Broj: Kž-346/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, kao sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Zdravka Pintarića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Stanke Vuk-Pintarić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženika L. Š., zbog kaznenih djela iz čl. 272. st. 2. Kaznenog zakona  („Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - dalje u tekstu: KZ/97) i čl. 123. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici protiv presude Općinskog suda u Koprivnici broj 1 K-57/12-123 od 9. listopada 2015., u sjednici vijeća održanoj 5. rujna 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici i potvrđuje pobijana presuda suda prvoga stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom suda prvoga stupnja optuženik L. Š. oslobođen je od optužbe da bi počinio kaznena djela iz čl. 272. st. 1. i 2. KZ/97 i čl. 123. st. 2. KZ/11 (u uvodu napadane presude je očiglednom omaškom naznačen članak 193. st. 2. KZ/11) na način i pod okolnostima opisanim u točkama 1. i 2. izreke te presude, slijedom čega je na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 – dalje u tekstu: ZKP/08) odlučeno da troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. t. 1. – 5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava. 

             

              Protiv te presude je Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici ( dalje u tekstu: ODO) pravovremeno podnijelo žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Optuženik L. Š. je putem branitelja A. Č., odvjetnika iz Z., podnio odgovor na žalbu u kojem je u cijelosti osporio žalbenu argumentaciju državnog odvjetnika i predložio da se predmetna žalba odbije kao neosnovana.

 

              U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj KŽ-DO-365/17-2 od 10. kolovoza 2017. vratio ovome sudu drugog stupnja.

             

              Žalba nije osnovana.

 

              Nije u pravu ODO kada predmetnu presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo opisano u točki 1. izreke napadane presude.

 

              Sud prvoga stupnja je optuženika L. Š. oslobodio od optužbe za kazneno djelo iz čl. 272. st. 1. i 2. KZ/97 primjenjujući načelo in dubio pro reo, jer na temelju rezultata dokaznog postupka nije mogao sa sigurnošću tvrditi da je optuženik počinitelj tog kaznenog djela. Naime, u predmetnom su slučaju konkurirale dvije oprečne verzije nastanka prometne nesreće – ona opisana u točki 1. optužnice, tj. da je optuženik L. Š. pretjecao preko neisprekidane uzdužne linije nepoznato vozilo ispred sebe, bez da se uvjerio da to pretjecanje može izvršiti na siguran način, olako držeći da time neće ugroziti druge sudionike u prometu, zbog čega je na sebi lijevom dijelu kolnika namijenjenom kretanju vozila iz suprotnog smjera prinudio oštećenika M. M., koji je upravljao mopedom krećući se pravilno uz svoj desni rub kolnika, na reagiranje naglim kočenjem i bacanjem s mopeda udesno, pri čemu je imenovani oštećenik zadobio opisane teške tjelesne ozljede (oštećenikova verzija); i druga, da se optuženik L. Š. kretao svojim desnim prometnim trakom i da je na kritičnom dijelu ceste uočio oštećenika na mopedu, koji se kretao na njegovoj (optuženikovoj) traci, zbog čega je optuženik, radi izbjegavanja sudara, skrenuo ulijevo, no kako je oštećenik također u tom trenutku skrenuo u svoju desnu stranu došlo je do konkretnog prometnog udesa (optuženikova verzija).

 

              Raspolažući s naprijed u bitnome iznijetim inačicama mehanizma nastanka prometne nesreće koja je predmet inkriminacije sud prvoga stupnja je zaključio da odlučne činjenice koje terete optuženika u ovom slučaju nisu utvrđene s izvjesnošću, odnosno potpunom sigurnošću, tj. da u pogledu njih postoji sumnja, zbog čega se one ne mogu smatrati pouzdano utvrđenima, slijedom čega je posegnuo za primjenom pravila iz čl. 3. st. 2. ZKP/08. Naime, prvostupanjski je sud oštećenikov opis prometne nezgode ocijenio nedovoljno uvjerljivim i to iz dva razloga: prvo, jer je u opreci s nalazom i mišljenjem sudsko-medicinskog vještaka dr. J. Š., drugo, jer ga osporava iskaz neutralnog svjedoka – očevica F. B.. Budući pak da je usuglašenim prometno-tehničkim vještačenjem po vještacima D. F., dipl. ing., i P. T., dipl. ing., dopuštena tehnička mogućnost da se predmetni prometni udes zbio na način kako ga opisuje optuženik L. Š., sud prvoga stupnja je imao dodatni razlog za primjenu instituta in dubio pro reo, jer činjenice koje idu u korist optuženika uzimaju se da postoje već onda ako su samo vjerojatne.

 

              ODO osporava stav prvostupanjskog suda izražen u pobijanoj presudi i to argumentira sljedećim razlozima: da unatoč tome što prometno-tehnički vještaci ne isključuju da je do predmetne prometne nesreće došlo na način kako ju je opisao optuženik, da je u takvom slučaju radnja optuženika u vidu prelaska vozilom na njegovu lijevu stranu kolnika bila preuranjena, odnosno da se radilo o atipičnoj reakciji, jer mu je bilo uputnije prikočiti i zaustaviti se vozilom uz sebi desni rub kolnika, zatim da optuženik L. Š. i svjedok F. B. na rekonstrukciji nisu pokazali pravo mjesto sudara, zbog čega po mišljenju ODO nije jasno zašto prvostupanjski sud u napadanoj presudi upire samo na nevjerodostojnost iskaza oštećenika M. M., i konačno da se svjedok F. B. pojavio kao očevidac ove prometne nesreće tek nakon nekoliko godina od početka ovog kaznenog postupka, zbog čega je prema stajalištu državnog odvjetnika vjerodostojnost njegova iskaza krajnje upitna.

