Broj: Pž-7509/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Vesni Buljan, u pravnoj stvari tužitelja N. A. d.o.o. u stečaju iz Đ., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. C., odvjetnik u V., protiv tuženika A. M. iz F., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnica L. R., odvjetnica iz O. društva L. & R. j.t.d. iz Đ., radi isplate iznosa od 155.900,96 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-776/12-27 od 20. kolovoza 2015., 11. svibnja 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Varaždinu poslovni broj Povrv-776/12-27 od 20. kolovoza 2015. i sudi:

 

              1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika D. M. iz Đ., poslovni broj Ovrv-773/11 od 30. prosinca 2011. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 155.900,96 kn sa zateznom kamatom po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena godišnje, a koja teče od 2. prosinca 2009. do naplate, te da mu nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 2.348,98 kn sa zateznom kamatom po navedenoj stopi od 30. prosinca 2011. do isplate.

 

              2. Nalaže se tuženiku da u roku od osam dana naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 19.400,00 kn, dok se zahtjev tužitelja za naknadom daljnjeg troška postupka u iznosu od 5.987,50 kn odbija kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Presudom označenom u izreci ove presude prvostupanjski sud je ukinuo u cijelosti platni nalog javnog bilježnika D. M. iz Đ., poslovni broj Ovrv-773/11 od 30. prosinca 2011. kojim je naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 155.900,96 kn s pripadajućim zateznim kamatama te troškom ovrhe u iznosu od 2.348,98 kn s pripadajućim kamatama tekućim od 30. prosinca 2011. do isplate (točka I. izreke presude). Rješenjem o troškovima postupka sadržanim u presudi prvostupanjski je sud naložio tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 20.659,00 kn (točka II. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka utvrdio da tužitelj u ovom sporu nije dokazao da je isplatio tuženiku zajam u iznosu od utuženih 155.900,96 kn pa mu stoga tuženik u skladu s člankom 499. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) nije dužan vratiti taj iznos. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud je donio primjenom odredbe članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

 

              Protiv te presude žalbu je izjavio tužitelj pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Žalitelj smatra da je počinjana bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni. Naime, nejasno je na temelju čega je sud utvrdio da nije jasno koja je to zajednička namjera bila prilikom sklapanja predmetnog ugovora o zajmu jer namjera očito proizlazi iz iskaza svjedoka Ž. B. koji je obrazložio da su ugovori o zajmu sklapani s kooperantima da bi im se omogućio dulji rok otplate jer je tužitelju bila neophodna sirovina koju su kooperanti isporučivali. Konkretno, tuženik je od tužitelja kupovao stočnu hranu i slično, a prodavao mlijeko što su u svojim iskazima potvrdili i tuženik i svjedok Ž. B.. Tuženik je također potvrdio da je potpisao predmetni ugovor o zajmu te je u svom prigovoru protiv rješenja o ovrsi čak naveo i da je predmetni zajam u cijelosti vraćen. Nadalje, s obzirom na objašnjenje svjedoka B. o namjeri stranaka prilikom sklapanja predmetnog ugovora o zajmu te obliku poslovne suradnje stranaka, a koji oblik je potvrdio i sam tuženik te potvrdu tuženika da je potpisao predmetni ugovor o zajmu kao i suglasnost o zapljeni tuženika te vjerodostojne isprave-izvoda otvorenih stavki od 18. rujna 2014., nejasno je zašto je sud utvrdio da tužitelj nije dokazao da bi tuženiku isplatio zajam odnosno nije jasno zašto je povjerio vjeru iskazu tuženika da mu nije isplaćen utuženi iznos. Naime, tuženik je u prigovoru izjavio da je zajam sklopljen i vraćen u cijelosti, no tri godine kasnije tuženik se nije mogao sjetiti povodom čega je predmetni ugovor potpisan te da nije isplaćen utuženi iznos na njegov račun niti u gotovini. Međutim, tuženik potvrđuje poslovnu suradnju s tužiteljem na način da je tuženik kupovao od tužitelja stočnu hranu, a prodavao mu mlijeko što su namirivali kompenzacijama. Stoga je predmetni ugovor o zajmu zapravo novacija postojećih pravnih poslova stranaka. Činjenica da tuženiku nije u gotovu novcu ili na njegov račun isplaćen utuženi iznos nije razlog temeljem čega bi se moglo zaključiti da tuženiku ništa nije isplaćeno, a uzevši u obzir druge dokaze prije svega iskaz svjedoka Ž. B. kao i tuženika da mu se zaplijeni njegova imovina ukoliko u ugovorenom roku ne vrati predmetni zajam treba zaključiti kako je tuženik tužitelju dužan navedeni iznos temeljem već opisanog poslovnog odnosa. Zbog navedenog, prvostupanjski je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo zaključivši da nema mjesta primjeni članka 499. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud usvoji žalbu tužitelja, ukine pobijanu presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Tužiteljeva žalba je osnovana.

