Broj: Gž-1742/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Zoranu Šariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice S. S. iz P., OIB: ..., zastupane po punomoćniku A. K., odvjetniku u P., protiv tuženika-protutužitelja Đ. T. iz U., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetniku u U., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice-protutuženice i tuženika-protutužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola, Stalne službe u Bujama-Buie, posl. br. Pn-22/15-30 od 29. svibnja 2015., dana 27. rujna 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I              Žalba tužiteljice-protutuženice odbija se kao neosnovana te se u tom, pobijanom dijelu, potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stalne službe u Bujama-Buie, posl. br. Pn-22/15-30 od 29. svibnja 2015.

 

              II              Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika-protutužitelja, preinačava se presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stalne službe u Bujama-Buie, posl. br. Pn-22/15-30 od 29. svibnja 2015., u toč. I i II izreke, tako da ista u preinačenom dijelu sada glasi:

 

              "1. Nalaže se tuženiku-protutužitelju Đ. T. da tužiteljici-protutuženici isplati iznos od 4.810,00 (četiritisućeosamstodeset) eura u kunskoj protuvrijednosti prema prodajom tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja sa zateznim kamatama tekućim na navedeni iznos od dana 26. kolovoza 2011. godine, po stopi dobivenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, pa do isplate, sve u roku od petnaest dana.

 

              2. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice-protutuženice za isplatu iznosa od 7.425,04 kuna (sedamtisućačetiristodvadesetpetkuna i četirilipe) i pripadajućih zateznih kamata."

 

              III              U preostalom dijelu žalba tuženika-protutužitelja se odbija kao neosnovana te se u preostalom dijelu, u odluci o protutužbenom zahtjevu i u odluci o troškovima postupka, potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli - Pola, Stalne službe u Bujama-Buie, posl. br. Pn-22/15-30 od 29. svibnja 2015.

 

              IV              Nalaže se tužiteljici-protutuženici da tuženiku-protutužitelju nadoknadi troškove žalbe u iznosu od 1.601,25 kuna (tisućušestojednukunu i dvadesetpetlipa) dok se u preostalom dijelu taj zahtjev tuženika-protutužitelja odbija kao neosnovan.

 

              V              Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice-protutuženice za nadoknadu troškova žalbe.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku-protutužitelju da tužiteljici-protutuženici isplati iznos od 6.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti te iznos od 7.425,04 kuna, sve to sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 26. kolovoza 2011. pa do isplate, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice u preostalom dijelu, odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za isplatu iznosa od 6.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, kao i zahtjev tog protutužitelja, a tuženiku-protutužitelju je naloženo da tužiteljici-protutuženici nadoknadi troškove postupka koji se odnose na protutužbu u iznosu od 3.750,00 kuna.

 

Protiv te presude pravodobne i dopuštene žalbe podnose tužiteljica-protutuženica i tuženik-protutužitelj.

 

Tužiteljica-protutuženica predmetnu presudu pobija u toč. II i IV izreke i istu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, tužiteljica navodi da je predmetnom tužbom potraživala naknadu štete zbog nezakonitog otkaza ugovora o zakupu koja se odnosi na povrat preplaćene zakupnine i naknadu štete na ime ulaganja u poslovni prostor, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora bio nezakonit, da je onda prvostupanjski sud trebao tužiteljici priznati i pravo na naknadu štete zbog svih ulaganja koja je ista učinila u predmetni poslovni prostor, da su svi zatraženi troškovi učinjeni, a i da za one troškove koji nisu bili plaćeni jer da su za iste ti vjerovnici mogli pokrenuti postupke za naplatu istih, da su dostavljeni računi u iznosu od 41.410,00 kuna i da je barem taj iznos trebalo priznati tužiteljici pa tužiteljica-protutuženica predlaže da se pobijanu presudu preinači na način da se u cijelosti udovolji toč. II tužbenog zahtjeva, a tužiteljici dosudi pripadajući trošak ili da se pobijanu presudu ukine u pobijanom dijelu i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tuženik-protutužitelj predmetnu presudu pobija u odluci po tužbi tužiteljice u toč. I, II i IV izreke te glede protutužbenog zahtjeva u toč. I – III izreke i istu pobija "iz svih zakonskih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. ZPP-a".

