Broj: Gž-1934/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz P. O., OIB:…, zastupanog po punomoćnici I. L., odvjetnici iz Z. odvjetničkog ureda T. R. i I. L. iz V., protiv tuženika Z. d.o.o. Z., OIB:…, zastupanog po punomoćnici I. R. R., odvjetnici iz Z., radi predaje – povrata, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 136 P-7058/2014 od 27. travnja 2016. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. rujna 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 136 P-7058/2014 od 27. travnja 2016. godine, a koja je ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj 136 P-7058/2014 od 10. kolovoza 2016. godine.

 

r i j e š i o   j e

 

              I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 136 P-7058/2014 od 27. travnja 2016. godine, a koja je ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj 136 P-7058/2014 od 10. kolovoza 2016. godine u točki 1., 3., 5., 6. i 7.  uz istovremeni ispravak rješenja na način da iza točke 4. umjesto broja "2., 3. i 4." ima pisati broj "5, 6. i 7".

              II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika  p r e i n a č u j e  se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7058/2014 od 27. travnja 2016. godine, a koje je ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj P-136 P-7058/2014 od 10. kolovoza 2016. godine u točki II. i IV. izreke i rješava na način da se zahtjev tužitelja za određivanje privremene mjere u tom dijelu odbija kao neosnovan.

              III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju vrati bjanko zadužnicu izdanu 7. kolovoza 2012. godine na iznos od 100.000,00 kn od strane dužnika K. K. solemniziranu od strane javne bilježnice J. K.-R. iz Z. te popunjenu od strane Z. d.o.o. na iznos od 100.000,00 kn, sve pobliže navedeno u izreci te presude.

              U točki II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju vrati bjanko zadužnicu izdanu 7. kolovoza 2012. godine na iznos od 50.000,00 kn od strane dužnika K. K., solemniziranu od strane javne bilježnice J. K.-R., popunjenu od strane Z. d.o.o. na iznos od 50.000,00 kn sve pobliže navedeno u izreci tog rješenja.

              U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 12.108,24 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 24. srpnja 2014. godine po stopi i s tijekom kako je to pobliže navedeno u izreci te presude.

              U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kn u roku od 15 dana.

              Rješenjem suda prvog stupnja sadržanim u istom pisanom otpravku kao i presuda određena je privremena mjera kojom je zabranjeno Financijskoj agenciji naplatiti bjanko zadužnicu izdanu 7. kolovoza 2012. godine na iznos od 100.000,00 kn od strane dužnika K. K. solemniziranu po javnom bilježniku te popunjenu od strane Z. na iznos od 100.000,00 kn (točka I. izreke), naloženo je F. agenciji da naprijed opisanu bjanko zadužnicu preda sudu na čuvanje do okončanja ovog parničnog postupka (točka II. izreke), zabranjeno je F. agenciji naplatiti bjanko zadužnica izdanu 7. kolovoza 2012. godine na iznos od 50.000,00 kn od strane dužnika K. K. solemniziran od strane javnog bilježnika te popunjenu od strane Z. na iznos od 50.000,00 kn (točka III. izreke) naložen je F. agenciji da opisanu bianco zadužnicu preda naslovnom sudu na čuvanje do okončanja ovog parničnog postupka (točka IV.) izreke, zabrana naplate po bjanko zadužnici iz točke I. i III. i nalog za predaja iz točke II. i IV. te privremene mjere smatraju se provedenim dostavom tog rješenja F. agenciji (točka V. izreke), navedeno je da žalba protiv rješenja ne zadržava njegovu provedbu (točka VI. izreke), te da privremena mjera ostaje na snazi do isteka roka od 15 dana nakon pravomoćnog okončanja tog parničnog postupka (točka VII. izreke).

              Protiv te presude i rješenja žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

              Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) nalazi u tome što je sud presudu donio dana 27. travnja 2016. godine te je sitog dana objavio na oglasnoj ploči suda na koji način je tuženiku onemogućeno korištenje roka od 15 dana za pisanje žalbe odnosno uskraćen mu je rok za pisanje žalbe sa 15 na 13 dana. Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a nalazi u tome što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, odnosno ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je sud morao objasniti zbog čega smatra da tuženik nije imao razloga predmetne zadužnice nakon isplate ugovora o zajmu držati kod sebe. Uz navedeno tuženik navodi da bi u slučaju da je predmetnim zadužnicama osiguran bio isključivo zajam tada bila izdana obična zadužnica a ne bjanko zadužnica u kojoj se ne upisuje iznos. Navodi da je predmet tuženikovog potraživanja temeljem kojeg se do donošenja ove presude vršila prisilna naplata po spornim zadužnicama nije i ne može biti predmet ovog spora. Odlučnom smatra činjenicu za koju svrhu su bile izdane sporne zadužnice da li isključivo za ugovor o zajmu ili i eventualna druga potraživanja koje tuženik može ili je mogao imati prema tužitelju. Važnom smatra i činjenicu da tužitelj nije nakon povratka zajma tažio povrat spornih bjanko zadužnica iako je uobičajeno u pravnom prometu da se nakon isteka svrhe za koju je zadužnica dana traži povrat iste. Također drži važnim da je tuženik pismeno obavijestio tužitelja o namjeri naplate po spornim zadužnicama koju obavijest je tužitelj primio i na istu nije reagirao. Osim toga iz dokaza provedenim saslušanjem I. M., D. V. i R. M. smatra da sud nije mogao izvesti zaključak da je tužitelj dao tuženiku zadužnice isključivo radi povrata zajma. Tuženik pobija i rješenje o osiguranju privremenom mjerom navodeći da sud nije naveo razloge donošenja mjere niti je naveo na koji način je utvrdio pretpostavke za donošenje privremene mjere.

Predlaže pobijanu presudu i rješenje ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba protiv presude nije osnovana, dok je žalba protiv rješenja djelomično osnovana.

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer tuženiku nije onemogućeno raspravljanje pred sudom unatoč tome što je presuda objavljena 27. travnja 2016. godine, tuženik je podnio pravno valjanu i potpunu žalbu.

              Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama tako da je istu moguće ispitati.

              Nije počinjena ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 264. ZPP-a na koju se sadržajno ukazuje žalba jer je odredbom čl. 271. ZPP-a propisano da odredbe o izvođenju dokaza svjedocima primjenjivat će se i pri izvođenju dokaza saslušanjem stranaka ako za saslušanje stranaka što drugo nije propisano, pa navedena činjenica nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

              Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13 i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženika da preda dvije bjanko zadužnice tužitelju.

              U provedenom postupku je utvrđeno:

-          da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika kao vozač s tim da mu je radni odnos prestao 9. lipnja 2014. godine na način da je tužitelj dao izvanredni otkaz,

-          da je za vrijeme trajanja radnog odnosa tuženik od tužitelja pozajmio iznos od 144.000,00 kn s tim da je prema aneksu ugovora o zajmu rok povrata bio do 31. kolovoza 2013. godine,

-          da je dana 31. listopada 2013. godine tužitelj potpisao Aneks III ugovora o zajmu prema kojem je stanje duga na taj dan bilo 139.500,00 kn a rok za povrat bio je 31. prosinca 2012. godine,

-          da je prilikom potpisivanja Aneksa III navedeno da je tužitelj na zahtjev tuženika predao ovome ovjerovljene od javnog bilježnika dvije zadužnice na iznos od 50.000,00 kn i na iznos od 100.000,00 kn dana 7. kolovoza 2012. godine koje zadužnice su pobliže označene u izreci ove presude,

-          da je tužitelju na ime otplate duga po zajmu ustezano od plaće, tako da je dio dugovanja podmirio iz kredita kojeg je podigao 31. prosinca 2013. godine kod R. A., a ostatak dugovanja po pozajnici plaćen je kreditom koji tužitelj podigao 18. ožujka 2014. godine kod Z. kreditne unije broj ugovora 6100042019, s tim da je na račun tuženika uplaćen 19. ožujka 2014. godine iznos od 70.000,00 kn na ime preostale glavnice i 5.560,00 kn na ime kamata, a kojom uplatom 19. ožujka 2014. godine u cijelosti je vraćena pozajmica za koju je kao sredstvo osiguranja dane predmetne bjanko zadužnice,

-          da je tužitelj isplatio tuženiku pozajmicu i nakon toga je prestao raditi kod tuženika,

-          da tužitelju nisu vraćene predmetne zadužnice već je tuženik radi naplate navodne štete na kamionu predao zadužnice na naplatu F. agenciji (F.) i dana 24. srpnja 2014. godine blokiran račun tužitelja i putem ustege je tuženik stekao bez pravne osnove iznos od 12.108,24 kn,

