Broj: Kž 414/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća te Žarka Dundovića i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. B., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. st. 1. i čl. 21. st. 3. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 9. svibnja 2017. broj K-8/16-35, u sjednici održanoj 30. kolovoza 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Varaždinu oslobodio je od optužbe opt. S. B. zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju u prekoračenju nužne obrane iz čl. 110. u vezi čl. 34. i čl. 21. st. 3. KZ/11, te je na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Optuženik je putem branitelja M. B., odvjetnika iz V., podnio odgovor na žalbu u kojem predlaže da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrdi.

 

Spis predmeta je sukladno odredbi čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika sud prvog stupnja je pravilno utvrdio da je opt. S. B. kritične zgode postupao u granicama nužne obrane zbog čega ga je ispravno, na temelju čl. 453. toč. 1. ZKP/08, oslobodio od optužbe.

 

Naime, sud prvog stupnja je na temelju uvjerljive i dosljedne obrane optuženika, koja je potvrđena iskazima svjedoka B. K., M. Z., snimkom s mobitela koju je načinio svjedok M. Z. te nalazom i mišljenjem vještakinje za sudsku medicinu A. K., utvrdio da je obrana, koju je on poduzeo kritične zgode otklanjajući nesporno protupravni napad od strane ošt. I. L. i J. M., bila u smislu odredbe čl. 21. st. 2. KZ/11 prijeko potrebna.

 

Dakle, na temelju navedenih korespondirajućih dokaza, sud prvog stupnja je ispravno utvrdio da su ošt. i J. M., nakon što su zajedno s A. M. od strane ribočuvara B. K. i optuženika bili zatečeni u nezakonitom ribolovu na ribnjaku, ribočuvare napali i to najprije optuženika udarcima ribičkim štapom, a nakon toga su napad usmjerili na B. K. Nadalje, sud prvog stupnja je ispravno utvrdio da su napadači, nakon što su savladali K. udarcima rukama i nogama te drvenom batinom koju je imao J. M., na način da su ga oborili na tlo i tom mu prilikom zadali čitav niz tjelesnih ozljeda opisanih u izreci presude, napad potom usmjerili na optuženika koji je u odbijanju napada nožem ubo oštećenika u trbuh.

 

Da se tijek događanja odigrao upravo na navedeni način ukazuju ne samo naprijed navedeni dokazi, već i u određenim dijelovima i svakako zainteresirani svjedoci J. M. i A. M. koji, unatoč očitom nastojanju da ribočuvare prikažu kao ravnopravne sudionike sukoba koji su prihvatili tuču, priznaju da su u navedenom obračunu vozač (K.) i suvozač (optuženik) svaki u jednom momentu uslijed zadobivenih udaraca bili oboreni na tlo, a što se podudara s iskazima optuženika i navedenih svjedoka. Konačno, da je tijek događanja bio takav kakvim ga utvrđuje sud prvog stupnja u biti ne osporava niti državni odvjetnik. Međutim, prema tvrdnji optužbe, koja se ponovno ističe u žalbi prilikom osporavanja utvrđenja suda prvog stupnja, u postupanju optuženika se unatoč njegovoj poziciji napadnute osobe, ne radi o „čistoj“ nužnoj obrani, već o njenom prekoračenju. Prema stavu optužbe, radilo se o ravnopravnom sukobu u kojem s jedne strane sudjeluju J. M. i oštećenik, a s druge strane optuženik i B. K. Nadalje, državni odvjetnik smatra da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da su navedeni napadači na optuženika nasrnuli istovremeno navodeći da takav zaključak ne proizlazi niti iz jednog dokaza. Naprotiv, stav je žalbe da se radilo o tuči u kojoj sa svake strane aktivno sudjeluju po dvije fizički podjednako spremne osobe, pa kraj činjenice da je oštećenik bio goloruk, nije bilo prijeke potrebe da ga optuženik ciljano ubada u trbuh, dakle, u vitalni dio tijela zadajući mu teške i po život opasne ozljede, tako da je smrtni ishod izbjegnut isključivo hitnom medicinskom intervencijom.

 

Žalitelj ovakvim paušalnim prigovorima koji nemaju potvrdu u izvedenim dokazima niti u jednom momentu ne dovodi u pitanje ispravnost naprijed navedenih utvrđenja suda prvog stupnja.