 

              Ovakvom argumentacijom ODO nije doveo u razumnu sumnju zaključak suda prvoga stupnja na kojem se bazira pobijana oslobađajuća presuda u odnosu na inkriminaciju iz čl. 272. st. 1. i 2. KZ/97.

 

              Suština problema, naime, nije u tome je li optuženikova reakcija na pojavljivanje mopeda iz suprotnog smjera, koji se kretao po optuženikovoj desnoj prometnoj traci, bila pogrešna ili neadekvatna prometnoj situaciji, nego je li se optuženik motornim vozilom uopće kretao na način kako ga se tereti, odnosno je li poduzimao radnju pretjecanja nepoznatog vozila ispred sebe i pri tome kršio blanketni prometni propis iz čl. 66. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ( dalje u tekstu: ZOSPC-a). Sud prvoga stupnja je, po mišljenju ovog žalbenog suda, iznio valjane i uvjerljive razloge kojima se vodio kod ocjene o postojanju dvojbe glede egzistiranja ovih odlučnih okolnosti (oštećenikov opis mehanizma nastanka predmetne prometne nesreće nije u suglasju sa stručnim mišljenjem naprijed imenovanog sudsko-medicinskog vještaka koji je isključio mogućnost da je oštećenik konstatirane teške tjelesne ozljede zadobio u kontaktu osobnog vozila optuženika i njegovog mopeda, jer one ne predstavljaju primarno nastale ozljede, već je riječ o ozljedama nastalima padom na kolnik, dok oštećenik poriče pad s mopeda prije sraza s vozilom optuženika, a osim toga svjedok F. B. kao očevidac, kojem prvostupanjski sud opravdano poklanja vjeru, osporava oštećenikovu tvrdnju da je optuženik u kritičnom momentu obavljao radnju pretjecanja i potvrđuje optuženikovu verziju nastanka ovog prometnog udesa). Kako pak usuglašenim prometno-tehničkim vještačenjem, kao što je već rečeno, nije isključeno da se mehanizam ove prometne nezgode odvijao na način kako ga je prezentirao optuženik L. Š., i po uvjerenju ovog žalbenog suda ostalo je dvojbeno je li se spomenuti optuženik uistinu kritične zgode vozilom kretao na način kako se tereti, tj. je li doista poduzimao radnju pretjecanja i pri tome postupao protivno blanketu iz čl. 66. st. 1. ZOSPC-a.

 

              Nadalje, valja odgovoriti žalitelju da nitko od sudionika ove prometne nesreće, uključujući i svjedoka – očevica, na rekonstrukciji nije pokazao točno mjesto zaustavljanja osobnog vozila i mopeda nakon nesreće, što i ne čudi jer je rekonstrukcija obavljena gotovo sedam godina nakon inkriminiranog događaja, a to što se F. B. kao svjedok pojavio naknadno tijekom trajanja kaznenog postupka samo po sebi nije okolnost koja bi utjecala na ocjenu vjerodostojnosti njegova iskaza.

 

              Stoga slijedom iznijetih razloga žalba ODO iz ove žalbene osnove nije prihvaćena.

 

              Sud prvoga stupnja je, naime, pravilno postupio kada je na temelju raspoložive dokazne građe i njene analize primijenio odredbu čl. 3. st. 2. ZKP/08 kao osnovu za oslobađajuću presudu u odnosu na inkriminaciju iz čl. 272. st. 1. i 2. KZ/97.

 

              Nije u pravu ODO niti kada u pravnom lijeku ističe povredu kaznenog zakona u odnosu na kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 2. KZ/11 opisano u točki 2. izreke napadane presude. To kazneno djelo ispravno je podvedeno pod pravnu oznaku kaznenog djela iz čl. 123. st. 2. KZ/11 (stupio na snagu 1. siječnja 2013.), jer je ono blaže za počinitelja od kaznenog djela nepružanja pomoći osobi koja je teško tjelesno ozlijeđena u prometnoj nesreći iz čl. 273. st. 1. KZ/97 (koji je važio u vrijeme počinjenja djela). To poradi toga što je za kazneno djelo iz čl. 273. st. 1. KZ/97 odgovarao vozač motornog vozila ili drugog prijevoznog sredstva koji ostavi bez pomoći osobu koja je teško tjelesno ozlijeđena tim motornim vozilom ili prijevoznim sredstvom, dok za kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. KZ/11 odgovara onaj tko ne pruži pomoć osobi u opasnosti koju je sam prouzročio, iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe i drugoga.  Prema tome za kazneno djelo iz čl. 123. st. 2. KZ/11 kazneno odgovara samo onaj tko ne pruži pomoć osobi u opasnosti koju je sam prouzročio, a budući da je prvostupanjski sud optuženika L. Š. oslobodio od optužbe za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. i 2. KZ/97, pravilno ga je oslobodio i od optužbe za kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 123. st. 2. KZ/11, jer u provedenom kaznenom postupku nije utvrđeno da je predmetnu prometnu nesreću prouzročio upravo imenovani optuženik. On je eventualno ostvario obilježja kaznenog djela iz čl. 104. st.1. KZ/97, odnosno čl. 123. st.1. KZ/11, no ono mu se kao takvo ne stavlja na teret predmetnom optužnicom.

 

              Stoga žalba ODO nije uvažena niti iz ove žalbene osnove.

 

              Kako, dakle, žalbeni razlozi u ovom slučaju nisu ostvareni, a preispitivanjem pobijane presude, sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. t. 1. i 2. ZKP/08, nisu uočene povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Varaždinu, 5. rujna 2017.