-          da je iskaz svjedoka D. V. u dijelu gdje kaže da je on osobno sa tužiteljem dogovorio da je zadužnica bila izdana i za moguće štete koje je tužitelj mogao prouzročiti u tvrtki, nevjerodostojan iz razloga što je sam svjedok rekao da je voditeljica financija R. M. operativno rješavala te stvari, pa onda nije jasno oko čega se svjedok mogao dogovarati sa tužiteljem oko zadužnica, pri čemu svjedok ne zna koliko ih je bilo niti koja to zadužnica bi trebala biti odnosno koja zadužnica treba pokrivati i eventualno prouzročenu štetu.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je zaključio da je tužitelj tuženiku dao predmetne zadužnice u svrhu osiguranja i vraćanja zajma po dospijeću, pa nakon što je tužitelj svoje dugovanje po zajmu podmirio tuženik nije imao više razloga držati bjanko zadužnice kod sebe, a pogotovo blokirati račun tužitelja predajom F. predmetnih zadužnica, radi naplate svojih ostalih potraživanja (naknade štete za kamion i više isplaćene akontacije za službeno putovanje). U vezi s navedenim utvrđenjem sud prvog stupnja zaključuje da tuženik neosnovano kod sebe drži predmetne zadužnice iz razloga jer je tužitelj isplatio pozajmljeni iznos tuženiku u cijelosti, pa on nema više razloga predmetne bjanko zadužnice držati kod sebe budući da su one kako prema sklopljenom ugovoru o zajmu između stranaka kao i sadržaju samih zadužnica bile predane tuženiku kao sredstvo osiguranja u slučaju da tužitelj ne vrati pozajmljeni iznos od tuženika. Utvrđuje da je predajom zadužnica F. dana 24. srpnja 2014. godine blokiran račun tužitelja i putem nezakonite ustege tuženik je stekao bez osnove iznos od 12.108,24 kn. Slijedom navedenog udovoljava tužbenom zahtjevu u cijelosti.

Žalbeni navodi tuženika, prema ocjeni ovog suda bez ikakve su pravne i činjenične osnove i nemaju uporišta kako u okviru Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14 – dalje ZV), tako i u okviru Ovršnog zakona („NN“ 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05: u nastavku teksta OZ) koji u čl. 183.a. određuje svrhu bjanko zadužnica.

              Naime, tužitelj kao zajmoprimac a tuženik kao zajmodavac su zaključili ugovor o zajmu iznosa od 144.000,00 kn u vezi čega je tužitelj predao tuženiku dvije bjanko zadužnice ovjerene po javnom bilježniku pod brojem Ov-11636/12 na iznos od 50.000,00 kn i Ov-11637/12 na iznos od 100.000,00 kn, a radi osiguranja vraćanja zajma. Prema ugovoru o zajmu i njegovim aneksima tuženik se obvezao iznos od 144.000,00 kn vratiti tuženiku najkasnije do 31. prosinca 2013. godine.

              Tuženik tvrdi da je tužitelj izdao predmetne zadužnice tuženiku i za eventualna potraživanja koja tuženik može imati prema tužitelju s različitih osnova uključujući i spomenuti ugovor o zajmu.

              Međutim, tuženiku valja ukazati na odredbu čl. 183.a. st. 1. OZ-a kojom je propisano da dužnik može ispravom na kojoj je javno ovjerovljen njegov potpis dati suglasnost da se radi naplate tražbine čiji će iznos biti naknadno upisan u ispravi zaplijene svi njegovi računi kod banke te da se novčana sredstva s tih računa u skladu sa njegovom izjavom sadržanoj u toj ispravi, izravno s računa isplate vjerovniku koji je određen u ispravi ili koji će naknadno biti u nju upisan (bjanko zadužnica). Takva isprava izdaje se u jednom primjerku. Stavkom 2. istog članka propisano je da ispravu iz st. 1. tog članka s naknadno upisanim iznosom tražbine i podacima o vjerovniku banci dostavlja vjerovnik s učincima dostave pravomoćnog sudskog rješenja o ovrsi, neposredno u prijamnom uredu banke, preporučenom pošiljkom s povratnicom ili preko javnog bilježnika. Dostavom te isprave zapljenjuje se tražbina po računu i prenosi se na vjerovnike. Stavkom 3. istog članka određeno je da se odredba čl. 183. st. 2. te 4. – 8. tog Zakona primjenjuju na odgovarajući način i na bjanko zadužnicu.

              Odredbom čl. 183. st. 6. OZ-a propisano je da vjerovnik može od banke zahtijevati da mu vrati ispravu iz stavka 1. tog članka ako njegova tražbina nije u cijelosti namirena. U tom slučaju pravna osoba koja obavlja poslove platnog prometa naznačit će na toj ispravi s kojega je računa naplaćen koji iznos troškova, kamata i glavnice. Ako vjerovnik u cijelosti namiri svoju tražbinu prema ispravi iz stavka 1. i 2. ovog članka, pravna osoba koja obavlja poslove platnog prometa obavijestit će o tome dužnika ili jamca platca i na njegov mu zahtjev ispravu predati.