 

              Ispitavši pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13), u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud iz činjenica što iz je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljena presuda.

 

              U ovom sporu je između stranaka nesporno da su one 2. studenoga 2006. sklopile Ugovor o zajmu. Međutim, premda je u članku 1. stavak 1. tog Ugovora navedeno da potpisom tog ugovora zajmodavac daje zajmoprimcu iznos od 179.553,51 kn na rok do 1. prosinca 2009., stavkom 2. istog članka Ugovora stranke su suglasno konstatirale da je zajmoprimcu zajam u cijelosti isplaćen (list 7. spisa). Nadalje, u članku 2. stavak 1. Ugovora o zajmu je navedeno da zajmoprimac prima zajam iz članka 1. tog Ugovora i obvezuje se primljeni zajam vratiti s propadajućim kamatama uvećano za porez na dodanu vrijednost kroz obustave na mlijeko u svojstvu kooperanta kod PZ Đ. uz naznaku da prva rata dospijeva na naplatu 1. prosinca 2006., a cijeli zajam dospijeva 1. prosinca 2009.. Tuženik je u prigovoru protiv rješenja o ovrsi (odgovoru na tužbu) istaknuo materijalno pravni prigovor zastare utuženog potraživanja i da tužitelj prema njemu nema nikakvog potraživanja jer je zajam vraćen u cijelosti na način kako je to određeno ugovorom o zajmu. Međutim, tuženik je u svom iskazu danom na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. ožujka 2015. naveo da je potpisao taj ugovor, ali se ne sječa povodom čega je potpisan niti njegova sadržaja te je izričito naveo da nikada nije primio iznos od 179.553,51 kn niti na svoj žiro račun niti u gotovini te osporava primitak iznosa koji se u tom ugovoru o zajmu navodi; međutim, tuženik je izjavio da je bio s tužiteljem u poslovnoj suradnji tako da mu je prodavao mlijeko i ostale proizvode, a od tužitelja je kupovao stočnu hranu i slično „pa smo to znali kompenzirati što se tiče podmirenja novčanih dugovanja” (list 68. spisa). Svjedok Ž. B. koji je u 2006. bio direktor tužitelja je u svom iskazu danom na ročištu 13. svibnja 2015. naveo da je on u ime tužitelja sklopio taj ugovor te da je ugovor sklopljen radi toga da bi se definirao dug tuženika prema tužitelju za prodanu stoku, stočnu hranu, repromaterijal, sjeme kukuruza i gnojiva te da je cilj bio da se dugovanje stavi na papir i „odredi način vraćanja tog duga jer je napravljena kupoprodaja ali cijena nije plaćena”. Navedeni svjedok je također u svom iskazu naveo da se vjerojatno nije radilo o isplati u novcu već o robi te kada bi tuženik nakon isporuke mlijeka izvršio određenu uplatu tužiteljevo potraživanje bi se zatvaralo kompenzacijama, a i s drugim kooperantima su sklapani takvi ugovori iz razloga da se dospjeli dug pretvori u zajam i omogući dulji rok otplate jer je tužitelju bila neophodna sirovina koju su kooperanti isporučivali (list 80. spisa). Na temelju tako provedenog postupka, prvostupanjski sud je donio pobijanu presudu.

