Broj: Revt 11/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. I. d.d. u stečaju, V., zastupanog po punomoćniku A. L., odvjetniku u S. B., protiv tuženika P. b. d.d. P., sada P. b. d.d., zastupana po punomoćniku Ž. D., odvjetniku u P., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenu protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-1920/09-3 od 6. ožujka 2013., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-420/08 od 16. veljače 2009., u sjednici održanoj 21. listopada 2015.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se proglasi ovrha u predmetu Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu broj Ovr-233/05 od 21. prosinca 2005. nedopuštenom. Ujedno je odbijen i zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelju.

 

              Istom je odlukom naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 215.780,00 kn, u roku od 8 dana.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

 

              Rješenjem suda drugog stupnja u toč. I. izreke odbačena je kao nedopuštena tuženikova žalba izjavljena protiv gore navedene presude suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za proglašenje ovrhe nedopuštenom.

 

              U toč. II. izreke ukinuta je presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 215.780,00 kn i u tom je dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              U toč. III. izreke odlučeno je da će se o zahtjevima stranaka za naknadom troška postupka u povodu pravnog lijeka odlučiti konačnom odlukom.

 

              Protiv navedene presude suda drugog stupnja reviziju je podnio tužitelj pozivom na  bitne povrede odredaba parničnog postupka i na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači tako što bi se prihvatio tužbeni zahtjev ili da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik se reviziji usprotivio smatrajući ju neosnovanom, pa je predložio da se ona odbije.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Ovaj je revizijski sud ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi iz čl. 392.a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 – dalje ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Ispitujući na takav način pobijanu presudu ne nalazi se da bi u njenom donošenju bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Ovo stoga jer pobijana presuda sadrži razloge, oni su jasni i nema proturječja, zbog čega se ona u svemu može ispitati.

 

              Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1., u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a, jer je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ocijenio one žalbene navode koji su bili od odlučnog značenja za ovo presuđenje, a koje u svemu prihvaća i ovaj sud.

 

              Navodi revizije izneseni u pravcu da je bilo potrebno po službenoj dužnosti u ovoj parnici ocjenjivati je li rješenje o ovrsi broj Ovr-233/05 od 21. prosinca 2005. istovjetno ovršnom prijedlogu (toč. A revizije), da je prvostupanjski sud trebao po službenoj dužnosti odbaciti prijedlog za ovrhu zbog toga što nije postupljeno po odredbi čl. 160. st. 2., čl. 165. i čl. 171. Ovršnog zakona (toč. B revizije), te da je zbog toga što nisu navedeni točni nazivi ovršenika i ovršenikova dužnika u prijedlogu za ovrhu, niti su navedeni njihovi matični brojevi i žiro računi, ovrha nedopuštena (toč. C revizije), nisu od utjecaja na ovo presuđenje, jer zbog tih razloga tužitelj nije niti pokrenuo ovu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Utoliko ti razlozi, izneseni već u žalbi tužitelja, a koje sada ponavlja i u reviziji, nisu bili od odlučne važnosti, pa time što drugostupanjski sud te žalbene navode nije posebno ocijenio, nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a koja bi utjecala na zakonitost pobijane presude.

 

              Predmet spora predstavlja tužbeni zahtjev tužitelja da se ovrha u predmetu Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu broj Ovr-233/05 proglasi nedopuštenom. Ovo iz razloga jer da se ovrhovoditelj, a tuženik u ovom sporu, mogao naplatiti od glavnih dužnika u ovršnim predmetima pokrenutim protiv glavnih dužnika M. g. d.o.o., P. d.o.o. i G. d.o.o. V., zbog čega da je, zatraživši naplatu od ovršenika (tužitelja), zloupotrijebio izdane bjanko mjenice u odnosu na njega. Nadalje ovrhu smatra nedopuštenom jer da se ovrhovoditelj mogao naplatiti prodajom založene nekretnine od glavnoga dužnika, te iz razloga što tuženik nije dokazao da se ne može naplatiti od glavnoga dužnika, pa tužitelj osporava osnovu i visinu tražbine. K tome ističe da tuženik nije prijavio tražbinu u stečajnom postupku te da je ovrha nedopuštena i zbog toga što je tuženik razlučni vjerovnik u tom stečajnom postupku.

 

              Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, a takvu je odluku drugostupanjski sud potvrdio u tom dijelu, nalazeći u bitnome da tužitelj nije dokazao da bi se tuženik kao ovrhovoditelj naplatio od glavnih dužnika unatoč pokrenutih ovršnih postupaka prema glavnim dužnicima, niti je dokazao da bi u prijedlogu za ovrhu bio naveden netočan iznos tražbine, tj. duga, o čemu da tuženik nije kao ovrhovoditelj zloupotrijebio bjanko zadužnice prema tužitelju kao ovršeniku. Smatra drugostupanjski sud k tome da stečajni postupak pokrenut protiv tužitelja nema utjecaja na ishod ove parnice radi nedopustivosti ovrhe, a niti bi okolnost da bi tuženik bio razlučni vjerovnik bila od utjecaja na ovu parnicu, jer sud nije ovlašten ispitivati u ovoj vrsti parnice status tuženika kao razlučnog vjerovnika u pokrenutom stečajnom postupku.

 

              Pobijanom presudom zato sud zaključuje da je iz svih tih razloga tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, jer se radi o tužitelju sa statusom jamca plaća iz odredbe čl. 111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08 – dalje ZOO).

 

              Ovaj revizijski sud u svemu prihvaća razloge iz pobijane presude, zbog čega se u smislu odredbe iz čl. 396.a st. 1. ZPP-a poziva na te razloge.

 

              Stoga će revizijski sud, u smislu stavka 2. iste zakonske odredbe, odluku Visokog trgovačkog suda objaviti sa svojim razlozima na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zajedno sa ovom revizijskom odlukom.

 

              Kako stoga revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, valjalo je reviziju tužitelja kao neosnovanu odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 21. listopada 2015.