Broj: Gž-943/16

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Robertu Fabrisu, kao sucu pojedincu, u

ostavinskom postupku iza pok. J. S. iz P. , predlagatelja H. S. K.-und M. G., sa sjedištem u G., Republika Austrija, kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., odlučujući o žalbi predlagatelja protiv rješenja Općinskog suda u Varaždinu, posl.br. O-2420/15-2 od 31. ožujka 2016. godine, dana 4. rujna 2017. godine

r i j e š i o   j e

Prihvaća se žalba predlagatelja H. S. K.-und M. G., sa sjedištem u G.,  Republika Austrija te se u cijelosti ukida rješenje Općinskog suda u Varaždinu, posl.br. O-2420/15-2 od 31. ožujka 2016. godine i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog predlagatelja H. S. K.-und M. G., sa sjedištem u G. za raspoređivanje kč.br. 790/2, u naravi oranica V. G. površine 487 hvati, upisane u zk.ul.br. 416 k.o. M. u 4/10 dijela, kč.br. 877/1, u naravi vinograd u P., površine 67 hvati, upisane u zk.ul.br. 416 k.o. M. u 4/10 dijela,te kč.br. 304/37, u naravi oranica u P., površine 208 hvati, upisane u zk.ul.br. 571 k.o. M. u 17/25 dijela kao naknadno pronađena ostavinska imovina pok. J. S. iz P. , rođenog …, a umrlog …, umirovljenika, umrlog bez oporuke, državljanina RH, te je upućen predlagatelj da svoja prava ostvaruje u parnici.

              Protiv navedenog rješenja žalbu pravovremeno podnosi predlagatelj, iz svih žalbenih razloga, te navodi da je sukladno čl. 5. Zakona o nasljeđivanju određeno da se ostavina  sastoji od svega onoga što je bilo ostavljeno u trenutku smrti, te da nije na zakonskim nasljednicima da odlučuju što ulazi u ostavinu ostavitelja ili ne, već ostavinu čini imovina ostavitelja koju je imao u trenutku svoje smrti i to „ex lege“, dok se nasljednici mogu odreći nasljedstva, a do čega u ovom postupku nije došlo. U protivnom, žalitelj ističe da bi se nasljednicima dala mogućnost da samostalno odlučuju o tome koja će imovina ostavitelja ući u ostavinu, a što ni značilo da neka imovina ostavitelja ne bi imala nasljednike i nikada ne bi ni postala ostavinom, a takvu mogućnost odredbe Zakona o nasljeđivanju ne predviđaju.

              Nadalje navodi u konkretnom slučaju ponijanom odlukom suda imovina ostavitelja ne bi pripala nikome, pa slijedom toga ne bi predlagatelj mogao nastaviti ovrhu za svoja potraživanja.

Isto tako ističe da je čl. 234.st.1. ZN-a određeno ako se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem, sud neće ponovno provoditi ostavinsku raspravu već će ovu imovinu novim rješenjem rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku, pa kraj činjenice da je kći pok. ostavitelja T. G. ustupila majci svoj nasljedni dio, to je sud trebao odrediti provođenje ostavinske rasprave za raspoređivanje naknadno pronađene imovine.

              Žalbeni je prijedlog da se preinači pobijano rješenje te usvoji prijedlog predlagatelja ili da se ukine  pobijano rješenje i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

              Žalba predlagatelja osnovana je.

U ovom ostavinskom postupku iza smrti pok. J. S. iz P. , postupajući po prijedlogu prvostupanjski je sud odbio prijedlog predlagatelja za raspoređivanje naknadno pronađene imovine, te je upućen da svoja prava ostvaruje u parnici,  uz zaključak da se zakonske nasljednice iza pok. J. S., supruga N. S. i kći T. G. nisu složile s navodima predlagatelja da ostavinsku imovinu pok. J. S. čine i kč.br. 790/2,  upisana u zk.ul.br. 416 k.o. M. u 4/10 dijela, kč.br. 877/1 upisana u zk.ul.br. 416 k.o. M. u 4/10 dijela, te kč.br. 304/37, upisana u zk.ul.br. 571 k.o. M. u 17/25 dijela, odnosno da je sporno spadaju li  navedene nekretnine u ostavinu pok. ostavitelja J., pozivajući se na odredbu čl. 234. st. 1. ZN-a. 

              Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka, ocjena je ovog suda da je sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa ovom ostavinskom postupku pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog predlagatelja.

              Naime, u času smrti ostavitelja, ostavina umrle osobe prelazi na njegovog nasljednika po sili zakona (čl. 129. ZN-a).

              Dok u ostavinskom postupku nasljednici (zakonski ili oporučni) daju izjavu o prihvaćanju, odricanju ili ustupanju nasljedstva koji im ima pripasti temeljem zakona ili oporuke, a potom sud donosi deklaratorno rješenje o nasljeđivanju.

Suprotno stajalištu prvostupanjskog suda, po ocjeni ovog suda u konkretnom ostavinskom postupku ne postoji prijepor da li ta naknadno pronađena imovina spada u ostavinu, niti to prizlazi is spisa jer niko ne tvrdi da je ta naknadno pronađena imovina raspoložena za vrijeme života ostavitelja, već nasljednici nisu dali svoju nasljedničku izjavu povodom naknadno pronađene imovine, dok je ta imovina prešla na nasljednike u času smrti ostavitelja sukladno čl. 129. Zakona o nasljeđivanju.

Člankom 234. Zakona o nasljeđivanju propisano je da ukoliko se nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju pronađe imovina koja nije obuhvaćena tim rješenjem sud neće ponovno provoditi ostavinsku raspravu nego će ovu imovinu novim rješenjem rasporediti na temelju prije donesenog rješenja o nasljeđivanju, osim ako se neki od nasljednika odrekao nasljedstva ili svoj nasljedni dio ustupio sunasljedniku.

Stoga, po ocjeni ovog suda pogrešno je sud odbio prijedlog predlagatelja, te istog uputio u parnicu, jer iz zemljišno knjižnog izvatka proizlazi da je ostavitelj upisan kao suvlasnik predmetnih nekretnina koje su naknadno pronađene, pa je u tom postupku trebao pozvati nasljednike na davanje nasljedničke izjave, poučiti ih o njihovim pravima i posljedicama ne davanja nasljedničkih izjava, a potom temeljem danih nasljedničkih izjava donijeti rješenje o nasljeđivanju u svezi naknadno pronađene imovine ostavitelja.

              Kako sud prvog stupnja nije na ovaj način pristupio utvrđenju činjenica relevantnih za odlučivanje u ovom ostavinskom postupku, to je pogrešno primijenio materijalno pravo, radi čega je valjalo prihvatiti žalbu žalitelja i sukladno odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP-a riješiti kao u izreci ovog rješenja.

U Puli – Pola, 4. rujna 2017. godine