Broj: Gž-1455/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja E. o. d.d. iz Z., , OIB: …, zastupanog po punomoćnicima iz O. društva G. i partneri, protiv tuženika T. P. iz Č., D, OIB:.., zastupanog po punomoćniku V. M., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Čazmi broj P-334/15-15 od 07. srpnja 2015., dana 27. listopada 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru – Stalne službe u Čazmi broj 18 P-334/2015-15 od 07. srpnja 2015. godine.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Bjelovaru – Stalne službe u Čazmi broj 18 P-334/2015-15 od 07. srpnja 2015. godine naloženo je tuženiku P. T. iz Č., , da tužitelju E. o. d.d. Z., , isplati na ime regresnog duga iznos od 44.020,78 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 27. travnja 2012. godine pa do isplate, po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu (točka I izreke), i da tužitelju isplati na ime naknade parničnog troška iznos od  6.892,50 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07. srpnja 2015. godine pa do isplate, po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište uvećanjem za pet postotnih poena eskontne stope Hrvatske narodne banke važeće zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu (točka II izreke).

 

Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/88 – u daljnjem tekstu:ZPP), pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži, i to tako da pobijanu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva i dosudom parničnog troška tuženiku, ili da ju ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Tuženik žalbu izjavljuje i zbog žalbenog razloga iz odredbe čl.354. ZPP-a, ali u njoj ne navodi koju je to bitnu povredu učinio sud prvog stupnja niti je to moguće zaključiti iz obrazloženja žalbe. S obzirom na to, ovaj sud drugog stupanja je pobijanu presudu, glede navedenog žalbenog razloga, ispitao u granicama određenim odredbom čl.365.st.2. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/88 – u daljnjem tekstu:ZPP). Na taj način je utvrđeno da sud prvog stupnja nije učinio ni jednu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti (bitne povrede iz čl.354.st.2. t.2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a), jer pobijana odluka nije donesena u sporu koji ne ide u sudsku nadležnost, jer se donesena odluka ne temelji na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, jer u postupku nisu sudjelovale osobe koje ne mogu biti stranke, a one koje su sudjelovale u postupku bile su pravilno zastupane, jer pobijanom presudom nije odlučeno o zahtjevu o kojemu već teče parnica, ili o kojemu je već pravomoćno presuđeno, ili o kojemu je sklopljena sudska nagodba, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih ju ne bi bilo moguće na valjan način ispitati, i jer predmetnu tužbu nije trebalo odbaciti zbog toga što nije pravovremeno podnesena ili zbog toga što prije njenog podnošenja nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drugačijeg ostvarivanja prava.

 

Predmet spora u ovoj parnici je regresna tražbina tužitelja, kao osiguravatelja, po isplaćenoj naknadi štete oštećenom, nastale u štetnom događaju (prometna nezgoda) koji je skrivio tuženik kao njegov osiguranik po ugovoru o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti.

 

Polazeći od nespornih i tijekom postupka utvrđenih činjenica, i to da je tuženik upravljajući po tužitelju osiguranim vozilom pod utjecajem alkohola skrivio nastanak prometne nezgode dana 22.07.2001. godine, da je tužitelj kao osiguravatelj tuženika u razdoblju od 13.09.2005. godine pa do 26.04.2012. godine isplatio oštećenima iz navedene prometne nezgode naknadu štete u iznosu znatno većem od onog do kojeg je limitirana odgovornost osiguranika u slučaju gubitka prava iz osiguranja, da prema podacima D. zavoda za statistiku prosječna isplaćena mjesečna plaća za 2014. godinu iznosi 5.533,00 kuna – pa 12 takvih plaća iznosi 66.396,00 kuna, i da je tuženik kroz sklapanje ugovora o životnom osiguranju tužitelju namirio dio dužne regresne tražbine u iznosu od 21.283,22 kune, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za utuženi iznos od 44.020,78 kuna. Pri tome sud prvog stupnja otklanja kao neosnovan prigovor da je pitanje regresnog duga tuženika riješeno 2003. godine nagodbom koja je u cijelosti izvršena, a otklanja i prigovor zastare utužene tražbine – jer utvrđuje da se u zastari nalaze iznosi naknade štete isplaćeni oštećenima do 11.08.2008. godine, a da se u zastari ne nalaze isplate oštećenima izvršene 11.09.2011. godine, 23.11.2011. godine i 26.04.2012. godine, pa polazeći od toga kao i od činjenice da iz predmetnog štetnog događaja još nije izvršena isplata sve štete, sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljeva tražbina nije u zastari.  

 

Pobijajući navedenu odluku suda prvog stupnja zbog žalbenih razloga iz odredbe čl.355. i čl.356. ZPP-a, tuženik u žalbi i nadalje osporava postojanje regresne tražbine – tvrdeći pri tome da su stranke navedeno pitanje riješili sklapanjem izvansudske nagodbe po kojoj je tuženik tužitelju isplatio (isplatom premija po zaključenoj polici životnog osiguranja) iznos od 21.283,22 kune, zbog čega tuženik tužitelju više ništa ne duguje iz predmetnog štetnog događaja, a ističe i to  da je sud pogrešno ocijenio i prigovor zastare tražbine tužitelja.

Naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene.

 

Naime, žalbene tvrdnje, u kojima tuženik ističe da su stranke glede regresne tražbine tužitelja još u mjesecu rujnu 2003. godine zaključile izvansudsku nagodbu, da je tuženik ispunio obvezu iz te nagodbe (sklopio ugovor o životnom osiguranju i platio ugovoreni iznos iz tog ugovora) slijedom čega tražbina tužitelja više ne postoji, ne mogu se prihvatiti jer za njim nema utemeljenja u dokazima koji su izvedeni u postupku pred prvostupanjskim sudom te u činjenicama koje proizlaze iz tih dokaza – i to iz u spisu postojeće korespondencije vođene između tužitelja i tuženikova odvjetnika (list 51-52), ponude o sklapanju ugovora za životno osiguranje (list 38) te dokumentacije o izvršenim uplatama tuženika po tom ugovoru (list 39-42) i očitovanja tužitelja (list 71-72). Iz navedenog te iz navoda stranačkog iskaza tuženika nije moguće zaključivati o tome da su stranke, time što su se sporazumjele da će tuženik umjesto plaćanja tužitelju s osnova regresa do tada isplaćenog iznosa (16.400,00 kuna) trećoj oštećenoj osobi sklopiti sa tužiteljem ugovor o životnom osiguranju te plaćanjem premija za to osiguranje isplatiti tužitelju iznos od 21.283,22 kune u vremenskom razdoblju od šest godina, sklopile ugovor kojim oni u potpunosti rješavaju pitanje regresne obveze tuženika spram tužitelja po štetnom događaju koji je on nesporno skrivio upravljajući vozilom u alkoholiziranom stanju,  i da tim ugovorom stranke reguliraju sva svoja uzajamna prava i obveze iz navedenog pravnog odnosa. I prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a kao što to zaključuje i prvostupanjski sud, iz navedenih dokaza moguće je izvesti zaključak samo o  tome da su se stranke sporazumjele samo o načinu regresnog povrata iznosa 16.400,00 kuna isplaćenog oštećenoj osobi do momenta postizanja toga sporazuma – odnosno da tuženik taj dio regresnog duga neće tužitelju vratiti jednokratnom isplatom tog duga već da će to učiniti isplatom iznosa od 21.283,22 kune, tj. isplatom većeg iznosa ali u obrocima, tj. u ukupno 72 obroka ili kroz vrijeme od šest godina, i to plaćanjem u tom razdoblju premija za životno osiguranje.

 

Neosnovane su i žalbene tvrdnje da je sud pravog stupnja pogrešno ocijenio neosnovanim prigovor zastare  tužiteljeve tražbine unatoč tome što je taj prigovor sud prvog stupnja pogrešno ocjenjivao uz primjenu roka općeg roka zastare od pet godina.

 

Naime, tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije bilo sporno da je tuženik, kao tužiteljev osiguranik temeljem sklopljenog ugovora o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti prema polici osiguranja broj 0808042122 od 03.10.2001. godine, dana 22.07.2001. godine skrivio prometnu nezgodu, i da je tuženik pri prouzrokovanju prometne nezgode upravljao osobnim vozilom pod utjecajem alkohola slijedom čega je došlo kod njega do gubitka prava iz osiguranja u skladu sa odredbom čl.3.st.1.t.3. Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti.

 

Nadalje, sam tužitelj je u tužbi tvrdio, a što je dokumentirao i uz tužbu priloženom dokumentacijom i što tuženik tijekom postupka nije osporio, da je po navedenom štetnom događaju oštećenom isplatio naknadu štete, i to dana 13.09.2005. godine iznos od 150.000,00 kuna, dana 11.08.2006. godine iznos od 150.000,00 kuna, dana 11.12.2008. godine iznos od 60.000,00 kuna, dana 23.11.2011. godine iznos od 60.000,00 kuna, i dana 26.04.2012. godine iznos od 50.000,00 kuna, ili sveukupno 470.000,00 kuna, i trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kuna i to dana 26.06.2006. godine iznos od 1.500,00 kuna i dana 11.09.2009. godine iznos od 1.500,00 kuna. Tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da je tužitelj, prije naprijed navedenih isplata naknade štete, oštećenom isplatio i iznos od 16.400,00 kuna dana 26.04.2002. godine.

