primijeniti odredbe Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV) s obzirom na vrijeme kada je ta dogradnja vršena, a ne odredbe OGZ-a.

 

              Ukazuje i na rezultate vještačenja po vještaku geometru dipl.ing. D. G. prema kojem je ukupna izmjerena površina izgrađenosti utužene nekretnine 119 m2 a njena površina 477 m2, s time da nije raščlanjeno koja je površina izgrađenosti izvršena prilikom nadogradnje pravnog prednika tužitelja, a koja od strane tužitelja kada je to bespravno vršio tijekom 2000. godine, zatim da nije utvrđena veličina zemljišta koje služi redovnoj uporabi objekta. Uz to da je tužitelj nesavjesni stjecatelj jer su obje stranke tu nekretninu naslijedile iza smrti njihova zajedničkog prednika pok. djeda M. B. pok. P. (majka tuženika i otac tužitelja su brat i sestra), tako da je tužitelj znao da je predmetna nekretnina vlasništvo njihova prednika a ne prodavatelja iz Ugovora sklopljenog 1997. godine. Stoga smatra da rezultati dokaznog postupka ne potvrđuju osnovanost zahtjeva tužitelja pa predlaže da se uvaženjem žalbe pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije uz naknadu troškova prvostupanjskog i žalbenog postupka.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Sud prvog stupnja je u obrazloženju presude iznio razloge u odnosu na sve odlučne činjenice koji nisu proturječni, tako da je presudu moguće ispitati pa njenim donošenjem nije počinjena apsolutno bitna procesna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju tuženik sadržajno ukazuje u žalbi. Ispitujući presudu nije utvrđeno niti da bi bila počinjena koja od drugih bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Međutim, sud prvog stupnja je propustio ocijeniti sadržaj svih isprava priloženih u spisu zbog čega je izveo pogrešne pravne zaključke te prema mišljenju ovoga suda pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja usvojio iz razloga koje će se iznijeti.

 

              Neprijeporno je da je predmetna nekretnina z.č. 314/4 upisana u zk.ul. 2425 k.o. B. upisana kao vlasništvo tuženika I. T. od P. u 1/6 dijela, njegova prednika M. T. u 1/6 dijela dok su M. B. i A. B. upisane svaka u 1/3 dijela. Tužbom kojom je pokrenut predmetni postupak bile su kao tuženice obuhvaćene A. i M. B. ali je u odnosu na njih presudom poslovni broj P-403/97-24 od 8. travnja 2003. godine tužbeni zahtjev prihvaćen dok je u odnosu na tuženika ujedno i kao nasljednika pok. M. T. od P. od 1/3 suvlasničkog dijela ta presuda ukinuta.

 

              Tužitelj je kao kupac sa Hotelima H. M. kao prodavateljem dana 14. ožujka 1997. godine sklopio Ugovor o kupnji Hotela J. izgrađenog na predmetnoj nekretnini i k.č.br. 308 upisanoj u zk.ul. 1263 k.o. B., tako da je prethodno tužbom tužitelj ustao i protiv tadašnje Općine M. kao pravnog slijednika Općine K. radi utvrđenja prava vlasništva na k.č.br. 308 k.o. B., pa je u odnosu na tu nekretninu donesena djelomična presuda poslovni broj P-403/97 od 23. prosinca 1997. godine kojom je tužitelj utvrđen vlasnikom te nekretnine. Ista je kao i utužena rješenjem Hrvatskog fonda za privatizaciju od 17. siječnja 1997. godine kod pretvorbe bila procijenjena u vrijednost društvenog kapitala Hotela H. M. d.d. M. i to kao objekt Hotela J.".

