Broj: Gž-1938/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Zoranu Šariću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, OIB: ..., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli - Pola, Građansko-upravnom odjelu, protiv tuženika F. R. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici B. R., odvjetnici u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli - Pola posl. br. P-482/13-20 od 10. lipnja 2015., dana 2. listopada 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

              I              Uvažavanjem žalbe tužiteljice, ukida se presuda Općinskog suda u Puli - Pola posl. br. P-482/13-20 od 10. lipnja 2015. te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              II              Ostavlja se da se o troškovima žalbe tužiteljice te odgovora na tu žalbu tuženika odluči u konačnoj odluci.

             

Obrazloženje

 

              Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tužiteljica od tuženika potraživala isplatu iznosa od 96.019,53 kune zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama prema iznosima i rokovima dospjelosti pobliže navedenim u izreci pobijane presude, tužiteljici je naloženo da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.155,00 kuna, a odbijen je tuženikov zahtjev za nadoknadu parničnog troška u iznosu od 625,00 kuna.

 

Protiv te presude pravodobnu i dopuštenu žalbu podnosi tužiteljica i istu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi, u bitnome, tužiteljica navodi da je pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice uz utvrđenje da je za tražbinu tužiteljice nastupila zastara, da to utvrđenje prvostupanjskog suda smatra nepravilnim i utemeljenim na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, da predmetnom tužbom tužiteljica nije potraživala naknadu štete za razdoblje za koje je nastupila zastara, da se početak tijeka zastare ne može računati od saznanja za bespravno korištenje nekretnine jer da u tom razdoblju šteta koja je predmet ovog postupka nije ni nastala pa tužiteljica predlaže da se njenu žalbu uvaži, da se pobijanu presudu preinači na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno, da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tužiteljica potražuje i trošak žalbe.

 

              Tuženik u odgovoru na tu žalbu navodi da su navodi iz žalbe tužiteljice protivni navodima tužbe, da je tužiteljica svoju tužbu naznačila po osnovu stjecanja bez osnove, da je nastupila zastara samog prava pa tuženik predlaže da se žalbu tužiteljice odbije kao neosnovanu, a tuženik potražuje i trošak žalbe.

 

Žalba tužiteljice je osnovana.

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice, a pri tome prvostupanjski sud utvrđuje da tužiteljica predmetnom tužbom od tuženika potražuje naknadu za upotrebu (korištenje) prostorija tužiteljice i to od 1998., da tužiteljica nema pravo potraživati novčanu naknadu za razdoblje od mjeseca travnja 2008. do mjeseca travnja 2010. u iznosu od 44.685,20 kuna, odnosno za period od travnja 2010. do studenog 2012. u iznosu od 51.334,33 kuna, odnosno ukupno 96.019,53 kune jer da je tužba tužiteljice podnesena 28. ožujka 2013. i da je ta tražbina tužiteljice zastarjela te stoga i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice.

 

              Takova odluka prvostupanjskog suda temelji se na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a zbog te pogrešne primjene materijalnog prava i činjenično stanje je ostalo nepotpuno i nepravilno utvrđeno.

 

              Naime, nije sporno da tužiteljica od tuženika potražuje naknadu za korištenje njenog (poslovnog) prostora u P. na adresi ..., da je tvrdnja tužiteljice da je tuženik taj prostor koristio bez valjane pravne osnove od 1998. pa sve do 26. studenog 2012.

 

              Međutim, tužiteljica predmetnom tužbom ne potražuje naknadu za korištenje tog prostora za svo njegovo vrijeme korištenja (od 1998.) već (samo) za razdoblje od travnja 2008. do 26. studenog 2012., a što proizlazi iz toč. IV tužbe tužiteljice.

 

              Kako je tužba tužiteljice podnesena 29. ožujka 2013., a zahtjev za mirno rješenje spora je tužiteljica tuženiku dostavila 13. rujna 2012. (12 – 19), to onda nije protekao rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 – dalje: ZOO), barem ne za one tražbine dospjele nakon 13. rujna 2007., pa se onda u tom dijelu pobijana presuda temelji na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

 

              Zbog te pogrešne primjene materijalnog prava onda je u pobijanoj presudi činjenično stanje ostalo nepotpuno i nepravilno utvrđeno.

 

              Kada tužiteljica predmetnom tužbom potražuje naknadu od tuženika za korištenje njene stvari (poslovnog prostora), tužiteljica je, po pravilu o teretu dokaza (čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP) imala za dokazati koje je koristi tuženik imao od uporabe njene stvari.

 

              Dakle, ocjena je ovog suda da tužiteljica po tom osnovu od tuženika ne može potraživati naknadu u visini propisanoj Odlukom o utvrđivanju visine zakupnine za poslovne prostore u vlasništvu Republike Hrvatske kojim upravlja Ministarstvo obrane, već samo i isključivo u visini koristi koje je tuženik imao od uporabe tužiteljičinog (poslovnog) prostora.

 

              To znači da je na tužiteljici teret dokaza u kakovom je stanju tuženik preuzeo u posjed predmetni poslovni prostor, za što ga je tuženik koristio i koje je koristi imao od te uporabe jer je pravo tužitelja u konkretnom slučaju samo pravo na naknadu koristi koju je tuženik imao od korištenja prostora tužiteljice.

 

              Kako to u pobijanoj odluci nije niti utvrđivano, a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, to je onda u tom dijelu činjenično stanje ostalo nepotpuno i nepravilno utvrđeno, a što valja otkloniti u nastavku postupka.

             

              Pri tome, valja naglasiti da tražbina tužiteljice spram tuženika nije tražbina iz čl. 226. ZOO-a i ne može doći do primjene odredbe čl. 227. st. 1. i 2. ZOO-a, a na što ukazuje tuženik u odgovoru na žalbu.

 

              Stoga je valjalo uvažiti žalbu tužiteljice, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje te donijeti odluku kao u izreci i to temeljem odredbe čl. 370. ZPP-a.

 

              U nastavku postupka valja, dakle, po pravilu o teretu dokaza, dokazivati koje je koristi tuženik imao od držanja u posjedu poslovnog prostora tužiteljice jer se samo ti iznosi mogu valjano nadoknaditi tužiteljici (čl. 1118. ZOO-a), a ne i po Odluci na kojoj tužiteljica temelji svoj zahtjev.

 

              Odluka o troškovima žalbe tužiteljice i odgovora na žalbu tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

 

U Puli-Pola, 2. listopada 2017.