 

              U žalbi, u bitnome, tuženik-protutužitelj navodi da je prvostupanjski sud počinio više bitnih povreda odredaba parničnog postupka, da nije jasno kako je prvostupanjski sud otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora koji je tuženik-protutužitelj dao tužiteljici-protutuženici utvrdio nezakonitim, da je otkaz ugovora o zakupu dat sukladno ugovornim odredbama i da se radi o valjanom otkazu, da tuženik-protutužitelj nije tužiteljici-protutuženici nanio štetu i da se u tom dijelu radi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, da je otkaz ugovora uslijedio nakon što tužiteljica-protutuženica nije po opomeni u ostavljenom roku platila dospjele režijske troškove i sve to sukladno ugovoru, da je onda prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno ocijenio provedene dokaze, da tužiteljica-protutuženica nije smjela bez izričite pismene dozvole izvoditi nikakve naknadne radove na adaptaciji li rekonstrukciji u predmetnom poslovnom prostoru, da tuženik-protutužitelj nije tužiteljici-protutuženici protupravno oduzeo posjed poslovnog prostora, da tužiteljica-protutuženica nije ni pokretala parnicu zbog smetanja posjeda, da su sve ugovorne odredbe unesene u tekst pisanog ugovora, da nije bilo plaćanja iznosa od 9.000,00 eura, da tužiteljica nije platila ništa za kolovoz 2011., a da je iznos od 4.000,00 kuna dat za najamninu za srpanj 2011. pa tuženik-protutužitelj predlaže da se pobijanu presudu preinači na način da se tužbeni zahtjev tužiteljice odbije, a usvoji protutužbeni zahtjev, podredno, da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Sa žalbama stranaka postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP).

 

Odgovori na žalbe nisu dostavljeni.

 

Žalba tužiteljice-protutuženice nije osnovana, a žalba tuženika-protutužitelja djelomično je osnovana.

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 6.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti i iznos od 7.425,04 kuna, sve to sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 26. kolovoza 2011. do isplate, u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen, a odbijen je u cijelosti protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za isplatu iznosa od 6.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti te je tuženiku-protutužitelju naloženo da tužiteljici-protutuženici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kuna.

 

              Pri tome, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrđuje da su tužiteljica kao zakupac i tuženik kao zakupodavac 8. ožujka 2011. sklopili Ugovor o zakupu poslovnog prostora za razdoblje od 1. travnja 2011. do 31. ožujka 2012. za prostor tuženika u D. P. kod U., da je pismeno ugovorena zakupnina iznosila 750,00 eura u kunskoj protuvrijednosti mjesečno, a da je stvarno ugovorena zakupnina iznosila 1.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti mjesečno, da je uz zakupninu bila ugovorena obveza zakupca da plaća režije i pravo zakupodavca da otkaže ugovor ako zakupac po pismenoj opomeni ne plati dospjele zakupnine, da je tužiteljica tuženiku-protutužitelju kod sklapanja ugovora, u skladu s usmenim ugovorom, predala iznos od 9.000,00 eura i da je za zakupninu platila 4. svibnja 2011. 5.515,76 kuna, 7. lipnja 2011. 5.585,00 kuna, 5. srpnja 2011. 5.545,24 kune, te 11. kolovoza 2011. 4.000,00 kuna, da je tužiteljica imala troškove kod otvaranja objekta za rad i to za sanitarni pregled, informatičke poslove, mjerenja buke, informatike, vatrogasne deke, u ukupnom iznosu od 7.425,04 kune, da tužiteljica nije dokazala da bi platila troškove nabavka potrošnog materijala i sitnog inventara za koje potražuje naknadu štete, da je tuženik-protutužitelj pismenom opomenom od 13. kolovoza 2011. pozvao tužiteljicu-protutuženicu da u roku od 8 dana podmiri dospjele režijske troškove pod prijetnjom otkaza ugovora te da je tuženik-protutužitelj 22. kolovoza 2011. pismeno otkazao ugovor o zakupu poslovnog prostora tužiteljici-protutuženici i ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora 30. rujna 2011.

 

              Na temelju tih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tuženik-protutužitelj otkazao ugovor o zakupu tužiteljici prije proteka roka od 15 dana od dana zaprimanja pismene opomene pa da takav otkaz nije u skladu sa zakonom, da tužiteljica onda ima povrat plaćene zakupnine za razdoblje dok zbog otkaza ugovora nije bila u mogućnosti koristiti predmet zakupa, da tužiteljica-protutuženica ima pravo na povrat izvršenih ulaganja u iznosu od 7.425,04 kune, ali da nema pravo na naknadu štete za one račune za koje nije dokazala da su plaćeni, da nema pravo ni na naknadu štete zbog povrede dostojanstva, a da je protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja zastario pa protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja odbija u cijelosti.

