Broj: Gž R-345/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Dubravke Butković Brljačić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helene Randić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. L. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz O. društva R. iz Z., protiv tuženika D. Z. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku B. B., odvjetniku iz O. društva Š. & P. d.o.o. iz Z.,  radi utvrđenja diskriminacije i naknade štete, rješavajući žalbe stranaka izjavljenu protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2524/16-15 od 4. svibnja 2017. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. rujna 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2524/16-15 od 4. svibnja 2017. godine  p o t v r đ u j e  u točkama I., II., III. i točki IV. izreke za iznos parničnog troška od 2.775,60 kn s kamatama.

             

Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika  p r e i n a č u j e  se odluka o parničnom trošku sadržana u točki IV. izreke citirane presude za iznos od 3.180,65 kn s kamatama (preko iznosa od 2.775,60 kn do iznosa od 5.956,25 kn) i sudi:

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.180,65 kn s kamatama.

 

Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tuženik povrijedio pravo tužitelja na jednako postupanje time što tužitelju, unatoč njegovim kompetencijama za radno mjesto sportskog trgovca raspisano natječajem tuženika nije omogućio zasnivanje radnog odnosa zbog tužiteljeve dobi (točka I. izreke). Tuženik je obvezan isplatiti tužitelju na ime neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iznos od 7.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17. lipnja 2016. godine do isplate, po stopi pobliže navedenom točkom II. izreke citirane presude. U preostalom je dijelu zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 8.000,00 kn s kamatama odbijen (točka III. izreke), tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 5.956,25 kn s kamatama tekućim od 4. svibnja 2017. godine do isplate (točka IV. izreke), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 2.856,25 kn s kamatama (točka V. izreke).

 

Protiv te presude žale se obje stranke iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 - 148/11, pročišćeni tekst, 25/13, 89/14; dalje ZPP).

 

Tužitelj presudu pobija u njezinom odbijajućem dijelu (točka III. izreke), predlažući da se presuda preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, uz obvezu tuženika na naknadu troška žalbenog postupka.

 

Tuženik presudu pobija u dosuđujem dijelu (točke I., II. i IV. izreke), predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, podredno ukine, uz obvezu tuženika na naknadu parničnog troška.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženika djelomično osnovana.

 

Nisu osnovani žalbeni navodi stranaka da bi donošenjem pobijane presude bila počinjena apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, budući presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječju, te je presudu moguće ispitati.

 

Nije počinjena ni neka druga apsolutno bitna povreda postupka iz odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je tuženik povrijedio njegova – tužiteljeva prava na jednako postupanje, time što tužitelju, unatoč njegovim kompetencijama za radno mjesto sportskog trgovca raspisano natječajem tuženika nije omogućio zasnivanje radnog odnosa zbog tužiteljeve dobi, te da se tuženika obveže isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti novčani iznos od 15.000,00 kn s kamatama.

 

U ovoj fazi postupka među strankama je i nadalje prijeporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva.

 

Naime, tuženik ustraje da se u konkretnom slučaju ne radi o diskriminaciji, kako je ona definirana odredbama Zakona o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12; dalje ZSD), jer da tuženik nije tužitelja stavio u nepovoljniji položaj od neke druge osobe u usporedivoj situaciji po bilo kojoj osnovi iz narečenog zakona, što da jasno proizlazi iz iskaza zakonskog zastupnika tuženika koji je detaljno opisao iz kojih razloga tužitelj nije primljen na radno mjesto sportskog trgovca; da je postojao drugi kandidat koji je bio bolji, u smislu da je ostavio bolji cjelokupni dojam, te da je došlo do nespretnosti u sadržaju e-mail poruke tuženika koja je 6. listopada 2014. godine upućena tužitelju. Navodi i da je pravo tuženika zaposliti mlađeg kandidata, da je to dopušteno čl. 9. st. 2. t. 8. ZSD-a jer takvo postupanje može biti objektivno i razumno opravdano legitimnim ciljem, politikom zapošljavanja. Takva politika da uopće ne mora biti jasno stavljena na znanje i obznanjena, kako to utvrđuje prvostupanjski sud, nego da je diskrecijsko pravo tuženiku prilikom odlučivanja koga će zaposliti.

 

Opisani žalbeni navodi nisu osnovani.