 

              Prethodno, u odnosu na tuženikov materijalno pravni prigovor zastare u odnosu na kojeg je prvostupanjski sud samo naveo da je zatražio od punomoćnice tužitelja da se očituje što znači u ugovoru da prva rata dospijeva 1. prosinca 2006., a cijeli zajam 1. prosinca 2009., a punomoćnica je odgovorila da se o tome ne može očitovati već je na tu okolnosti predložila saslušanje svjedoka Ž. B. koji niti u svom iskazu nije o tome ništa naveo, ovaj sud napominje da tuženikov prigovor zastare nije osnovan. Naime, kao što je već navedeno u ovoj odluci stranke su ugovorom od 2. studenoga 2006. kojeg su nazvale Ugovor o zajmu (iako on u stvari to nije, o čemu više u kasnijem dijelu ove odluke) odredile da prva tuženikova rata dospijeva na naplatu 1. prosinca 2006., a cjelokupni zajam 1. prosinca 2009. To znači da su stranke ugovorile djelomično ispunjenje, ali ne i anuitetnu otplatu. Upravo zbog navedenog, tužiteljevo potraživanje ne zastarijeva o trogodišnjem zastarnom roku iz članka 226. Zakona o obveznim odnosima, već u petogodišnjem roku propisanom odredbom članka 225. istog Zakona, a s obzirom na to da je dospijeće „cijelog zajma” 1. prosinca 2009., to od tada pa do pokretanja ovog spora 30. prosinca 2011. čime je u smislu odredbe članka 241. tog Zakona prekinuto zastarijevanje nije protekao taj rok.

 

              Nadalje, iz iskaza tuženika i svjedoka Ž. B. proizlazi da su stranke bile u međusobnom odnosu kupoprodaje te je tužitelj kao prodavatelj prodavao tuženiku stoku, stočnu hranu i repromaterijal, sjeme kukuruza i gnojiva dok je tuženik prodavao tužitelju mlijeko, a svoje međusobne obveze isplate cijene obje stranke su ispunjavale kompenzacijama. Prema tome, tužitelj je po osnovi prodane stoke i drugih stvari bio u odnosu na tuženika vjerovnik novčane obveze, a tuženik je bio dužnik te obveze, dok je u odnosu na kupoprodaju mlijeka tuženik bio vjerovnik novčane obveze a tužitelj dužnik te obveze. Međutim, s obzirom na to da je očito između stranaka postojao nesrazmjer u novčanim obvezama tuženika prema tužitelju koje se stoga nisu mogle kompenzirati, stranke su prema iskazu svjedoka Ž. B. sklopile ugovor radi toga da se definira iznos tuženikova duga prema tužitelju i da se odredi način vraćanja tog duga i to, umjesto isplatom u novcu, tuženikovom predajom mlijeka tužitelju. Slijedom navedenog, iako su stranke u članku 1. Ugovora o zajmu navele da potpisom tog ugovora zajmodavac daje zajmoprimcu iznos od 179.553,51 kn na rok do 1. prosinca 2009. te da su stranke (stavak 2. istog članka Ugovora) suglasno konstatirale da je zajmoprimcu zajam u cijelosti isplaćen, ugovor kojeg su stranke sklopile 2. studenoga 2006. nije ugovor o zajmu, već taj ugovor zapravo predstavlja sporazum stranaka o zamjeni ispunjenja tuženikove obveze plaćanja cijene tužitelju i to na način da se ta cijena umjesto isplatom u novcu podmiri isporukom mlijeka.

 

              Naime, premda su stranke ugovor kojeg su sklopile 2. studenoga 2006. naznačile ugovor o zajmu, taj ugovor nije ugovor o zajmu u smislu odredbe članka 499. Zakona o obveznim odnosima, što pogrešno smatra prvostupanjski sud. Ovo iz razloge jer kod ugovora o zajmu zajmodavac predaje zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac nakon stanovitog vremena mora vratiti zajmodavcu isti iznos novca odnosno istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Međutim, s obzirom na to da je između stranaka nesporno da tužitelj nije predao tuženiku novac niti prije niti u trenutku sklapanja „ugovora o zajmu” što su u svojim iskazima potvrdili i tuženik i svjedok Ž. B. koji je naveo kako se nije radilo o isplati u novcu već u robi (list 80. spisa), a obveza tuženika po tom ugovoru nije bila niti vraćanje tužitelju iste robe i kakvoće koju je primio od tužitelja (dakle, stoke, stočne hrane i repromaterijala, sjemena kukuruza i gnojiva), već je njegova obveza po tom ugovoru bila predaja mlijeka tužitelju (članak 2. stavak 1. Ugovora), ugovor kojeg su stranke sklopile 2. studenog 2006. nije ugovor o zajmu već se radilo o sporazumu stranaka o zamjeni ispunjenja tuženikove novčane obveze proizašle iz ranijeg ugovora o kupoprodaji sklopljenog s tužiteljem kod kojeg je tuženik bio kupac, a tužitelj prodavatelj i to na način da su one tim sporazumom odredile da će tuženik svoju novčanu obvezu po ugovoru o kupoprodaji podmiriti tužitelju isporukom mlijeka. Upravo zbog navedenog, činjenica što tužitelj nije dokazao da je tuženiku predao iznos naveden u ugovoru o zajmu nije od utjecaja na (ne)osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, a kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

