Broj: Kž 518/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Melite Božičević-Grbić i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika M. G., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Sisku od 03. lipnja 2014., broj K-7/14, u sjednici vijeća održanoj 18. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženika M. G. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Sisku od 03. lipnja 2014., broj K-7/14 optuženik M. G. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, pokušaja silovanja iz članka 153. stavak 1. u vezi članka 152. stavak 1. i članka 34. KZ/11, za koje je na temelju citiranih zakonskih odredbi osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine. Ova kazna je na temelju članka 56. KZ/11 uvjetovana na način da se neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru od 24. rujna 2013. do 02. listopada 2013.

 

Oštećenica F. J. je na temelju članka 158. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda i 143/12, 145/13, 152/14 - u daljnjem tekstu: ZKP/08) upućena da imovinsko pravni zahtjev ostvaruje u parnici.

 

Na temelju članka 148. ZKP/08 optuženik je obvezan naknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik M. G. po branitelju M. R. odvjetniku iz S. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi je predloženo ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu ili usvajanje žalbe i oslobođenje optuženika od optužbe.

 

U odgovoru na žalbu optuženika državni odvjetnik je predložio njezino odbijanje kao neosnovane, smatrajući da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te na temelju tako utvrđenog stanja izveo pravilni zaključak za koji je dao jasne i valjane razloge.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razmatranje. Sjednica vijeća je bila javna i održana je u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i branitelja optuženika koji su o sjednici bili uredno obaviješteni te u odsutnosti optuženika koji o promjeni stana nije izvijestio sud.

 

Žalba optuženika je neosnovana.

 

Nije u pravu optuženik kada ističe da je pobijana presuda nezakonita jer se temelji na iskazima svjedoka D. J. i V. Š., inače optuženikovih nećaka po tazbini, a djece oštećenice F. J., koji prilikom ispitivanja nisu bili upozoreni na blagodat nesvjedočenja. Naime, optuženik je bio u braku sa sestrom oca D. J. i V. Š., dakle njihov međusobni tazbinski odnos bio je zasnovan na braku optuženika i tetke ovih svjedoka. Međutim, u skladu s odredbom članka 285. stavak 1. točka 2. ZKP/08 obveze svjedočenja su oslobođeni srodnici po tazbini do drugoga stupnja zaključno, a što u pobočnoj liniji obuhvaća braću i sestre supružnika dok su njihova djeca odnosno nećaci, srodnici po tazbini u pobočnoj liniji  i to u trećem stupnju pa se na njih ne odnosi oslobođenje od svjedočenja. Stoga iskazi svjedoka D. J. i V. Š. predstavljaju zakonite dokaze pa ih je prvostupanjski sud pravilno koristio za utvrđivanje činjeničnog stanja.

 

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja optuženik u žalbi iznosi svoju analizu i tumačenje provedenih dokaza te na tome zasnovane svoje zaključke o spornom događaju. Međutim, svojim tvrdnjama i zaključcima optuženik nije uspio dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda niti na njima utemeljene zaključke. Nije u pravu optuženik kada prigovara da su iskazi svjedokinja S. V., susjede oštećenice i A. V. nećakinje svjedokinje, suprotni i kontradiktorni. Činjenica da je svjedokinja S. V. imenovala osobu za koju joj je oštećenica rekla da ju je silovao a  svjedokinja A. V. nije već je navela da ju je silovao neki muškarac, ne čini ova dva iskaza kontradiktornim, posebno kad se ima u vidu da svjedokinja V. ne živi u susjedstvu, odnosno uopće ne živi u S. pa tako ne može poznavati sve osobe koje tamo stanuju.

 

Nadalje, neosnovano optuženik osporava značaj iskaza liječnice dr. V. V. P., inzistirajući na tome da nisu pronađene bilo kakve povrede koje bi upućivale na silovanje. Međutim, liječnica je kao svjedokinja okolnosno iskazivala o stanju oštećenice koja je došla u njezinu ordinaciju, a koju poznaje kao svojeg pacijenta, navodeći da je plakala prilikom kazivanja o spornom događaju, što je adekvatna reakcija na traumatično iskustvo, te da se oštećenica žalila na bolove. Tom prilikom je oštećenicu upozorila da je njezina obveza, kao liječnice, prijaviti događaj. Prvostupanjski sud je pravilno svjedočki iskaz dr. V. V. P. povezao s iskazom oštećenice te njezine kćeri i sina te je na temelju tih iskaza na nesumnjiv način utvrdio odlučne činjenice, odnosno da je optuženik u cilju zadovoljenja svog spolnog nagona svoje spolovilo s leđa stavio u predio oštećeničine vagine s namjerom da penetrira no unatoč višestrukih pokušaja, zbog izostanka erekcije u tome nije uspio pa je konačno odustao. Iskaz oštećenice nije doveden u sumnju, naprotiv potkrepljuje ga iskaz njezine kćeri V. Š., kojoj je oštećenica ispričala što joj se dogodilo, i to upravo na okolnosti razvoja događaja u oštećeničinoj kući. Prvostupanjski sud nije bio ni u kakvoj sumnji što se tiče utvrđenog činjeničnog stanja pa nije bilo mjesta primjeni načela in dubio pro reo. Potrebno je naglasiti da na činjenično stanje nije od utjecaja činjenica što je ovaj pokušaj silovanja prijavljen nakon pet dana, za što je osim toga oštećenica navela razloge, a utvrđenja ne mogu biti dovedena u pitanje niti uslijed izostanka tragova koji nisu niti prikupljani tijekom postupka. Činjenica da je optuženiku dijagnosticirana erektilna disfunkcija uvjetovala je izostanak dovršenog spolnog odnosa uslijed čega je izmijenjena optužba te je optuženik proglašen krivim za pokušaj a ne dovršeno kazneno djelo silovanja. 

 

Slijedom svega navedenog, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sva bitna obilježja inkriminiranog djela pa nije počinjena ni povreda kaznenog zakona koja bi bila posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

S obzirom na to da je optuženik podnio žalbu iz žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj sud je bio dužan razmatrati pobijanu presudu u dijelu odluke o kazni.

 

Prvostupanjski sud pravilno je cijenio olakotnim dosadašnju neosuđivanost optuženika, dok činjenicu da je kazneno djelo ostalo u pokušaju, opravdano nije smatrao olakotnom jer je izostanak potpunog spolnog odnosa uvjetovan okolnostima koje su bile izvan sfere volje optuženika. Nekritični odnos prema djelu, povezan s pogibeljnosti djela, stupnjem kaznene odgovornosti optuženika te njegovo nastojanje da diskreditira oštećenicu kao svjedokinju, pravilno je cijenjeno otegotnim. Kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine podobna je za utjecaj na optuženika ali i druge osobe da ne čine kaznena djela a ujedno je dostatna prijetnja optuženiku da u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Ujedno će ova kazna doprinijeti jačanju svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja, s obzirom da je optuženiku, koji se nalazi u zreloj životnoj dobi, ovo prvi i do sada jednini eksces takve prirode.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavak 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti da je na kakav drugi način povrijeđen kazneni zakon na štetu okrivljenika, na što je dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

Slijedom navedenog je na temelju članka 482. ZKP/08 odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 18. svibnja 2017.