              Bjanko zadužnica predstavlja instrument osiguranja plaćanja, s time da ista ima ambivalentno svojstvo tj., sadrži učinke pravomoćnog rješenja o ovrsi kada se plijeni tražbina po računima i prenosi na vjerovnika iz ovršne isprave, te kvazi presude kada se traži ovrha na drugim predmetima. Za razumijevanje značaja zadužnice bitno je zakonsko određenje da se radi o ispravi koja se daje "radi naplate tražbine".

              Kako je, dakle citiranim odredbama u cijelosti regulirano pitanje pravne prirode bjanko zadužnice, to je tuženik ovlašten aktivirati sredstvo osiguranja – bjanko zadužnicu isključivo u skladu s navedenim propisom, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja.

              S tim u vezi pravilno je sud prvog stupnja otklonio tuženikov prigovor prava na naplatu eventualnih potraživanja koje tuženik može imati prema tužitelju s različitih osnova podnošenja zadužnice na naplatu koje mu je predao tužitelj, zaključujući da je samo vraćanje zajma osigurano tim zadužnicama.

              Ovo stoga jer zadužnica ne osigurava naplatu bilo koje tražbine koju ovrhovoditelj ima ili bi mogao imati prema ovršeniku. Tražbina koja će se u budućnosti naplaćivati temeljem zadužnice mora biti određena. U tom smislu u Aneksu III ugovora o zajmu 0212-07 određeno je da su bjanko zadužnice Ov-11636/12 na iznos od 50.000,00 kn i bjanko zadužnica Ov-11637/12 na iznos od 100.000,00 kn garancija povrata zajma dok nigdje nije određeno da bi iste zadužnice bile i garancija povrata nekog drugog iznosa naknade štete na kamionu više isplaćene akontacije i slično. Stoga nisu od utjecaja na zakonitost pobijane presude ni iskazi saslušanih svjedoka, budući da ničim i nigdje nije određeno da bi se zadužnicama osiguravale i neke druge buduće tražbine tuženika.

              Budući da je utvrđeno da je zadužnica izdana radi osiguranja tražbine tuženika po osnovi ugovora o zajmu, a koji zajam je tužitelj u cijelosti vratio tuženiku dana 19. ožujka 2014. godine, to je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na vraćanje zadužnica tužitelju.

              Pri tome nije odlučno da je tuženik zadužnice predao F. jer tuženik ima posjed spornih zadužnica na način da su mu iste u cijelosti dostupne obzirom da ih je podnio F., te u svakom trenutku može raspolagati spornim zadužnicama.

              Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 u nastavku teksta: ZOO) kada je tuženika obvezao da tužitelju plati iznos od 12.108,24 kn, budući je utvrđeno da je tuženik poslao na naplatu predmetne zadužnice i putem nezakonite ustege stekao je bez osnove navedeni iznos budući da je zajam radi kojeg su zadužnice bile izdane u cijelosti vraćen.

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

              Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu iz čl. 346. i 347. Ovršnog zakona („NN“ 112/12, 25/13, 93/14 i 55/16: u nastavku teksta OZ) kada je odredio privremenu mjeru kojom je zabranio F. naplatu navedenih bjanko zadužnica budući je tužitelj učinio vjerojatnom svoju nenovčanu tražbinu na vraćanje zadužnica jer je tražbina za koju su izdane u cijelosti prestala, pa isto tako i opasnost da bi bez takve mjere osiguranja istom nastala teško nadoknadiva šteta. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je istovremeno naložio F. da bjanko zadužnice preda naslovnom sudu do okončanja ovog parničnog postupka. To zato jer zadužnica F. može vratiti samo na zahtjev dužnika ili vjerovnika.

              Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i rješenje suda prvog stupnja potvrditi u točki 1., 3., 5., 6. i 7. izreke a kako je odlučeno u točki I. izreke ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 2. ZPP-a. Istovremeno je djelomični uvaženjem žalbe tuženika rješenje suda prvog stupnja preinačeno u točki 2. i 4. izreke i prijedlog u tom dijelu odbijen, a kako je odlučeno u točki II. izreke ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

Kako je očitom greškom u izreci pobijanog rješenja iza točke 4. navedene točke 2., 3. i 4. to je po službenoj dužnosti ta greška ispravljena na način da u izreci pobijanog rješenja iza točke 4. umjesto brojeva "2., 3. i 4." brojevi imaju pisati "5., 6. i 7.", a kako je odlučeno u izreci ovog rješenja pozivom na odredbu iz čl. 342. st. 1.  ZPP-a.

              Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da je isti samo djelomično uspio u odnosu na rješenje o određivanju privremene mjere, a zbog toga nije nastao posebni trošak.              

 

U Rijeci, 20. rujna 2017. godine