 

              Naprotiv, s obzirom na to da je odredbom članka 167. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da tuženikova obveza prestaje ako vjerovnik u sporazumu s dužnikom primi nešto drugo od onoga što mu duguje, a tuženik u ovom sporu nije dokazao da je u ugovorenom roku do 1. prosinca 2009. isporučio tužitelju mlijeko u količini koja odgovara vrijednosti utuženog iznosa od 155.900,96 kn, to tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika ispunjenje svoje prvobitne tražbine – isplate cijene za stvari koje je sukladno ugovoru o kupoprodaji prodao tuženiku. Pri tome, ovaj sud navodi da tužitelj u svojoj žalbi pogrešno ističe da su stranke ugovorom o zajmu ugovorile novaciju tuženikove ranije obveze budući da se sukladno odredbi članka 146. Zakona o obveznim odnosima novacija ne predmnijeva već je potrebno da stranke izraze namjeru da ugase postojeću obvezu kad stvaraju novu, a to ne proizlazi iz ugovora sklopljenog između stranaka 2. studenoga 2006..

 

              Slijedom navedenog, s obzirom na to da je prvostupanjski sud iz činjenice što su stranke sklopile ugovor od 2. studenoga 2006. kojeg su pogrešno označile kao ugovor zajmu izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica (činjenice da tužitelj nije isplatio tuženiku zajam odnosno predao mu novčani iznos naveden u tom ugovoru) smatrajući te činjenice odlučnima za osnovanost tužbenog zahtjeva i na kojima je utemeljio presudu, tužiteljevu žalbu je valjalo uvažiti i preinačiti pobijanu presudu, a na temelju odredbe članka 373. točka 2. Zakona o parničnom postupku.

 

              Sukladno odredbi članka 166. stavak 2. u vezi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, tužitelju je valjalo priznati trošak zastupanja na ročištima za glavnu raspravu održanima 30. rujna 2014., 30. listopada 2014., 23. ožujka 2015., 13. svibnja 2015. i 9. srpnja 2015. u iznosu od 2.500,00 kn za svako ročište prema Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), te trošak zastupanja na ročištu za objavu presude u iznosu od 500,00 kn prema Tbr. 9. točka 3. navedene Tarife što ukupno iznosi 13.000,00 kn.

 

              Osim ovih troškova postupka tužitelj osnovano potražuje i trošak na ime sastava podnesaka od 23. listopada 2014. (list 53.-54. spisa) i od 30. lipnja 2015. (list 84.-85. spisa) u iznosu od 500,00 kn za svaki podnesak prema Tbr. 8. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a ne u iznosu od 2.500,00 kn (za svaki podnesak) što je tužitelj potraživao u svom zahtjevu za naknadom troška budući da ti podnesci ne predstavljaju niti jedan od taksativno navedenih podnesaka iz Tbr. 8. točka 1. navedene Tarife.

 

              Slijedom navedenog, ukupni troškovi prvostupanjskog postupka koje tužitelj osnovano potražuje iznose 14.000,00 kn što uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost (iznos od 3.500,00 kn) iznosi ukupno 17.500,00 kn; tužitelj također osnovano potražuje i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 1.900,00 kn prema Tbr. 2. točka 1. Tarife sudskih pristojbi. Nadalje, premda bi tužitelj sukladno Tbr. 10. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika mogao osnovano potraživati i trošak sastava žalbe, tužitelj sukladno odredbi članka 164. stavak 3. Zakona o parničnom postupku nije podnio zahtjev za naknadom troška postupka u povodu pravnog lijeka, pa stoga o tužiteljevu trošku drugostupanjskog postupka ovaj sud nije mogao odlučivati.

 

U Zagrebu 11. svibnja 2017.