Broj: Rev-x 512/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Šarića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. B. iz J., koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog društva V., J₁., Š., S., J.₂ i J.₃ iz R., protiv tuženice M. K. iz L., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda M. J., K. L. i V. J. P. iz O., radi utvrđenja i vraćanja dara radi povrede nužnog dijela, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, broj Gž-5113/12-2 od 20. veljače 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog  suda u Opatiji, broj P-368/07 od 31. srpnja 2012., u sjednici održanoj 7. lipnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da učinjeno raspolaganje imovinom na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zaključenog između M. K. kao davatelja uzdržavanja i sada pok. J. B. kao primatelja uzdržavanja predstavlja darovanje (toč. I izreke) i da se u ostavinsku imovinu iza pok. J. B. iz O., …, vraća dar učinjen tuženici na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju od 12. prosinca 2000. i to u pogledu dijela nekretnine koja je opisana u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Opatiji kao stan koji se sastoji od sobe i kuhinje, izbe, kupaonice i predsoblja površine 103,29m2, a nalazi se u O., …, ulaz 1., prizemlje, broj stana 000 i nalazi se u zgradi sagrađenoj na grč. 15., z.k.ul. 561 k.o. V. (toč. II izreke). Ujedno je naloženo tuženoj da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu 13.343,37 kn (toč. III izreke).

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda tako da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja (toč. 1. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu 10.890,62 kn (toč. 2. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili preinačiti tu presudu te odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a) st. 1.  Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), ZPP-a, a koja se na temelju odredbe čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i smo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi da je raspolaganje koje je na temelju Ugovora o dosmrtnom uzdržavanju učinio sada pok. J. B. predstavlja darovanje i da se u ostavinsku masu iz pok. J. B. vrati dar učinjen tuženici i to u pogledu trosobnog stana površine 103,29 m2 koji se nalazi u O., ...

 

Stranke su djeca pok. J. B. koji je sa svojom kćerkom, ovdje tuženicom, sklopio Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju kojim se ona kao davateljica uzdržavanja obvezala uzdržavati oca na sljedeći način: osigurati redovnu prehranu i nabavku potrebne odjeće i obuće, pribaviti potrebne lijekove i osigurati liječnika, pružiti mu na svaki drugi način svu njegu, pažnju i skrb a za slučaj smrti pokopati ga sukladno mjesnim običajima, snositi pogrebne troškove, brinuti se o održavanju i uređenju grobnice te snositi sve pripadajuće izdatke.

 

Sud prvog stupnja je zaključio da je do sklapanja ugovora došlo na inicijativu oca tako da kćeri da stan na najbrži i najjednostavniji način, a da nije bila u pitanju potreba za uzdržavanjem, već ideja i želja oca da kćerka postane vlasnicom predmetnog stana. Također je zaključio da neposredni motiv nije bio sklopiti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju već ugovor o darovanju.

 

Drugostupanjski sud je zaključio da je otac stranaka bio relativno dobrog psihičkog i fizičkog općeg stanja s obzirom na životnu dob te da nije bio ovisan o ičijoj financijskoj pomoći jer je imao takva primanja od kojih je mogao podmirivati svoje potrebe, ali da nije mogao sam funkcionirati jer nije kuhao niti održavao kuću i domaćinstvo, prao odjeću i ostalo tako da je motiv i cilj sklapanja predmetnog ugovora odluka oca da se tuženicom sklopi ugovor radi pružanja pomoći i brige o njemu, a da za uzvrat njoj pripadne vlasništvo njegovog stana (a ne da joj ga daruje).

 

Suprotno revizijskim navodima, drugostupanjska presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Naime, tužitelj u reviziji ističe da drugostupanjski sud nije dao valjano obrazloženje zašto smatra da predmetni ugovor ne predstavlja zapravo ugovor o darovanju, odnosno da nije uzeo u obzir da sada pok. J. B. nije imao nikakve financijske potrebe, niti osobne potrebe za tuđom pomoći i njegom, da je samostalno vozio auto, sam živio i potpuno normalno funkcionirao i da u njegovim životnim navikama i postupanju nije bilo nikakve razlike i postupanja prije sklapanja ugovora i nakon sklapanja ugovora, a da mu tuženica nije kupovala odjeću i obuću niti osiguravala nužne potrepštine te kako se cijela protučinidba tuženice sastojala u tome da opere, ispegla rublje i počisti kuću. Dakle, da kod sada pok. J. B. nije postojala potreba za uzdržavanjem što je bit ugovora o doživotnom uzdržavanju (ispravno dosmrtnom jer je u ovom sporu riječ o ugovoru o dosmrtnom uzdržavanju).

 

Navedeni revizijski prigovor nije osnovan jer je sud drugog stupnja dao valjano obrazloženje za svoju odluku ističući da sada pok. J. B. nije bio ovisan o ičijoj financijskoj pomoću jer je imao takva primanja od kojih je mogao podmirivati svoje potrebe, ali da nije mogao sam funkcionirati jer nije kuhao niti održavao kuću i domaćinstvo, prao odjeću i ostalo, a imao je potrebu za pomoći druge osobe jer je kao dijabetičar imao potrebu za posebnim režimom prehrane i zato što se nikad nije naučio održavati kuću i domaćinstvo (prije mu je to radila supruga, a od njene smrti tuženica).

 

Slijedom toga, drugostupanjski sud je zaključio da je motiv i cilj sklapanja predmetnog ugovora odluka oca da s tuženicom sklopi ugovor radi pružanja pomoći i brige o njemu, a da za uzvrat njoj pripadne stan u vlasništvo, a ne da joj ga daruje.

 

Stoga neosnovano tužitelj ističe da drugostupanjski sud nije dao valjano obrazloženje za svoju odluku i tome počinio bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Revizijski navodi kojima se nastoji obezvrijediti obvezu tuženice na način da revident sam računa koliko bi (novčano) vrijedila pomoć i briga tuženice te da je to nesrazmjerno u odnosu na vrijednost stana, ne dovode u pitanje zakonitost pobijane presude jer niti odredba čl. 586. st. 1.  3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 dalje: ZOO) kojom je propisano što se smatra ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju, ne zahtijeva adekvatnost činidbe.

 

Nadalje, u odnosu na preostale revizijske navode, prema ocjeni ovog revizijskog suda, drugostupanjski sud je za svoj zaključak dao jasne i obrazložene razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud pa se umjesto posebnog obrazloženja u kojem bi te razloge trebalo samo ponoviti, na njih poziva na temelju odredbe čl. 396.a st. 1.ZPP-a, kojim je određeno da se u slučaju kada sud odbije reviziju iz čl. 382. st. 1. ZPP-a, može se umjesto posebnog obrazloženja pozvati na razloge iz drugostupanjske presude ako ih prihvaća.

 

U skladu sa odredbom čl. 396.a st. 2. ZPP-a, na Internetskim stranicama objavit će se drugostupanjska odluka na koju se poziva ovaj sud.

 

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 393. ZPP-a, odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 7. lipnja 2016.