 

              Iz podataka izvatka iz zemljišnih knjiga za zk.ul. 631 k.o. B. proizlazi da je prijeporna nekretnina bila upisana u tom zk. ulošku – 12. biće kao maslinjak površine 477 m2 da bi naknadno na temelju prijavnog lista bila upisana kao zgrada i dvorište sa istom površinom. Kao vlasnik navedene nekretnine bio je upisan prednik stranaka te na osnovi rješenja Uprave prihoda Narodnog odbora Općine K. od 13. kolovoza 1959. godine je upisana kao društveno vlasništvo pod poslovnim brojem Z-200/60 temeljem čl. 38. i 39. Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, sa pravom korištenja prednika stranaka I. B. pok. P. iz B., sve dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed Općini K., s time da je naknadnim prijenosom prava korištenja, odnosno prava vlasništva kao suvlasnik upisan uz ostale tuženik i njegov prednik svaki u 1/6 dijela.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje da je gradnja objekta na prijepornoj nekretnini izvršena 50-ih godina 19. stoljeća i to temeljem dozvole nadležnog tijela. Iz sadržaja građevinske dozvole broj 1564/55 – gr. 9 od 10. ožujka 1955. godine utvrđuje da je od tadašnjeg Narodnog odbora Kotara K., Hotelskom poduzeću M. bila dozvoljena gradnja i adaptacija Hotela J. u M. koja se imala izvršiti na z.č. 314/4 k.o. B.. Nadalje, iz podataka Uvjerenja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar R., Odjela za katastar nekretnina u K. od 30. listopada 2015. godine utvrđuje da je prilikom snimanja iz zraka koje je vršeno 1959. godine na toj nekretnini bila izgrađena građevina što da upućuje na osnovanost tvrdnji tužitelja da je nakon izdavanja građevinske dozvole 1955. godine pristupljeno izgradnji objekta i da je ista bila dovršena.

 

              I iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđuje da su radovi na tom objektu poduzimani 50-ih godina, da su vršeni unutar gabarita već postojećeg objekta tako da zaključuje da do dovršetka izgradnje na temelju građevinske dozvole iz 1955. godine su u kontinuitetu postojali izgrađeni građevinski objekti u funkciji Hotela J. u M. što da je potvrdio i sam tuženik, a što da potvrđuju i rezultati provedenog vještačenja po vještaku mjerničke struke.

 

              Stoga zaključuje da je već 1959. godine na toj nekretnini postojao izgrađen objekt u funkciji Hotela J. koji postoji i danas, da je prednik tužitelja bio pošteni graditelj koji je gradnju na toj nekretnini poduzeo sukladno odobrenjima nadležnih tijela na zemljištu koje je do 1959. godine bilo u režimu privatnog vlasništva, pa da su ispunjeni uvjeti iz pravnog pravila paragrafa 418 i 419 OGZ-a. Utvrđuje da je predmetna nekretnina bila obuhvaćena pretvorbom društvenog poduzeća Hoteli H. M. d.d. M. tako da je unijeta u kapital tog poduzeća, s time da je pravo korištenja bilo stečeno ali nije upisano u zemljišne knjige pa zaključuje da je u vrijeme sklapanja Ugovora sa tužiteljem prodavatelj bio izvanknjižni stvarni vlasnik te nekretnine u cijelosti. Stoga usvaja tužbeni zahtjev obvezujući tuženika naknaditi tužitelju parnične troškove.

 

              Protivno stavu tuženika prema mišljenju ovoga suda, s obzirom na sadržaj priložene dokumentacije ne proizlazi da bi utužena nekretnina bila predmet konfiskacije predniku stranaka pok. M. B.. Naime, istom je prema sadržaju rješenja Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske od 29. srpnja 1946. godine izrečena kazna gubitka političkih prava na vrijeme od šest mjeseci i konfiskacija suvlasničkog dijela hotela P. u M. pa je prema podacima izvatka iz zemljišnih knjiga grč. 308 – kuća upisana u zk.ul. 1263 k.o. B. pod poslovnim brojem Z-786/47 od 3. prosinca 1947. godine, na temelju tog rješenja upisana kao općenarodna imovina – organ upravljanja Narodni odbor Općine K., dok je prijeporna nekretnina sve do stupanja na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta 26. prosinca 1958. godine bila u statusu privatnog vlasništva. Stoga bi prema mišljenju ovoga suda proizlazilo da je u vrijeme izvršene konfiskacije zgrada Hotela J. bila upisana samo na toj čestici i da je ona bila predmet konfiskacije ali ne i utužena, kao što to pogrešno smatra tužitelj. Ovo iz razloga što bi bilo logično da je došlo do upisa općenarodne imovine i na toj nekretnini za slučaj da je ona bila predmet konfiskacije. Uz to, iz podataka naprijed citirane građevinske dozvole iz 1955. godine koja je izdana u svrhu dogradnje Hotela J. proizlazi da je ista dostavljena i predniku stranaka M. B. pok. P. a za slučaj da je bila u državnom vlasništvu za pretpostaviti je da bi prilikom izdavanja građevinske dozvole bio proveden takav upis. Evidentno je tada utvrđeno da je isti vlasnik te nekretnine i upisan u u zemljišne knjige, jer u protivnom nije bilo razloga da mu se ista dostavi. Iz navedenog dalje slijedi da prednik tužitelja nije bio pošteni graditelj, jer je znao, odnosno morao znati da je nekretnina vlasništvo druge osobe.