 

Naime, da se nije radilo o ravnopravnoj istovremenoj tuči po dvije osobe sa svake strane nedvojbeno proizlazi iz navedenih iskaza optuženika te svjedoka B. K. i M. Z. Svi oni na gotovo suglasan način opisuju najprije napad dvojice napadača na K., a nakon što su ga savladali obojica kreću u napad na optuženika.

 

Dakle, u takvoj situaciji, kada optuženik, koji je već na početku sukoba bio napadnut od strane oštećenika ribičkim štapom, vidi da su napadači udarcima rukama, nogama i štapom oborili K. na tlo, i da napad usmjeruju na njega, te ga oba napadača počinju udarati, uslijed čega i on nesporno zadobiva tjelesne ozljede po glavi i tijelu, izvan bilo kakve je sumnje da se ne radi o ravnopravnom sukobu. Optuženika koji ima 67 godina napadaju daleko mlađe osobe, stare 28 i 20 godina, i koje su svakako fizički spremnije za sukob, pri čemu jedna od njih u rukama ima i batinu (nađena pri provođenju očevida na licu mjesta s tragovima krvi) i koju je nesporno prethodno koristila u obračunu s K. U takvim dramatičnim okolnostima, u kojima optuženik ima na umu i da se u blizini nalazi njegov unuk star dvanaest godina, kraj činjenice da optuženik nema na raspolaganju nikakvo drugo sredstvo kojim bi mogao od sebe uspješno odbiti takav istodobni protupravni napad, osim noža na rasklapanje kojeg je imao u džepu, evidentno je da on ubadanjem nožem napadača, ne prekoračuje granice nužne obrane, kako to pogrešno smatra tužitelj, već postupa u nužnoj obrani. Sud prvog stupnja ispravno utvrđuje da u opisanoj dinamici događanja optuženik objektivno nije mogao odbiti napad golim rukama na neki drugi način i da, s obzirom da mu se oštećenik nalazio sučelice postavljen, nije niti bio u poziciji da oštećenika ubode u neki drugi, manje životno važan dio tijela.

 

Stoga se sve tvrdnje žalbe o tome da je optuženik, kao osoba koja je radila kao zaštitar i koja je, bez obzira na razliku u godinama, mogla odbiti napad oštećenika bez upotrebe noža, odnosno da je mogao napadača nožem ubosti u neki drugi dio tijela, ukazuju neživotnim konstrukcijama koje ne uvažavaju svu ozbiljnost opisane situacije.

 

Optuženik, u trenutku kada ga u navedenim okolnostima, nakon što su prethodno onesposobile njegovog kolegu ribočuvara, napadaju dvije osobe, ima pravo da u cilju otklanjanja napada takvog intenziteta u kojem se koristi batina, ubosti nožem napadača kojim se nalazi sučelice, pa i uz pristanak da napadača braneći se usmrti. Pri tome je neodlučno, a u kom pravcu nepotrebno prigovara žalitelj, da optuženik nije imao razloga bojati se za život, jer da je K. u prethodnom napadu zadobio samo lake tjelesne ozljede. Naime, kod postupanja u nužnoj obrani je odlučno pitanje da se radi o istovremenom ili izravno predstojećem napadu koji se na drugi način nije mogao odbiti, dakle da je obrana bila prijeko potrebna. Intenzitet napada i obrane u konkretnom slučaju nije u bitnom neproporcionalan, a pitanje razmjera vrijednosti napadnutog dobra i dobra koje je obranom povrijeđeno, nije u navedenom kontekstu odlučno, jer u situaciji kada se napad na drugi način ne može otkloniti blažom obranom, napadnuto dobro se može braniti i težom povredom dobra napadača. Dakle, u sukobu prava i neprava, kao u konkretnom slučaju, nije odlučno to što optuženiku eventualno i nije prijetila opasnost da će u napadu biti usmrćen, jer je on imao prvo štititi svoj životni integritet te upotrijebiti nož kao jedino sredstvo koje mu na efikasna način omogućava da se obrani.

 

Prema tome, suprotno tvrdnjama državnog odvjetnika, sud prvog stupnja je sve odlučne činjenice pravilno utvrdio.

 

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalba nije osnovana, a pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti nisu utvrđene povrede iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, na temelju čl. 482. ZKP/08 je presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 30. kolovoza 2017.