Broj: Gž-1497/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, te Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. J. iz P., OIB:… koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda D. Č., D. Č. i J. B. Č. iz R., protiv tuženika I. J. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R., radi isplate, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku, poslovni broj P-1899/2016-7 od 14. veljače 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. rujna 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Uvaženjem žalbe tužiteljice   p r e i n a č u j e   se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Krku poslovni broj P-1899/2016 od 14. veljače 2017. godine i sudi:

 

              1.Nalaže se tuženiku I. J. (OIB:…) iz P., da tužiteljici N. J. (OIB:…) iz P., isplati iznos zateznih kamata koje na iznos od 267.750,00 kn teku od 12. prosinca 2012. godine pa do isplate, s time da od 10. prosinca 2012. godine pa do 31. srpnja 2014. godine teku po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine teku po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05% godišnje, a od 1. srpnja 2016. godine pa do 31. prosinca 2016. godine po stopi od 7,88% godišnje, a od 1. siječnja 2017. godine po stopi od 7,68% godišnje, odnosno po stopi koja se za svako polugodište određuju uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

              2. Nalaže se tuženiku I. J. (OIB:…iz P., da tužiteljici N. J. (OIB:…) iz P., naknadi parnični trošak u iznosu od 15.006,25 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 7,68% godišnje koja teče od presuđenja 14. veljače 2017. godine do isplate, odnosno po stopi koja se za svako polugodište određuju uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

              "Nalaže se tuženiku I. J. (OIB:…) iz P., da tužiteljici N. J. (OIB:…) iz P., isplati iznos zateznih kamata koje na iznos od 267.750,00 kn teku od 12. prosinca 2012. godine pa do isplate, s time da od 10. prosinca 2012. godine pa do 30. lipnja 2014. godine teku po stopi od 12 % godišnje, od 31. srpnja 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine teku po stopi od 8,14 % godišnje, od 01. siječnja 2016. godine pa do 30. lipnja 2016. godine po stopi od 8,05 % godišnje, a od 01. srpnja 2016. godine pa do isplate po stopi od 7,88 % godišnje odnosno po stopi koja se svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

              Nalaže se tuženiku I. J. (OIB:…) iz P., 5 da tužiteljici N. J. (OIB:…) iz P., naknadi parnični trošak sa zateznom kamatom koja po stopi od 7,88 % godišnje teče od presuđenja pa do isplate, odnosno po stopi koja se svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana."

 

              U točki II. izreke naloženo je tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 15 dana.

 

              Protiv te presude žali se tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14; dalje ZPP) nalazi u tome što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama.

U žalbi navodi da je presudom u predmetu istog suda poslovni broj P-1242/04 naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici glavnicu u iznosu od 267.750,00 kn u roku od 15 dana, pa ovrha se može pokrenuti samo radi isplate glavnice, međutim, ne i radi kamata jer se radi o novčanoj obvezi koja nije utvrđena tom presudom. Navodi da bi jedno prigovor presuđene stvari kad bi bio osnovan mogao onemogućiti tužiteljicu u postavljanju tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate kao samostalnog zahtjeva. Nadalje, tužiteljica navodi da se odredba čl. 226. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 87/15 u nastavku teksta: ZOO) ne primjenjuje na predmetnu pravnu situaciju jer je tom odredbom regulirana materija povremenih potraživanja, a predmetno potraživanje nije povremeno nego se radi o jednokratnom potraživanju, jedinstveno odredivog iznosa ovisno o datumu isplate. Smatra da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a koji iznosi pet godina. Navodi da je konkretna obveza nastala u trenutku kada je tuženik pao u zakašnjenje, a to je protek roka od 15 dana nakon donošenja prvostupanjske presude u predmetu P-1242/09. Tužiteljica je stekla pravo zahtijevati ispunjenje te obveze tek nakon što je ta presuda postala pravomoćna odnosno nakon donošenja presude Gž-2590/2013 od 30. siječnja 2015. godine. Stoga tužiteljica smatra da zastara u konkretnom slučaju nije mogla početi teći prije nego je tužiteljici dostavljena označena drugostupanjska presuda odnosno nikako nije mogla početi teći prije 30. siječnja 2015. godine kada je ista donesena.