 

              U ovom stadiju postupka nije sporno da su stranke 8. ožujka 2011. sklopile Ugovor o zakupu poslovnog prostora, da je tužiteljica-protutuženica po sklapanju ugovora ušla u posjed istoga, nije sporno da je tuženik-protutužitelj 13. kolovoza 2011. tužiteljici-protutuženici uručio pisanu opomenu zbog neplaćanja režija i dijela najamnine uz upozorenje na otkaz ugovora te da je 22. kolovoza 2011. tuženik-protutužitelj i otkazao predmetni Ugovor tužiteljici-protutuženici.

 

              Ugovorom o zakupu poslovnog prostora od 8. ožujka 2011. (dalje: Ugovor, 4 – 6) stranke toga Ugovora su utanačile međusobne obveze u svezi predmeta zakupa, a uz isplatu zakupnine koja je, sada, sporna, ugovorena je i obveza zakupoprimca, sada tužiteljice-protutuženice S. S. da snosi sve režijske troškove koji "terete" predmetni poslovni prostor (trošak struje, vode, telefona, komunalne naknade, odvoza smeća, vodnu naknadu i sl. – čl. VII Ugovora), a ugovoreno je i pravo zakupodavca da može otkazati Ugovor iz zakonskih razloga te ako zakupoprimac ne plati dospjelu zakupninu u roku do 15 dana od priopćenja pismene opomene zakupodavca, ako ne plati dospjele režijske troškove ni nakon osam dana od dana pismenog zahtjeva zakupodavca, te ako zakupoprimac i nakon pisane opomene zakupodavca koristi prostor protivno ugovoru ili mu nanosi štetu koristeći ga bez pažnje dobrog gospodara (čl. V Ugovora).

 

              Kada je za predmetni poslovni prostor nastalo dugovanje za određene režijske troškove koji nisu plaćeni po dospjelosti (82, 86 – 93), tuženik-protutužitelj je, valjano, pismenom opomenom od 13. kolovoza 2011. pozvao tužiteljicu-protutuženicu da dospjele iznose neplaćenih režijskih troškova isplati u roku od 8 dana i istoj zaprijetio otkazom ugovora (82), a kako to ona nije učinila u ostavljenom roku, to je onda, po ocjeni ovog suda, tuženik-protutužitelj tužiteljici-protutuženici valjano, a pozivom na čl. V al. 2. i otkazao predmetni Ugovor.

 

              Tužiteljica-protutuženica ni na koji način nije osporila postojanje dospjelih tražbina za režijske troškove, a kako je protekao i rok od osam dana od dana uručenja pismene opomene, a dug nije bio plaćen, to je onda takav otkaz u cijelosti valjan.

 

              Prema tome, prvostupanjski sud pogrešno primjenjuje materijalno pravo kada na temelju tih utvrđenih činjenica zaključuje da tuženik-protutužitelj nije mogao valjano otkazati predmetni Ugovor tužiteljici-protutuženici.

 

              Raskidom ugovora obje strane se oslobađaju svojih obveza, osim obveze na naknadu štete, a da je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala (čl. 368. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO).

 

              Tužiteljica-protutuženica je neplaćanjem režijskih troškova koji terete predmetni poslovni prostor u rokovima u kojima oni dospijevaju skrivila otkaz pa onda ona nema pravo na naknadu štete u vidu ulaganja u poslovni prostor pa tako ne samo da nema pravo na naknadu štete za one račune koji nisu plaćeni, već i za što je odbijena pobijanom presudom, već nema pravo ni na naknadu štete za one troškove koji su joj priznati pobijanom presudom u iznosu od 7.425,04 kune (ar. a contrario čl. 1045 st. 1. ZOO-a) pa je onda u tom dijelu valjalo uvažiti žalbu tuženika-protutužitelja, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice-protutuženice i za daljnjih 7.425,04 kuna, ali i odbiti žalbu tužiteljice-protutuženice u tom dijelu.