 

Naime, pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da iz poruke upućene tužitelju e-mailom proizlazi da je stavljen u nepovoljniji položaj zbog svoje dobi, ne prihvaćajući pri tome iskaz direktora tuženika koji navodi da tužitelj nije zadovoljio određene kriterije natječaja, odnosno da je drugi kandidat imao bolje kompetencije u odnosu na tužitelja, te da je došlo do nespretnosti u sadržaju e-mail poruke tuženika, što tuženik nije ni tvrdio sve do navedenog iskaza direktora tuženika, već je isticao da se radilo o postupanju tuženika koje je utemeljeno na njegovoj globalnoj politici zapošljavanja kao poslodavca koju posluje širom svijeta, u preko trideset zemalja, a koja politika zapošljavanja pruža priliku mladim osobama, koju je tuženik ovlašten sam kreirati i stvarati, čemu da su dodatni razlog i razne mjere aktivne politike zapošljavanja mladih koje potiče Republika Hrvatska. Međutim, pravilno sud prvog stupnja otklanja navedene tvrdnje tuženika, jer se i po ocijeni ovog suda tuženik neosnovano poziva da bi se radilo o iznimkama iz odredbe čl. 9. st. 2. t. 8. ZSD-a.

 

Naime, diskriminacija je u svim pojavnim oblicima zabranjena. Prema Direktivi Vijeća 2000/78/EZ, države članice mogu propisati da se razlike u tretmanu na temelju starosne dobi neće smatrati diskriminacijom, ako su, u kontekstu nacionalnog prava, te razlike objektivno i razumno opravdane zakonitim ciljem, koji obuhvaća zakonitu politiku zapošljavanja, tržište radne snage i ciljeve stručne izobrazbe, te ako su sredstva ostvarivanja tog cilja zakonita i nužna. Takve razlike u tretmanu, između ostalog, mogu uključivati postavljanje posebnih uvjeta za pristup zapošljavanju.

 

U konkretnom slučaju tuženik nije dokazao opravdanost razlike u tretmanu tužitelja i da bi za to imao legitiman cilj, da politika i svrha zapošljavanja tuženika koja bi opravdala nejednako postupanje po osnovi dobi nije jasno navedena prilikom raspisivanja natječaja, niti su navodi direktora tuženika da su ciljana skupina njihove trgovine mladi ljudi - pasionirani ljubitelji sporta, dostatni da bi se opravdalo nejednako postupanje, obzirom da nije jasno dovedena u svezu činjenica dobi trgovca-prodavača sa ciljanom skupinom kupaca, na koju se tuženik kao trgovac orijentira, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, te se upućuje na obrazloženje pobijane presude.

 

Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da je u konkretnom slučaju počinjena diskriminacija temeljem dobi, kako se to navodi u tužbi.

 

Posljedično navedenom tužitelju temeljem odredbe čl. 11. ZSD-a pripada pravo na naknadu štete sukladno Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11; dalje ZOO), i to pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti, i to zbog povrede prava na čast i dostojanstvo koja prava su u konkretnom slučaju tužitelju povrijeđena radnjom diskriminacije.

 

U odnosu na visinu dosuđene pravične novčane naknade, pravilno je sud prvog stupnja, a suprotno žalbenim navodima stranaka, utvrdio da težina povrede prava osobnosti i okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u dosuđenom iznosu od 7.000,00 kn, koji novčani iznos je tužitelju pravilno dosuđen u primjeni odredbi čl. 1100. st. 1. i 2. ZOO-a.

 

Međutim, osnovano tuženik u žalbi ističe pogrešnu primjenu materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška.

 

Naime, o naknadi parničnog troška tužitelja trebalo je odlučiti primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da je za odluku o parničnom trošku odlučeno osim kvalitativnog i kvantitativni uspjeh stranaka u sporu. U konkretnom slučaju tužitelj je uspio tužbenim zahtjevom po visini u omjeru od 46,6%, budući da je tužbom zatražio isplatu novčanog iznosa od 15.000,00 kn, a dosuđen mu je novčani iznos od 7.000,00 kn. Stoga je u navedenom omjeru valjalo obračunati i trošak pripadajući tužitelju, pa kako je potpuni trošak tužitelja pravilno utvrđen u visini od 5.956,25 kn, to mu je od navedenog troška valjalo priznati 46,6%, odnosno novčani iznos od 2.775,60 kn, dok je u preostalom dijelu, za iznos od 3.180,65 kn zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen.

 

Strankama nije dosuđen trošak žalbenog postupka, budući tužitelj u istom nije uspio, a tuženik nije uspio u glavnoj stvari, dok u odnosu na odluku o parničnom trošku nisu nastali posebni troškovi.

 

Iz ovih je razloga na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 373. t. 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U preostalom dijelu (točka V. izreke) presuda suda prvog stupnja kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci, 20. rujna 2017. godine