              Predlaže pobijanu presudu preinačiti i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti i obvezati tuženika na naknadu parničnog troška prema troškovniku koji prileži sudskom spisu uvećanu za trošak žalbenog postupka prema specifikaciji u žalbi.

              Tuženik nije odgovorio na žalbu.

              Žalba je osnovana.

              Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama tako da je presudu moguće ispitati.

              Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

              U postupku je utvrđeno:

-          da je presudom Općinskog suda u Krku poslovni broj P-1242/2009 od 10. prosinca 2012. godine u točki I. izreke opozvan darovni ugovor sklopljen dana 28. kolovoza 1979. godine između tužiteljice N. J. i tuženika I. J., te naloženo tuženiku I. J. da tužiteljici N. J. isplati iznos od 267.750,00 kn u roku od 15 dana,

 

-          da je navedena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-1242/2009 od 10. prosinca 2017. godine potvrđena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2590/2013 od 30. siječnja 2015. godine,

 

-          da tužiteljica u navedenom postupku koji se vodio pod poslovnim brojem                     P-1242/09 nije tražila isplatu zatezne kamate na iznos glavnice od 267.750,00 kn,

 

-          da tuženik nje postupio po presudi Općinskog suda u Krku poslovni broj P-142/2009 od 10. prosinca 2012. godine odnosno nije izvršio isplatu iznosa od 267.750,00 kn.

Na temelju tih činjenica sud prvog stupnja utvrđuje da se zahtjev za isplatu zatezne kamate ne može postaviti samostalno jer činjenica da tuženik nije postupio po presudi nije razlog za pokretanje novog parničnog postupka već razlog za pokretanje ovršnog postupka.

Ocjenjujući prigovor zastare sud prvog stupnja zaključuje da je potraživanje zatezne kamate zastarjelo jer se radi o povremenom potraživanju iz odredbe čl. 226. ZOO-a, a takva tražbina zastarijeva za tri godine od dospijeća svakog pojedinog iznosa. Utvrđuje da je zahtjev za isplatu podnesen 17. siječnja 2012. godine pa je tužba podnesena 13. srpnja 2016. godine podnesena izvan trogodišnjeg roka iz odredbe čl. 226. ZOO-a.

Osnovano tužiteljica u žalbi navodi da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava time što je pobijanom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice radi isplate zatezne kamate na iznos glavnice od 267.750,00 kn od 12. prosinca 2012. godine.

Tužiteljica predmetnom tužbom zahtijeva kamate na ranije presudom dosuđeni iznos od 267.750,00 kn.

Okolnost da je tužiteljica u ranije vođenoj i pravomoćno okončanoj parnici između istih stranaka u istoj stranačkoj ulozi zahtijevala da joj tuženik u određenom roku isplati iznos od 267.750,00 kn, a nije tada zatražila i kamate, po pravnom shvaćanju ovog suda nije zapreka da takav zahtjev za plaćanje kamate istakne u posebnoj parnici. Naime, u takvoj situaciji, obzirom na nedostatak objektivnog identiteta spora, pravomoćnost nije zapreka za isticanje i suđenje o takvom zahtjevu.

U odnosu na ostale žalbene navode tužiteljice potrebno je istaći da tužiteljica osnovano navodi da u odnosu na pitanje zastare ne dolazi do primjene odredba čl. 226. st. 1. ZOO-a.