             

              Iako je u pisanom ugovoru ugovorena mjesečna zakupnina od 750,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, prvostupanjski sud, po ocjeni ovog suda, ispravno utvrđuje da je ugovorena zakupnina bila u visini od 1.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, da je dio ugovorene zakupnine u iznosu od 9.000,00 eura tužiteljica-protutuženica isplatila tuženiku-protutužitelju već kod sklapanja ugovora, a da je ostale obroke (rate) trebala plaćati u mjesečnom iznosu od po 750,00 eura u kunskoj protuvrijednosti.

 

              Ta pravnorelevantna činjenica je utvrđena ne samo iz iskaza tužiteljice-protutuženice i svjedoka K. R. i M. Č., iz činjenice da je tužiteljici-protutuženici 8. veljače 2011. isplaćen iznos do 70.619,00 kuna (20), što znači da je mogla raspolagati tim novčanim iznosom 8. ožujka 2011., a dodatno i iz toga što je supruga tuženika-protutužitelja S. T. upravo toga dana 8. ožujka 2011. na svoj račun položila iznos od 8.000,00 eura (60), a iskaz svjedokinje S. T. da je taj iznos dobila kao povrat zajma kćeri pravilno nije prihvaćen jer nije potkrijepljen i materijalnim dokazima, a sam svjedok je objektivno zainteresiran za uspjeh tuženika-protutužitelja u aktualnom sporu.

 

              Prema tome, kako je tužiteljica-protutuženica na ime zakupnine za predmetni poslovni prostor tuženiku-protutužitelju isplatila iznos od 9.000,00 eura te (ukupno) 20.646,00 kuna, što je odgovaralo iznosu od 2.800,00 eura, dakle, ukupno 11.800,00 eura, a predmetni poslovni prostor je koristila temeljem Ugovora od 1. travnja do pred kraj kolovoza 2011., dakle, skoro pet mjeseci, to bi njena obveza plaćanja zakupnine za to razdoblje iznosila 7.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, to onda, budući da je ugovor raskinut, tužiteljica ima pravo na povrat onoga što je dala, a za što je pravna osnova otpala, tj. imala bi pravo na povrat iznosa od 4.800,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, a ne iznos od 6.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, kako je to pobijanom presudom određeno, pa je u tom dijelu valjalo žalbu tuženika-protutužitelja djelomično uvažiti i preinačiti pobijanu presudu, a u preostalom dijelu tu žalbu tuženika-protutužitelja odbiti kao neosnovanu.              

 

              Glede protutužbenog zahtjeva tuženika-protutužitelja, valja navesti da prvostupanjski sud u tom dijelu donosi valjanu i zakonitu presudu.

 

              Iznosi koje tuženik-protutužitelj potražuje na ime neplaćene zakupnine za kolovoz 2011. je zastario, za rujan 2011. bi mogao potraživati izgubljenu zaradu, a ne zakupninu jer je ugovor raskinut, a taj iznos i iznosi koje potražuje do 23. veljače 2012. su, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, u zastari (čl. 230. ZOO-a).

 

              Za mjesece veljaču i ožujak 2012. za koje tuženik-protutužitelj nije u zastari, tuženik-protutužitelj ne može, po ocjeni ovog suda, valjano potraživati te iznose jer je on u posjedu predmetnog poslovnog prostora od 30. rujna 2011. te je imao dostatno vremena da iznajmi predmetni poslovni prostor, a ako to nije učinio za to ne odgovara tužiteljica-protutuženica pa je onda žalba tuženika-protutužitelja neosnovana i u tom dijelu.

 

              Konačno, pravilna je i odluka o troškovima postupka kojom je tuženiku-protutužitelju naloženo da tužiteljici-protutuženici nadoknadi troškove postupka u iznosu do 3.750,00 kuna.

 

              Naime, tužiteljica-protutuženica je djelomično uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, a tuženik-protutužitelj je s protutužbenim zahtjevom odbijen u cijelosti pa kada se uzme to u obzir, to je onda odluka prvostupanjskog suda u osnovi pravilna (čl. 154. st. 1. i 2. ZPP-a) pa je u tom dijelu valjalo odbiti žalbe tužiteljice-protutuženice i tuženika-protutužitelja.

 

              Slijedom svega navedenog, a temeljem odredbi čl. 368. i čl. 373. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

              Odluka o troškovima žalbe tuženika-protutužitelja i tužiteljice-protutuženice temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 3. ZPP-a.

 

U Puli-Pola, 27. rujna 2017.