Broj: Rev 887/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja J. P. iz G. J., II. tužiteljice S. P. iz G. J., III. tužiteljice M. P. iz G. J., IV. tužitelja I. K. iz R. i V. tužiteljice M. K. iz R., koje sve zastupa punomoćnik B. P., odvjetnik u K., protiv tuženika J. o. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik H. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & partneri u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-652/11 od 25. studenoga 2011., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kutini poslovni broj P-806/09-22 od 6. prosinca 2010., u sjednici vijeća održanoj 11. siječnja 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku na ime naknade štete iz obveznog auto osiguranja u prometu isplatiti I. tužitelju 110.000,00 kn, II. tužiteljici 110.000,00 kn, III. tužiteljici 37.500,00 kn, a sve sa zateznim kamatama i troškovima postupka u iznosu 30.646,30 kn.

 

              Dio tužbenog zahtjeva u iznosu 92.500,00 kn je odbijen, dok je u odnosu na IV. i V. tužitelja tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

 

              Naloženo je IV. i V. tužiteljima naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 6.760,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda glede odluke o glavnoj stvari.

 

              Djelomično je prihvaćena samo žalba IV. i V. tužitelja glede odluke o troškovima tako što je naloženo tim tužiteljima naknaditi tuženiku troškove postupka u ukupnom iznosu 4.910,00 kn.

 

              Odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog stupnja postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) izjavio je tuženik zbog više pravnih pitanja kojima se u bitnom problematiziraju:

 

              1) pitanje stupnja odgovornosti – krivnje neposredno stradalog bliskog srodnika tužitelja nastanku prometne nesreće u kojoj je on smrtno stradao vozeći u dobi od svega 11 godina moped, i

 

              2) pitanje postojanja prava na pravičnu novčanu naknadu štete (aktivna građanskopravna legitimacija) na strani III. tužiteljice, bake unesrećenog djeteta, zbog osporavanja iz procesnopravnog i iz materijalnopravnog aspekta postojanja trajnije zajednice života kao pretpostavke za dosudu naknade suglasno čl. 1101. st. 2. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05).

 

              U prilog važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik se pozvao na niz presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to broj Rev-550/08-2 od 3. rujna 2008., broj Rev-814/02-2 od 20. studenoga 2002., broj Rev-3082/98-2 od 29. svibnja 2002., broj Rev-26/96-2 od 15. veljače 1996., broj Rev-786/97 od 26. veljače 1998., broj Rev-664/07 od 26. ožujka 2008., broj Rev-76/81 od 26. svibnja 1982., broj Rev-136/07-2 od 9. svibnja 2007., broj Rev-3320/99-2 od 13. prosinca 2001. i broj Rev-910/98-2 od 4. listopada 2000.

 

              Predložio je da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače, a podredno da se te presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

             

              Revizija nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka,  stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

              U takvoj tzv. izvanrednoj reviziji suglasno st. 3. navedene zakonske odredbe stranka treba ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Da bi revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP bila dopuštena sve izložene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

 

U odnosu na pravna pitanja svedena u ovoj presudi na pravno pitanje pod brojem 1), treba reći da kada u prometnoj nesreći sudjeluju vozači dvaju motornih vozila u pogonu, ako postoji obostrana krivnja svaki vlasnik (osiguratelj) odgovara drugome za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje (čl. 1072. st. 2. ZOO/05).

 

Ovdje je po nižestupanjskim sudovima utvrđeno postojanje krivnje vozača obaju motornih vozila u jednakim dijelovima (50% po svakome), što sve prihvaća i revizijski sud.

 

Za prosudbu omjera podijeljene odgovornosti – krivnje bilo je potrebno uzeti u obzir sve okolnosti pod kojima se desila prometna nesreća, uključujući i prometne propise kojima je uređena sigurnost prometa na cestama.

 

Dakle, svaka dinamika prometne nesreće ima svoje osobitosti i ne može se u svemu izjednačiti s nekim naoko sličnim prometnim situacijama, na koje se u reviziji poziva podnositelj revizije.

 

Točno je da za prosudbu stupnja krivnje, povreda prometnih propisa mora biti u uzročnoj vezi s nastankom sudara i štete, međutim ovdje treba imati na umu da djeca u prometu uživaju posebnu zaštitu te je svaki vozač dužan voziti s osobitim oprezom i takvom brzinom da može vozilo pravodobno zaustaviti u slučaju bilo kakve potrebe kada se u prometu zatekne dijete, a u konkretnoj prometnoj situaciji je vozač osiguranog motornog vozila mogao pravovremeno uočiti dijete na mopedu kao vozača drugog vozila.

 

Osim toga, svaki vozač je dužan brzinu vozila prilagoditi osobinama i stanju prometa, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, gustoći prometa i sl., tako da i to pravilo nalaže vozačima da vozilo mogu pravodobno zaustaviti ispred svake zapreke koju u konkretnim uvjetima mogu predvidjeti.

 

Suprotno izloženom, brzina kretanja vozila osiguranika tuženika neposredno prije sudara odnosno naleta u okolnostima predmetnog slučaja nije bila primjerena konkretnoj prometnoj situaciji te vozač – osiguranik tuženika vozilom nije upravljao dovoljno brižno i oprezno, zbog čega sve situacije u presudama na koje se poziva podnositelj revizije činjenično i pravno nisu istovjetne dinamici predmetnog događaja pa utoliko sva pitanja kojima se osporava stupanj krivnje osiguranika tuženika nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U odnosu na drugu grupu pitanja koja se odnose na osporavanje postojanja trajnije zajednice života III. tužiteljice kao bake unesrećenog djeteta s unesrećenikom, treba istaknuti da je riječ o pitanjima koja su u svojoj osnovi činjenične naravi, a revizijski sud povodom revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP nije ovlašten razmatrati činjenična, već samo pravna pitanja (arg. iz čl. 394. st. 4. u vezi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP).

 

Zbog toga ni ta pitanja (svedena u revizijskoj odluci na pitanja pod br. 2.) nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da također ishod spora ne ovisi o odgovoru na ta pitanja.

 

Na osnovu svega izloženog valjalo je reviziju tuženika na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 11. siječnja 2017.