 

U obrazloženju građevinske dozvole navedeno je da se dogradnja vrši na prijepornoj k.č.br. 314/4 k.o. B. a da je ista eksproprira u tu svrhu i bila vlasništvo M. B. pok. P.. Međutim, iz sadržaja preostale dokumentacije ne proizlazi da bi ta nekretnina doista bila predmet eksproprijacije pa da bi u tom postupku bilo preneseno pravo korištenja na prednika tužitelja Hotelsko poduzeće M., iako bi proizlazilo da je dogradnja Hotela J. doista izvršena na dijelu te nekretnine. To potvrđuje kako sadržaj navedene građevinske dozvole tako i sadržaj Uporabne dozvole izdane od strane građevinske inspekcije dana 24. ožujka 1958. godine, kao i sadržaj rješenja Komisije za tehnički pregled, izvršene adaptacije i dogradnje Hotela J. u M. istog datuma.

 

Iz sadržaja navedene građevinske dozvole od 10. ožujka 1955. godine proizlazi da je ista izdana radi dogradnje i adaptacije Hotela J. u M. prema projektu izgrađenom od strane zavoda R., ali projekt nije priložen te nije iz sadržaja iste vidljivo na što se to odnosi. Nadalje, iz podataka dozvole broj 8779/57 izdane od strane Građevinske inspekcije Narodnog odbora Općine K. 24. ožujka 1958. godine proizlazi da se ista izdaje nakon što je Komisija za tehnički pregled izvršila pregled dogradnje objekta i to za dograđeni južni dio Hotela J. u M. za koji se izdaje uporabna dozvola a koji sadrži slijedeće prostorije: u prizemlju recepciju, u prvom polukatu jednu sobu, u prvom katu jednu sobu, u drugom polukatu jednu sobu, u drugom katu jednu sobu i u trećem polukatu jednu sobu, tj. ukupno šest prostorija. Prema sadržaju Rješenja o prijamu objekta Komisije za tehnički pregled izvršene adaptacije i dogradnje Hotela J. istog datuma broj 03-8779/1-1957 proizlazi da je od strane te Komisije primljen južni dograđeni dio Hotela J. koji sadrži prostorije kao što su navedene u naprijed citiranoj dozvoli.

 

              Iz sadržaja Uvjerenja o uvjetima uređenja prostora izdanog od strane Izvršnog vijeća Skupštine Općine K. 6. ožujka 1985. godine proizlazi da je na prijepornoj nekretnini kao i k.č.br. 314/3 te grč. 308 k.o. B. dozvoljena obnova tj. uređenje postojećeg restorana J. prema rješenju koje je izradio projektant D. K., dok iz rezultata vještačenja po vještaku mjerniku dipl.ing. V. K. proizlazi da k.č.br. 314/4 u naravi obuhvaća polovinu ograđene terase zapadno od objekta (do ulice), dvor ograđen zidom (sa južne strane) i podzidom sa istočne strane, vrt iznad podzida, stepenište, ulaz u spremište i dio kuhinje iza objekta, dok grč. 308 k.o. B. je većim dijelom pod objektima (hotel, kuhinja, cisterna), osim ograđene terase na zapadnom dijelu parcele. Iz nalaza i mišljenja vještaka dipl.ing. D. G. proizlazi da se na tim nekretninama nalaze ugostiteljski objekti koji se sastoje od dva dijela i to na grč. 308 stariji visine P+2, a da je dijelom na toj nekretnini, a dijelom i na utuženoj novi dio objekta, također visine P+2. Isto tako, iza cijelog novog dijela da je dogradnja visine prizemlja na koju se dolazi stepenicama koje su izgrađene na utuženoj nekretnini, a terasa objekta da se nalazi iznad prizemnog dijela. Prema podacima upisa u katastru da je ta nekretnina upisana kao zgrada površine 96 m2 i dvorište površine 381 m2, a da je ukupno izmjerena površina izgrađenosti 119 m2.