 

Predmetna tražbina tužitelja je regresna tražbina prema svome osiguraniku sa kojim je imao zaključen ugovor o obveznom osiguranju od odgovornosti, i to tražbina koja osiguratelju pripada zbog gubitka prava iz osiguranja osiguranika  u smislu odredbe čl.3.st.3.t.3. Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti, prema kojoj odredbi tuženik za isplaćenu štetu regresno ne odgovara bez ograničenja – već maksimalno do iznosa koji ne prelazi dvanaest prosječnih plaća prema zadnjem službenom izvješću Državnog zavoda za statistiku. S obzirom da ukupno isplaćena šteta oštećenima znatno prelazi limit tuženikove odgovornosti, u predmetnoj parnici tužitelj regresno i potražuje iznos do kojeg je limitirana tuženikova odgovornost za isplaćenu štetu, umanjen za ono što je do sada on platio tužitelju, pri čemu sam tužitelj u tužbi navodi da prosječna isplaćena neto plaća po zaposlenome u pravnim osobama RH za rujan 2014. godine iznosi 5.442,00 kuna – iz čega bi proizlazilo da limit tuženikove odgovornosti iznosi 65.304,00 kuna.

 

Kako se u smislu naprijed navedenog radi o regresnoj tražbini tužitelja prema tuženiku kao svome osiguraniku, ista zastarijeva u roku od 3 godine u skladu sa odredbom čl.380.st.3. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 –u daljnjem tekstu ZOO/91), odnosno odredbom čl.234.st.3. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05 i 41/08 – u daljnjem tekstu: ZOO/05), a ne protekom općeg  roka zastare od pet godina (tako i Vrhovni sud RH u odlukama Rev-939/12, Rev-56/00, Rev-1371/09, Rev-1432/10, Rev x-420/14, Rev x-345/15) kako to pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja.

 

Odredbom čl.215.st.1. ZOO/05 (jednako kao i odredbom čl.361.st.1. ZOO/91) propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, a odredbom čl.216. ZOO/05 (čl.362. ZOO/91) je propisano da zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

 

Pravo zahtijevanja regresne tražbine osiguratelja od osiguranika koji je skrivio trećim osobama štetu vezana je uz isplatu naknade štete oštećenom – odnosno sa tim momentom nastaje pravo zahtijevati ispunjenje te obveze, no neosnovane su žalbene tvrdnje tuženika u kojima se ističe da je za ocjenu prigovora zastare relevantna samo isplata štete izvršena 13.09.2005. godine, a da su sve kasnije isplate štete oštećenima nevažne zbog toga što je tužitelj pravo zahtijevanja regresne isplate maksimalnog iznosa do kojeg je limitirana tuženikova odgovornost stekao već naprijed navedenom isplatom – jer ista višestruko premašuje taj limit regresne odgovornosti.

 

Ako se pođe samo od isplate štete izvršene dana 13.09.2005. godine, tada bi utužena regresna tražbina tužitelja, primjenom odredbe čl.380.st.3. ZOO/91, doista bila u zastari, jer je tužba u ovom predmetu podnesena 08.12.2014. godine. Isto vrijedi i ako se pri ocjeni prigovora zastare pođe od isplata štete izvršenih 26.06.2006. (1.500,00 kuna), 11.08.2006. (150.000,00 kuna), 11.12.2008. (60.000,00 kuna), 11.09.2009. (1.500,00 kuna) i 23.11.2011. godine (60.000,00 kuna), jer je i glede ovih isplata tužba u ovom predmetu podnesena nakon isteka roka zastare od tri godine.

 

Međutim, nije sporno da je tuženik iz predmetnog štetnog događaja isplatio naknadu štete oštećenom i dana 26.04.2012. godine u iznosu od 50.000,00 kuna, i s obzirom na vrijeme te isplate te moment podnošenja tužbe (08.12.2014. godine) potpuno je jasno da tužiteljeva regresna tražbina nije u zastari, jer računajući od 27.04.2012. godine pa do podnošenja tužbe nije istekao trogodišnji rok zastare.

 

Pri ocjeni visine regresne tražbine u smislu odredbe čl.3.st.3.t.3. Uvjeta za osiguranje od automobilske odgovornosti mjerodavna je visina prosječne mjesečne isplaćene neto plaće u vrijeme kada se ostvaruje pravo na regresnu isplatu – a ono se ostvaruje momentom izvršene isplate štete oštećenom. Prema podacima D. zavoda za statistiku Republike Hrvatske (NN broj 32/13) prosječna mjesečna isplaćena neto plaća u 2012. godini je iznosila 5.478,00 kuna, iz čega onda proizlazi da limit tuženikove regresne odgovornosti u tom momentu je iznosio 65.736,00 kuna. Kako nije sporno da je tuženik tužitelju na ime regresnog duga već isplatio iznos od 21.283,22 kune, tužitelju bi pripadalo pravo od tuženika potraživati razliku u iznosu od 44.452,78 kuna, što je čak i nešto više od onog iznosa (44.020,78 kuna) koji je tužitelju regresno dosuđen pobijanom presudom.

 

Iz naprijed navedenog proizlazi da donošenjem pobijane presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja materijalno pravo nije primijenjeno pogrešno i na štetu tuženika, a s obzirom da je tužitelj uspio u sporu sud prvog stupnja je pravilno, uz primjenu odredbi čl.154.st.1. i čl.155. ZPP-a, odlučio i o troškovima postupka.    

 

Slijedom naprijed navedenog valjalo je, temeljem odredbe čl.368.st.1. ZPP-a, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Bjelovar, 27. listopada 2016.