Naime, odredbom čl. 226. st. 1. ZOO-a propisano je da tražbine povremenih davanja koje dospijevaju godišnje ili u kraćim razdobljima pa bilo da se radi o sporednim povremenim tražbinama kao što je tražbina kamata, bilo da se radi o takvim povremenim tražbinama u kojima se iscrpljuje samo pravo kao što je tražbina uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. No, ova se odredba primjenjuje u situaciji kada je glavno potraživanje prestalo ispunjenjem. U konkretnom slučaju glavno potraživanje nije prestalo ispunjenjem odnosno tuženik nije tužiteljici isplatio pravomoćno dosuđen iznos od 267.750,00 kn. Stoga ne dolazi u primjenu odredba čl. 226. st. 1. ZOO-a koja uređuje zastaru povremenih potraživanja u koje spadaju i kamate. Samostalna tražbina zateznih kamata nakon podmirenja glavne tražbine zastarijeva u roku od tri godine od dospjelosti svakog pojedinog iznosa.

Navedeno znači da tražbina s temelja zatezne kamate u situaciji kad glavna tražbina nije podmirena zastarijeva u zakonskom predviđenom roku u kojem zastarijeva tražbina iz koje su proizašle kamate. U konkretnom slučaju riječ je o tražbini s osnove vraćanja vrijednosti dara zbog opoziva darovanja na koju se primjenjuju odredbe o stjecanju bez osnove, pa takva tražbina zastarijeva u roku od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a. Stoga i kamata proizašla iz te tražbine, kada tražbina nije plaćena, zastarijeva u roku od pet godina.

Prema odredbi čl. 215. st. 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Stoga zahtjev za isplatu zatezne kamate na iznos glavnice koji je tuženik obvezan platiti presudom istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1242/2009 od 10. prosinca 2012. godine počinje teći od kada je ta presuda postala pravomoćna, a to je 30. siječnja 2015. godine, kao datum donošenja presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2590/13 od 30. siječnja 2015. godine.

To nadalje znači da je tužba kojom se traži isplata zatezne kamate podnesena sudu prvog stupnja dana 13. srpnja 2016. godine podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa proizlazi da nije nastupila zastara zahtjeva za isplatu kamata na navedeni iznos glavnice.

              Prema odredbi čl. 1115.st. 1. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajući u vidu gore navedeno, tužiteljica ima pravo zahtijevati zatezne kamate najkasnije podnošenjem zahtjeva za isplatu, ali kako tužiteljica traži kamatu od donošenja presude istog prvostupanjskog suda poslovni broj P-1242/09 odnosno od 12. prosinca 2012. godine, tada je takvom zahtjevu tužiteljice valjalo udovoljiti.

              Međutim, u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate nakon 1. kolovoza 2015. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("NN" 78/15; dalje ZID ZOO) kojim je izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a tužiteljici pripada pravo na zateznu kamatu po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obzirom na ishod ovog žalbenog postupka valjalo je tužiteljici dosuditi parnični trošak primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa).

              Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 2.500,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. Tarife) sastava podneska od 10. veljače 2017. godine u iznosu od 500,00 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) i zastupanja na ročištu od 14. veljače 2017. godine u iznosu od 2.500,00kn (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što je ukupno 5.500,00 kn na koji iznos je obračunat PDV od 25% što iznosi 1.375,00 kn (Tbr. 42. Tarife) te daje ukupan trošak od 6.875,00 kn. Uz navedeno tužiteljici pripada i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 1.400,00 kn za svaku, pa ukupan trošak prvostupanjskog postupka iznosi 9.675,00 kn.

              Tužiteljici pripada i trošak sastava žalbe u iznosu od 3.906,25 kn (Tbr. 10. toč. 1. i Tbr. 42 Tarife) i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 2.800,00 kn, tako da ukupan trošak žalbenog postupka iznosi 6.706,25 kn.

              Prema tome tuženik je u obvezi tužiteljici naknaditi ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 16.371,25 kn.

              Iz navedenih razloga valjalo je uvaženjem žalbe tužiteljice presudu suda prvog stupnja preinačiti a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 373. toč. 3.    ZPP-a.

 

U Rijeci, 20. rujna 2017. godine