 

              Rješenjem Ministarstva od 15. ožujka 2001. godine naloženo je uklanjanje rekonstrukcije i dogradnje stambeno-poslovne građevine te uspostava prijašnjeg stanja na prijepornoj nekretnini i to na način da se ukloni građevina (rekonstrukcija postojeće građevine) kao i dogradnja izgrađena s južne strane uz stambeno poslovnu građevinu i uspostava prijašnjeg stanja na poslovnom prostoru prizemlja (restoranu) te stambeno poslovne građevine i rušenje jer da je isto izgradio bez građevne dozvole.

 

              Iako bi iz sadržaja priložene dokumentacije proizlazilo da je (manji) dio objekta izgrađen u razdoblju od 1955. – 1958. godine kada je nekretnina bila u statusu privatnog vlasništva i kada je građenjem na temelju valjane građevne dozvole bilo moguće stjecanje prava vlasništva građenjem sukladno pravnom pravilu paragrafa 418. OGZ-a, s obzirom na sadržaj priložene dokumentacije ne može se zaključiti da bi cjelokupna dogradnja bila izvršena u to vrijeme. Navedeno iz razloga što su naprijed citiranom građevinskom dozvolom, uporabnom dozvolom i rješenjem o prijemu objekta kao predmet dogradnje navedene određene prostorije (šest prostorija), što prema obliku, rasporedu i sadržaju dijela objekta koji se nalazi na utuženoj nekretnini, prema rezultatima mjerničkog vještačenja, ne bi odgovaralo onom navedenom u toj dokumentaciji. Osim toga, adaptacija i dio dogradnje vršen je 1985. godine kada je nekretnina bila u statusu društvenog vlasništva te je dio dogradnje tužitelj izveo 2000. godine, za što mu je izdano naprijed citirano rješenje i obveza rušenja. Stoga je da bi se mogao usvojiti tužbeni zahtjev na tužitelju bio teret dokaza da je vlasništvo cjelokupne nekretnine stekao građenjem u vrijeme kada je ista bila u statusu privatnog vlasništva i kada je građenjem mogao steći vlasništvo zgrade a time i pravo korištenja zemljišta na kojem je zgrada izgrađena i koje služi redovnoj uporabi zgrade. Međutim opisane kontradiktornosti u sadržaju priložene dokumentacije ne potvrđuju da je dogradnja izvršena od strane tadašnjeg Hotelskog poduzeća M. u sada postojećim gabaritima objekta. Zbog navedenog prema mišljenju ovoga suda tužitelj nije dokazao da bi njegov prednik Hoteli H. M. bio nositelj prava korištenja navedene nekretnine i vlasnik zgrade izgrađene na toj nekretnini pa da bi na temelju Ugovora o kupoprodaji od 13. ožujka 1997. godine na njega prenio pravo vlasništva. Međutim, sve da je predmetna nekretnina i do 1958. godine bila u statusu društvenog vlasništva, nisu ispunjeni uvjeti za utvrđenje da je prednik tužitelja stekao pravo korištenja na prijepornoj nekretnini pa da bi stupanjem na snagu ZV-a i unošenjem u pretvorbu postala njegovo vlasništvo, a potom vlasništvo tužitelja.

 

              Naime, prema odredbama tada važećeg Zakona o prometu zemljišta u zgrada (Službeni list FNRJ 26/54, 19/55, 53/62 i 43/65) i to odredbi čl. 37. Skupština općine imala je mogućnost građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu davati na korištenje između ostalog radnim i drugim samoupravnim organizacijama i građanskopravnim osobama radi podizanja zgrade za njihove potrebe, a prema odredbi čl. 38. prijenosom prava vlasništva odnosno prava korištenja na zgradu podignutu na dodijeljenom građevinskom zemljištu prelazi na onoga koji stječe zgradu i pravo korištenja zemljišta. Rješenje o davanju građevinskog zemljišta na korištenje na osnovi zaključka Skupštine općine donosio je općinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove kako je to bilo propisano odredbom čl. 40. toga Zakona. Međutim, iz sadržaja spisa predmeta s obzirom na navedeni sadržaj priložene dokumentacije ne proizlazi da bi bilo postupano na navedeni način niti da bi sukladno tada važećem Zakonu o eksproprijaciji (Službeni list FNRJ 12/57) bio za tu nekretninu proveden postupak propisan tim Zakonom, pa između ostalog da bi bilo doneseno rješenje o eksproprijaciji i utvrđena naknada. Samo navod u obrazloženju građevinske dozvole da je nekretnina eksproprirana predniku stranaka to prema mišljenju ovoga suda ne potvrđuje.

 

              Iz navedenog proizlazi da tužitelj nije dokazao da bi njegov prednik stekao pravo korištenja prijeporne nekretnine pa da bi unošenjem u pretvorbu bili ispunjeni uvjeti iz čl. 364. i čl. 365. ZV-a, odnosno da bi stekao pravo vlasništva te da bi to pravo pravnim poslom prenio na tužitelja.

             

              Stoga je uvaženjem žalbe tuženika pobijanu presudu valjalo preinačiti i zahtjev tužitelja odbiti.

 

              S obzirom na ovakav ishod žalbenog postupka valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka te sukladno odredbi čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka te obvezati tužitelja naknaditi tuženiku prouzročene parnične troškove.

 

              Dosuđeni iznos odnosi se na troškove zastupanja tuženika po odvjetniku na ročištima od 21. listopada 1997. godine, 3. veljače 1998. godine, 27. veljače 2003. i 8. travnja 2003. godine u zatraženom iznosu od 400,00 kn prema Tbr. 9. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 69/93., 87/93., 16/94., 11/96. – Tarifa/93, 91/04., 37/05., 59/07. i 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14; dalje Tarifa/04). Nadalje, za zastupanje na ročištima od 8. veljače 2006. godine., 3. travnja 2007. godine, 5. srpnja 2010. godine, 5. listopada 2010. godine i 3. studenoga 2010. godine iznos od po 750,00 kn prema Tbr. 9. t. 1. Tarife. Uz to, pripada mu i trošak zastupanja na ročištu od 30. studenoga 2005. godine kao i za ročište za objavu od 17. studenoga 2010. godine u iznosu od 375,00 kn, a za ročišta od 22. studenoga 2011. godine, očevid od 18. travnja 2012. godine te ročišta od 25. veljače 2013. godine, 3. svibnja 2016. godine i 4. srpnja 2016. godine iznos od po 750,00 kn prema Tbr. 9. t. 1. Tarife. Na ime troška sastava žalbe od 26. listopada 2007. godine iznos od 937,50 kn prema Tbr. 10. t. 1. Tarife/04 te za sastav dva podneska od 3. travnja 2007. i 4. listopada 2010. godine u iznosu od po 750,00 kn prema Tbr. 8. t. 1. Tarife, a za sastav podneska od 25. rujna 2007. godine iznos od 187,50 kn. Nadalje, pripada mu i trošak sastava žalbe od 10. veljače 2017. godine također u iznosu od 937,50 kn kao i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 800,00 kn te presudu u iznosu od 500,00 kn. Dakle, tuženiku na ime troškova zastupanja po odvjetniku pripada iznos od 13.412,50 kn, PDV u iznosu od 3.025,30 kn uzimajući u obzir stopu važeću u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji te na ime troškova pristojbi iznos od 1.300,00 kn (za koje je priložen dokaz o uplati), odnosno ukupan iznos od 17.737,80 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev neosnovan.

 

              Slijedom iznesenog primjenom odredbe čl. 373. t. 3. ZPP-a preinačena je pobijana presuda na način naveden u izreci ove presude.

 

U Rijeci 19. travnja 2017. godine